Slavko Šohaj: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nova stranica: {{Likovni umjetnik |ime = Slavko Šohaj' |period = postimpresionizam, ekspresionizam, fovizam |slika = |veličina = |opis ... |
m poveznice |
||
Redak 21:
Druga velika ljubav Slavka Šohaja bila je glazba, tako da je po povratku iz Pariza [[1933.]] godine, upisao studij glasovira kod profesora Svetislava Stančića. Međutim Šohaj nikada nije javno nastupao, već je glazba bila i ostala njegov intimni prostor uživanja i meditacije. Od [[1935.]] radi kao crtač u [[Arheološki muzej u Zagrebu|Arheološkom muzeju u Zagrebu]], sve do umirovljenja [[1965.]]
Po povratku iz Pariza intenzivno slika i izlaže, naročito s Grupom trojice ([[Ljubo Babić|Babić]], [[Vladimir Becić|Becić]], [[Jerolim Miše|Miše]]); [[1934.]] i [[1935.]], te na skupnim izložbama hrvatskih umjetnika; [[1937.]], [[1939.]], [[1940.]] godine. Izlagao je i na [[Venecijanski bijenale|Venecijanskom bijenalu]] [[1942.]] s tadašnjim izborom [[NDH|hrvatskih]] umjetnika; [[Bruno Bulić]], [[Josip Crnobori]], [[Jozo Kljaković]], [[Slavko Kopač]], [[Miroslav Kraljević]], [[Ivan Meštrović]], [[Antun Mezdjić]], [[Antun Motika]], [[Juraj Plančić]], [[Josip Račić]], [[Ivo Režek]], [[Antun Augustinčić]], [[Emanuel Vidović]]. <ref>[http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=23633&pregled=1&datum=9.1.2009%2014:38:20 Culturenet Croatia: Croatian Artists at Venice Biennales]</ref>
Nakon rata [[1952.]] godine, dobija priliku da samostalno izlaže u Parizu, iza toga rijeđe izlaže i to uglavnom na skupnim izložbama. Intenzivno se druži s kolegama slikarima [[Oton Postružnik|Otonom Postružnikom]] i [[Frano Šimunović|Franom Šimunovićem]] s kojima osniva umjetničku grupu [[1958.]] Grupu trojice, nakog često zajedno i izlažu.
| |||