Inačica od 19. travnja 2010. u 14:03 uredi 109.175.38.95 (razgovor) Nema sažetka uređivanja ← Starija izmjena		Inačica od 20. travnja 2010. u 15:20 uredi ukloni ovu izmjenu Flopy (razgovor \| doprinosi) 16.845 edits m Uklonjena promjena suradnika 109.175.38.95, vraćeno na zadnju inačicu suradnika ArthurBot Novija izmjena →
Redak 2: {{pravopis}} '''Stromboli''' se nalazi među [[Liparski otoci\|liparskim otocima]] u [[Tirensko more\|tirenskom moru]], južno od [[Apeninski poluotok\|apeninskog poluotoka]]. [[Otok]] je zapravo [[vulkan]]ski stožac koji strši iz [[More\|mora]] 926 metara uvis, površine samo 12 i pol km<sup>2</sup>. Na otoku živi oko 500 stanovnika koji se bave [[Poljoprivreda\|poljoprivredom]] i [[ribarstvo]]m. Zadnja veća erupcija bila je [[2002.]] godine kada je izlijevanje vulkana prouzrokovalo manji [[tsunami]], a procjenjuje se da je najveći val bio visok 10 metara. Putovanje brodom je bilo uglavnom ugodno, iako Tirensko more (Tirreno) ponekad nalikuje našem Jadranu, nepredvidljivo i nepouzdano. Mjesec Rujan na Eolskim otocima ponekad je kao produženje ljeta, koje priziva jednu sortu neobičnih turista u traženju spokoja, daleko od mase koja u srpnju i kolovozu poplavljuje ovaj arhipelag vulkanskog otočja. Eolski otoci nalaze se na Južnom Tirenskom moru (Tirreno Meridionale Orientale) blizu Sicilije; ovaj vulkanski arhipelag koji je UNESCO proglasio Humanom očevinom, sastavljen je od deset otoka i otočića, od kojih sedam je naseljeno (Vulcano, Lipari, Salina, Alicudi, Filicudi, Panarea, Stromboli) i otočić Basiluzzo. Cijelokupno otočje pokriva površinu od 120 km² a stanovništvo broji oko 12.500 duša. Ime otočja dolazi od grčkog boga vjetra Eola, koji je upravo na otoku Stromboli imao svoju pećinu. Na stranu uvijek prisutni mitološki podatci, zaista kad se čovjek nađe nasuprot ovih vulkanskih otoka, ostaje obuzet nekom posebnom energijom; kao da nas neki topli vjetar koji dolazi iz vulkanskog kratera, upozorava da smo na posebnom terenu: sve postaje nekako čarobno i izvan vremena. I evo napokon Stromboli, najudaljeniji otok Eolija, i da najmanje 2000 godina unatrag jedini konstanto aktivni vulkan na svijetu. Brod prvo uplovljava u luku Stromboli, naselje koje je ujedinilo dvije varošice (San Vincenzo i San Bartolo), iskrcava se tridesetak putnika; mi nastavljamo prema drugom naselju na otoku Stromboli, Ginostra. Mjestašce stromboliPaese.jpgje dobilo navjerojatnije ime po brnistri, koja raste spontano na vulkanskom terenu. Veliki talijanski pjesnik i humanista Giacomo Leopardi nazivao je brnistru il fiore del deserto (pustinjski cvijet), i vjerojatno videći delikatne žute cvijetiće brnistre posute po crnkastom pješčanom terenu, čini nam se da naš veliki vulkanski okrugli otok (naime Stromboli nazivaju još La Rotonda- Okružje) poziva na veliko slavlje ljepote. Brod se usidrava ispred luke Ginostra; po nas dolazi mali brodić; iskrcaje se pet putnika: ja i moj prijatelj fotograf i tri švicarkinje koje imaju dosta prtljage: pet teških kufera punih knjiga. Brižljive mazge trpe težak teret i vode nas prema mjestašcu. Ginostra-najmanja luka na svijetu (nautička registracija); vjerojatno postoje i daleko manja mjesta na svijetu gdje uplovljavaju barke, ali su to samo vezovi za brodove. Ginostra je luka koju možemo naći na svim nautičkim kartama. Izvan sezone Ginostra broji jedno dvadesetak duša i 7 mazgi. Električna energija došla je u mjestašce 2004 godine zahvaljujući maloj centrali na sunčanu energiju; ne postoji ulična rasvjeta, tako da u sumrak i po noći svi šetaju sa ručnim lampama. Ako se dogodi da se popnete na vrh mjestašca, čini se kao da se male krijesnice šetkaju po uskim uličicama koje su u antičkom vremenu bile mulattiere (put za mazgu). Mazge služe za transport stvari koje dolaze sa brodova i brodica, jer Ginostra se može doseći eskluzivno morskim putem. Između dvaju naselja (Stromboli i Ginostra) nalazi se Sciara (strmina na sjeveroistočnoj strani otoka) gdje se slijeva lava i ostali materijal koji direktno ulazi u more formirajući svakodnevno drugačije naličje pod morem. Kao što je prije bilo rečeno, Stromboli je aktivan vulkan, koji ima svoju konstantnu aktivnost više od 2000 godina. Eksplozija slijedi svakih 15-ak minuta; ponekad se jednostavno zacrveni nebo, ponekad su prave bombe (tako žitelji Strobolija zovu užareno kamenje koje izbacuje vulkan). Obično je pogled uvijek usmjeren put vrha vulkana, kao da smo svi neminovno u očekivanju jedne velike erukcije, možda one definitivne. Ima se osjećaj da taj vulkanski dimnjak, koji se nalazi na 926m, govori: "Hej čovjeće, ovdje je moje carstvo". stromboli_30417.jpgVelike erupcije vulkana zabilježene su 1919 i 1930 godine, ova poslijednja ima još uvijek svoje svjedoke koji se ponajviše prisjećaju da se čitav otok uzdigao kao kvasno tijesto u vis oko 9m cir. Počelo se sipati kamenje po krovovima kao pravi zračni napad, neke bombe imale su dijametar od dva metra; erukcijski fenomen je trajao oko 40-ak minuta. Kuće na Stromboliju su kockaste građevine sa krovovima koji su debeli i elastični sa duplim slojem greda, čiji nakrsni položaj potpomaže da se mogu pretrpjeti gomile kamenja koje padaju iz grla vulkana. Zidovi kuća debeli su oko 90 cm i u vrijeme velikih eksplozija stanovništvo se sklanja ispod debelih greda. Nažalost nakon velike erukcije 1930 koja je imala mnogo žrtava, Stromboli je ostala bez svojih žitelja. Neki od njih nisu se više nikada ni vratili na svoj otok, trebalo je čekati punih 8 godina na povratak prvih dvadesetak duša. Danas na Stromboliju živi oko 450 osoba; u vremenima kada se trgovalo sa ossidiana (vulkansko staklo koje se stvara hlađenjem vulkanske lave) koja je služila za proizvodnju alatki i oružja, otok je bio u ekspanziji, ma pronalazak metala definitivno je ugasio trgovinu ossidiane; koja se danas može naći kao souvenir za turiste. Poslijednja erukcija je zabilježena na početku 2003 godine, prilikom koje se jedan dio vulkanskog kratera potpuno odvojio strmoglaveći se direktno u more, zabilježen je jak morski potres, mnogo je objekata oštečeno, ali na svu sreću nisu zabilježene žrtve. Stromboli je bio totalno evakuiran sa brodicama u roku nekoliko minuta. Svakodnevo oko 16 sati započinje uspon na vulkan Stromboli, otprilike traje oko pet sati. Kada smo se popeli na vrh vulkana mogli smo u noći vidjeti jednu od najljepših predstava: u totalnom miru očekuju se baklje koje izlaze iz grla vulkana, neke su prave komete; osjeća se sumpor u nosnicama i nebeske zvijezde se miješaju sa zvijezdicama koje nam poklanja vulkan. Zaista je imao pravo jedan od največih talijanskih redatelja Roberto Rosselini, koji je 1949 godine snimio ovdje film "Stromboli-Terra di Dio" ("Stromboli-Zemlja Bogova"), zajedno sa svojom Ingrid Bergman. Silazeći sa vulkana ima se osjećaj lagodnosti: kao da se postaje napokon svjestan da u bilo kojem trenutku naš prijatelj vulkan može odlučiti našu sudbinu. Napose strombolska kuhinja živi svoju iskonsku inspiraciji sa vulkanom, vračajući se u mjesto probali smo pietre nere (crna kamenja), tijesto koje je pripremljeno zajedno sa crnilom od sipe i punjeno sa ribom, sa prelijevom od rajčice i kapera, koji rastu spontano na eolskim otocima i ostavljaju jedan poseban okus u ustima, kao Proustovi kolačići petit madeleine; otići sa Strombolija da bi se ponovno vratio u nekom drugom kontekstu, nostalgičnom. More forza 5, mi smo u polasku. Tri švicarkinje su na obali i mašu nam za sretan put. Blago njima, pomislim u sebi, one ostaju još koji mjesec. Možda da pročitaju sve svoje knjige. Brodić ima pokoji problem prije nego što nas ginostra.jpguspješno doveze do broda. U daljini čuju se gromovi, nebo je crveno crveno. Ne znam da li je vulkan ili nevrijeme. Ostavljamo u daljini Stromboli kao tamni profil koji povremeno ostaje osvjetljen bljeskovima munje u daljini. Gledamo sve to držeći čvrsto u ruci staklenku sa kaperima, un souvenir za poklon prijateljima koji nisu bili sa nama. Baš šteta! {{Mrva-zemlj}}

Stromboli: razlika između inačica