Inkvizicija u Hrvatskoj: razlika između inačica

U 13. stoljeću se u Europi 'zločinom' čarobnjaštva počinju baviti inkvizitori. Crkva je čarobnjaštvo smatrala nedozvoljenim povezivanjem čovjeka sa [[đavao|đavlom]]. Naime, ljudi onoga vremena imali su određene pojmove o načinu života heretika, o njihovim karakterističnim navikama. Općenito je bilo rašireno mišljenje da je đavao uzročnik svih [[hereza]], a to je bilo i službeno naučavanje katoličke [[teologija|teologije]] koja je smatrala da je u đavoljoj prirodi da iz zavisti prema [[Bog|Bogu]] pokušava imitirati Stvoritelja te se tako ljudima nametnuti. Vjerovalo se da u okviru čarobnjaštva postoji obožavanje đavla i osobni kontakt s njim, pri čemu čarobnjak sklapa s đavlom ugovor kojim i jedan i drugi preuzimaju određene obveze. Čarobnjaštvo je, kada mu se odaje [[Kršćani|kršćanin]], uvijek povezivano s odricanjem od kršćanske [[vjera|vjere]] ([[apostazija|apostazijom]]), a inkvizicija je bila nadležna progoniti apostate, čija je sudbina po crkvenom pravu bila praktički ista kao i sudbina heretika. Izraz ''[[auto de fe]]'' se odnosi na ritual javne pokore osuđenih heretika i apostata koji bi uslijedio nakon suđenja i donesene presude, a prva ga je ustanovila [[Španjolska inkvizicija]]. ''Auto de fe'' (ili ''auto da fe'') u prijevodu znači 'čin vjere'.

 

 

Iz sačuvanih dokumenata onoga vremena mogu se jasno razabrati dvije epohe unutar procesa progona čarobnjaka. U prvoj epohi i kod državne vlasti prevladava narodno shvaćanje o tom zločinu, a ono je da se čarobnjaštvom putem nekih tajnih moći i sila nanose ljudima teške štete (npr. obolijevaju ljudi, životinje ili se uništavaju usjevi). Ta je epoha trajala dok vlast u Hrvatskoj nije definitivno prihvatila teološko shvaćanje o čarobnjaštvu koje je prevladavalo u ostatku [[Europa|Europe]]. No to se dogodilo tek u 17. stoljeću kada je progon čarobnjaka u većini ostalih europskih zemalja gotovo potpuno iskorijenjen. U toj drugoj epohi čarobnjaci su smatrani obožavateljima đavla koji tvore organiziranu [[sekta|sektu]], sklapaju ugovor s đavlom, odlaze na tajne sastanke na kojima obavljaju orgije slične onima što su se pripisivale čarobnjacima u drugim zapadnoeuropskim zemljama.

Početkom [[17. stoljeće|17. stoljeća]] u hrvatskim se procesima protiv [[vještica]] javilo tadašnje europsko shvaćanje da su vještice udružene u tajnu sektu te da povremeno održavaju velike sastanke na koje lete namazane čarobnom mašću. Sastanci su se održavali noću, a kao mjesta sastajanja se u spisima najčešće spominju raskršća puteva i obližnje [[planina|planine]] (u Hrvatskoj su to najčešće [[Medvednica]] i [[Klek]]). Na sastancima su se vještice gostile raznim jelima i pićima, naročito gibanicom, a neke od njih su na strahovitoj torturi priznale čak da su jele i ljudsko meso. Vjerovalo se da tim gozbama prisustvuje i sam đavao, s kojim žene u izuzetnim slučajevima (na [[crni sabat|sabat]]) i spolno opće. Đavao je opisan kao muškarac, a na torturama se navode i neka od njegovih brojnih imena: Primus, Matić, Markaj, Lucifer, Kralj, Silnjak, Gasperl itd.

 

 

==Oblici torture==