Razlika između inačica stranice »Autohtonost«

Dodan 1 bajt ,  prije 11 godina
m
fix
(početak članka)
 
m (fix)
[[Datoteka:Etnografski muzej tkanje 300109.jpg|mini|Tkanje na tradicijski način]]
[[Datoteka:Skrinja z dotun EMZ 300109.jpg|mini|Škrinja s dotom (mirazom) s otoka [[Krk]]a]]
*2. Kao autohtono u užem značenju nego pod 1. označuje se (ili bar misli i nesvijesno sluti) sve ono, što je u nekoj kulturi dokazano (ili samo naslućivano) da je velike starine — kod nas na pr. baština prahrvatska odnosno praslavenska u seljačkoj kulturi (tako naša tkalačka vještina i gotovo sve sprave uz nju, velik dio porodnih, svadbenih i pogrebnih običaja, sprega, po svoj prilici i obiteljska zadruga, običaj koledanja, možda i šaranje [[jaja]] itd.). Uzevši u obzir strogo značenje toga izraza ovdje se oznaka autohtonosti može lakše opravdati, bar u toliko, što „ima mnogo manje slučajeva, gdje se može izravno dokazivati, da neko takvo prastaro kulturno dobro nije zapravo autohtono u strogom smislu (kako je na pr. s običajem koledanja, koji jest stari slavenski, ali su ga pouzdano još u onoj davnini [[Slaveni]] primili sa rimske odnosno bizantske strane). Sasvim strogo uzevši nije ipak ni tu posve ispravno upotrebljavati oznaku autohtonosti (osobito bez potanjega objašnjenja u gornjem smislu) — a samovoljno je povučena i granica, na koju se ovdje pomišlja i do koje se ide, tj. do razlaza praslavenske zajednice, premda je iza toga razlaza doista počelo primanje sve brojnijih tuđih kulturnih dobara, od susjeda južnih Slavena. Za mnoga će naša kulturna dobra izići stručnjački sud u ovom pogledu neočekivan ili čak nerado prihvatljiv, kao npr. za običaj paljenja badnjaka (panja), ili za gusle za pratnju epskih pjesama — za koje se oboje može dokazati, da nisu u ovom smislu autohtona slavenska (praslavenska), jer su ih južni Slaveni primili tek nakon dolaska na jug. A ipak će lajik sigurno računati s njihovom autohtonošću, kad se čini, da su drevne starine. Tako se u nestručnjaka rado označuje kao autohtono uopće sve ono, što je u nekoj kulturi na oko vrlo staro, davno, bez obzira, da li se i koliko to može dokazati i o kojoj se starini radi. — 3. Napokon najuže, ali najispravnije uzeto značenje izraza autohton obuhvata samo one i onakve kulturne tvorbe, koje je neki narod (ili samo dio naroda) sam posve samostalno stvorio te je to njegova samonikla kreacija, autohtona u strogom smislu, ni otkuda drugud (drugoga naroda, kulture, zemlje, iz grada, kozmopolitske civilizacije i t. d.) samo preuzeto dobro. Dakako prvotvor, novotvorina je i tu svagda djelo samo jednoga pojedinca, koju njegova okolina (»kolektiv«) prihvata (ili katkada i ne prihvata — dakako) i dalje mijenja, formira, dotjeruje, ili kvari; i jezgra te novotvorine i dalje njeno formiranje može biti u pravom smislu autohtono. Veoma često su takve posve autohtone novotvorine upravo one sitne samostalne, dakle samonikle promjene, varijante, koje narod izvodi, zapravo neobično često, sad na ovom, sad na onom svom tradicijskom kulturnom dobru — na pr. izmjene, koje izvodi u ornamentici bilo u obliku motiva, kompoziciji oblika, u [[boja]]ma, ili u pojedinostima svojih običaja, u tekstovima ili melodijama popjevaka, u oblicima ili kombinacijama svoje odjeće. A takvih u strogom smislu autohtonih tvorba narodnih ima golemo mnoštvo, samo se one ne ukazuju toliko u krupnome, u biti i cjelini pojedinih kulturnih dobara, nego većma u sitnome, pojedinostima i sastavinama tih dobara. Atribut stroge autohtonosti pripada dakako i onim narodnim tvorbama, koje su u cjelini potpune novotvorine — i često ne mogu ni biti drukčije, na pr. pjesme, koje opijevaju koji konkretan događaj u narodu, koji je našao svoga narodnog autohtonog pjesmotvorca; ili uzrečice, koje se odnose na nešto lokalno; određene tradicije u socijalnim odnosima, koje izviru samo iz određenih lokalnih prilika i mnogo sličnih slučajeva. Tu je svuda oznaka autohtonosti potpuno ispravna i opravdana i sa strogo naučnoga stajališta — ne smećući s uma, da sastavine, građa, od koje se takve tvorbe tvore, mogu biti starija tradicijom već ustaljena dobra (na pr. pjesnička frazeologija, sastav i oblik stiha, elementarne česti ornamenta itd.).
 
MjestoUmjesto oznake »autohtono« za slučaj pod 1. ispravnije je i zgodnije upotrebljavati izraz »tradicijsko«. Da se to tradicijsko (tradicijska kultura) što bolje održi, da ne propada, ustupa pred najezdom kozmopolitskoga, građanskoga, industrijsko-dućanskoga i sličnoga netradicijskog (i dakako neautohtonoga), razvili su se u različnih naroda, osobito u Evropi, tradicionistički pokreti i nastojanja. Kod nas pojam autohtonosti na svoj način tumači Seljačka Sloga i njezin predsjednik Rudolf Herceg, pa će to biti pod njihovim imenima i prikazano.
dobara, od susjeda južnih Slavena. Za mnoga će naša kulturna dobra izići stručnjački sud u ovom pogledu neočekivan ili čak nerado prihvatljiv, kao npr. za običaj paljenja badnjaka (panja), ili za gusle za pratnju epskih pjesama — za koje se oboje može dokazati, da nisu u ovom smislu autohtona slavenska (praslavenska), jer su ih južni Slaveni primili tek nakon dolaska na jug. A ipak će lajik sigurno računati s njihovom autohtonošću, kad se čini, da su drevne starine. Tako se u nestručnjaka rado označuje kao autohtono uopće sve ono, što je u nekoj kulturi na oko vrlo staro, davno, bez obzira, da li se i koliko to može dokazati i o kojoj se starini radi. — 3. Napokon najuže, ali najispravnije uzeto značenje izraza autohton obuhvata samo one i onakve kulturne tvorbe, koje je neki narod (ili samo dio naroda) sam posve samostalno stvorio te je to njegova samonikla kreacija, autohtona u strogom smislu, ni otkuda drugud (drugoga naroda, kulture, zemlje, iz grada, kozmopolitske civilizacije i t. d.) samo preuzeto dobro. Dakako prvotvor, novotvorina je i tu svagda djelo samo jednoga pojedinca, koju njegova okolina (»kolektiv«) prihvata (ili katkada i ne prihvata — dakako) i dalje mijenja, formira, dotjeruje, ili kvari; i jezgra te novotvorine i dalje njeno formiranje može biti u pravom smislu autohtono. Veoma često su takve posve autohtone novotvorine upravo one sitne samostalne, dakle samonikle promjene, varijante, koje narod izvodi, zapravo neobično često, sad na ovom, sad na onom svom tradicijskom kulturnom dobru — na pr. izmjene, koje izvodi u ornamentici bilo u obliku motiva, kompoziciji oblika, u [[boja]]ma, ili u pojedinostima svojih običaja, u tekstovima ili melodijama popjevaka, u oblicima ili kombinacijama svoje odjeće. A takvih u strogom smislu autohtonih tvorba narodnih ima golemo mnoštvo, samo se one ne ukazuju toliko u krupnome, u biti i cjelini pojedinih kulturnih dobara, nego većma u sitnome, pojedinostima i sastavinama tih dobara. Atribut stroge autohtonosti pripada dakako i onim narodnim tvorbama, koje su u cjelini potpune novotvorine — i često ne mogu ni biti drukčije, na pr. pjesme, koje opijevaju koji konkretan događaj u narodu, koji je našao svoga narodnog autohtonog pjesmotvorca; ili uzrečice, koje se odnose na nešto lokalno; određene tradicije u socijalnim odnosima, koje izviru samo iz određenih lokalnih prilika i mnogo sličnih slučajeva. Tu je svuda oznaka autohtonosti potpuno ispravna i opravdana i sa strogo naučnoga stajališta — ne smećući s uma, da sastavine, građa, od koje se takve tvorbe tvore, mogu biti starija tradicijom već ustaljena dobra (na pr. pjesnička frazeologija, sastav i oblik stiha, elementarne česti ornamenta itd.).
 
Mjesto oznake »autohtono« za slučaj pod 1. ispravnije je i zgodnije upotrebljavati izraz »tradicijsko«. Da se to tradicijsko (tradicijska kultura) što bolje održi, da ne propada, ustupa pred najezdom kozmopolitskoga, građanskoga, industrijsko-dućanskoga i sličnoga netradicijskog (i dakako neautohtonoga), razvili su se u različnih naroda, osobito u Evropi, tradicionistički pokreti i nastojanja. Kod nas pojam autohtonosti na svoj način tumači Seljačka Sloga i njezin predsjednik Rudolf Herceg, pa će to biti pod njihovim imenima i prikazano.
 
== Povezani članci ==