Razlika između inačica stranice »Srpskohrvatski jezik«

bez sažetka
m (Uklonjena promjena suradnika 212.91.107.172, vraćeno na zadnju inačicu suradnika VolkovBot)
'''Srpskohrvatski jezik''' / '''Hrvatskosrpski jezik''' (nazivan i srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski; bilo je političko ime hibridnoga [[jezik]] koji je trebao nastati spajanjem hrvatskoga i srpskoga, po mišljenju nekih slavista to je bila samo želja koja je zamišljana od [[1850.]] godine, ali se nije ostvarila do [[1954.]] godine i tzv. [[Novosadski dogovor|Novosadskoga dogovora]]. Ta se želja pokušala nametnuti od [[1954]]. godine do [[1990.]] godine, kada se, po stajalištu podržavatelja hibridizacije, srpskohrvatski jezik, kao neuspjeli [[makrojezik]] raspao na [[Hrvatski jezik|hrvatski]], [[Srpski jezik|srpski]], [[Bošnjački jezik|bošnjački]] i [[Crnogorski jezik|crnogorski jezik]]. Po drugačijim se mišljenjima radi o pojmu koji ima samo političkopovijesni, ali ne i lingvistički sadržaj, tj., po tim stavovima, srpskohrvatski i hrvatskosrpski bila su dva jezika – srpski – i hrvatski, samo preimenovana, to jest da ''srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski'' nikada nije opstojao ni kao sustav narječja, ni kao jedan jedinstveni standardni jezik.
 
 
Hrvatski jezik nastao na temelju narodnih govora ili vernakulara ima povijest od 13. stoljeća (iako neki jezikoslovci, kao [[Tomislav Ladan]], drže da se može govoriti o kontinuiteu hrvatskoga od 10. ili 11. stoljeća), a idiom što je postao osnovom standardnoga jezika, pojavio se kao regionalni književni jezik u Dubrovniku koncem 15. stoljeća. Za srpski se jezik može reći da mu prva zabilježena djela na vernakularu potječu iz 18. stoljeća. Početci bošnjačkoga jezika na narodnome govoru sežu u 16., a možda i u kraj 15. stoljeća. Glede crnogorskoga jezika, još je nejasno koji se zapisi mogu smatrati prvim manifestacijama toga jezika. Svi ovi jezici imaju pretpovijest u obilju tekstova na staroslavenskom ili crkvenoslavenskom jeziku pojedine nacionalne suvrsti ili recenzije: otvorenim ostaju pitanja atribucije crkvenoslavenske pismenosti nastale na tlu srednjovjekovne bosanske države, kao i tekstovi ranoga vernakulara na bosansko-humskome području.
 
Suvremeni standardni jezici prolaze doba ubrzane kristalizacije i stilizacije u prvoj polovici i sredini 19. stoljeća. Sve se to odvijalo u ozračju onodobne slavistike koja je počesto vrludala u pitanjima nacionalne atribucije narječja, te se pojam "srpskohrvatski jezik" pojavio i počeo afirmirati od 30-ih i 40-ih godina 19. stoljeća kao kompromisni odgovor na zbunjujuću situaciju: dva jezika, hrvatski i srpski, bili su praktički potpuno međusobno razumljivi, zadržavši pritom neprijepornu individualnost na svim razinama komunikacije. Tek je lingvistika dala odgovor na tu, za slavensku filologiju, nerazmrsivu zbrku. No, u vrijeme nacionalih romantizama, panslavenske i južnoslavenske ideologije, pristup je bio posve drugačiji: srpski jezik, koji su standardizirali, u glavnim crtama, [[Vuk Karadžić]] i [[Đuro Daničić]], te hrvatski, kojeg je grafijski, pravopisno i gramatički definitivno oblikovao niz filologa[[filolog]]a, od [[Ljudevit Gaj|Gaja]] preko [[Bogoslav Šulek|Šuleka]] do [[Tomo Maretić|Maretića]] i [[Ivan Broz|Broza]], osim što se vremenski preklopilo razdoblje njihove konačne uoblike, u svijesti je protagonista standardizacije bio jedan jedinstven jezik kojeg su najčešće nazivali nacionalnim imenom, Hrvati – "hrvatski", a Srbi – "srpski". Bošnjake, ondašnje bosanske muslimane i Crnogorce nitko nije pitao: na prve se gledalo kao na amorfnu narodnu melasu (kasnije ''narodnost''), a na druge kao na regionalno srpsko pleme.
 
Razlike između hrvatskoga i srpskoga do dvadesetog stoljeća ne uočavaju se zato jer do toga doba jezici hrvatske i sprske sociokulturne zajednice, razvijajuću se u različitim društvenopovijesnim okolnostima, bili međusobno odvojeni. Jezik svake od tih zajednica bio je u skladu s vlastitim potrebama obilježen specifičnim i samo njoj svojstvenim razvojem. Stoga se potreba za registriranjem leksičkih razlika među jezikom hrvatske i jezikom srpske sociokulturne zajednice javlja tek onoga časa kada se u drugoj polovici devetnaestog stoljeća dotada odvojeni jezici tih dvaju zajednica na dijalektalnoj novoštokavskoj osnovici pokušavaju za obje zajednice kodificirati kao jedan književni jezik.
Anonimni suradnik