Srpskohrvatski jezik: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Uklonjena promjena suradnika 212.91.107.172, vraćeno na zadnju inačicu suradnika VolkovBot |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
'''Srpskohrvatski jezik''' / '''Hrvatskosrpski jezik''' (nazivan i srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski; bilo je političko ime hibridnoga [[jezik]] koji je trebao nastati spajanjem hrvatskoga i srpskoga, po mišljenju nekih slavista to je bila samo želja koja je zamišljana od [[1850.]] godine, ali se nije ostvarila do [[1954.]] godine i tzv. [[Novosadski dogovor|Novosadskoga dogovora]]. Ta se želja pokušala nametnuti od [[1954]]. godine do [[1990.]] godine, kada se, po stajalištu podržavatelja hibridizacije, srpskohrvatski jezik, kao neuspjeli [[makrojezik]] raspao na [[Hrvatski jezik|hrvatski]], [[Srpski jezik|srpski]], [[Bošnjački jezik|bošnjački]] i [[Crnogorski jezik|crnogorski jezik]]. Po drugačijim se mišljenjima radi o pojmu koji ima samo političkopovijesni, ali ne i lingvistički sadržaj, tj., po tim stavovima, srpskohrvatski i hrvatskosrpski bila su dva jezika – srpski – i hrvatski, samo preimenovana, to jest da ''srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski'' nikada nije opstojao ni kao sustav narječja, ni kao jedan jedinstveni standardni jezik.
Redak 12:
Hrvatski jezik nastao na temelju narodnih govora ili vernakulara ima povijest od 13. stoljeća (iako neki jezikoslovci, kao [[Tomislav Ladan]], drže da se može govoriti o kontinuiteu hrvatskoga od 10. ili 11. stoljeća), a idiom što je postao osnovom standardnoga jezika, pojavio se kao regionalni književni jezik u Dubrovniku koncem 15. stoljeća. Za srpski se jezik može reći da mu prva zabilježena djela na vernakularu potječu iz 18. stoljeća. Početci bošnjačkoga jezika na narodnome govoru sežu u 16., a možda i u kraj 15. stoljeća. Glede crnogorskoga jezika, još je nejasno koji se zapisi mogu smatrati prvim manifestacijama toga jezika. Svi ovi jezici imaju pretpovijest u obilju tekstova na staroslavenskom ili crkvenoslavenskom jeziku pojedine nacionalne suvrsti ili recenzije: otvorenim ostaju pitanja atribucije crkvenoslavenske pismenosti nastale na tlu srednjovjekovne bosanske države, kao i tekstovi ranoga vernakulara na bosansko-humskome području.
Suvremeni standardni jezici prolaze doba ubrzane kristalizacije i stilizacije u prvoj polovici i sredini 19. stoljeća. Sve se to odvijalo u ozračju onodobne slavistike koja je počesto vrludala u pitanjima nacionalne atribucije narječja, te se pojam "srpskohrvatski jezik" pojavio i počeo afirmirati od 30-ih i 40-ih godina 19. stoljeća kao kompromisni odgovor na zbunjujuću situaciju: dva jezika, hrvatski i srpski, bili su praktički potpuno međusobno razumljivi, zadržavši pritom neprijepornu individualnost na svim razinama komunikacije. Tek je lingvistika dala odgovor na tu, za slavensku filologiju, nerazmrsivu zbrku. No, u vrijeme nacionalih romantizama, panslavenske i južnoslavenske ideologije, pristup je bio posve drugačiji: srpski jezik, koji su standardizirali, u glavnim crtama, [[Vuk Karadžić]] i [[Đuro Daničić]], te hrvatski, kojeg je grafijski, pravopisno i gramatički definitivno oblikovao niz
Razlike između hrvatskoga i srpskoga do dvadesetog stoljeća ne uočavaju se zato jer do toga doba jezici hrvatske i sprske sociokulturne zajednice, razvijajuću se u različitim društvenopovijesnim okolnostima, bili međusobno odvojeni. Jezik svake od tih zajednica bio je u skladu s vlastitim potrebama obilježen specifičnim i samo njoj svojstvenim razvojem. Stoga se potreba za registriranjem leksičkih razlika među jezikom hrvatske i jezikom srpske sociokulturne zajednice javlja tek onoga časa kada se u drugoj polovici devetnaestog stoljeća dotada odvojeni jezici tih dvaju zajednica na dijalektalnoj novoštokavskoj osnovici pokušavaju za obje zajednice kodificirati kao jedan književni jezik.
| |||