Plaut: razlika između inačica

U antici je Plautu bilo pripisivano oko 130 komedija, od kojih je čuveni rimski polihistor [[Varon|Marko Terencije Varon]] u [[1. stoljeće pr. Kr.|1. stoljeću pr. Kr.]] kao autentične izdvojio 21 komediju, koje su zato skupno nazvane ''fabulae Varonianae'' i od kojih nam se u potpunosti sačuvalo njih dvadeset a jedna (''Vidularia'') samo fragmentarno. Sve komedije predstavljaju adaptacije nove atičke komedije; tri ili četiri su pouzdano Menandrove, dvije su [[Difil]]ove, dvije Filemonove, a jedna vjerojatno [[Aleksid]]ova. Sve one obrađuju grčki život i običaje te, uz humoristično pretjerivanje, grčki karakter. Plaut svoj uspehuspjeh kod neobrazovane rimske publike duguje najviše svojoj slobodnoj i živoj obradi grčkih originalaizvornika, koje je po volji mijenjao, pojednostavljivao i kombinirao (»kontaminirao«, tj. od dva grčka originala stvarao jednu latinsku preradu), uz unošenje drugih elemenata čiji je cilj bio da se komadi dopadnu suvremenoj rimskoj publici. Takve su, na primjer, kratke dijaloške scene u kojima likovi razmjenjuju prijetnje i uvrede, motiv roba koji trči, lik roba u ulozi zabavljača koji slobodno govori i drsko se ponaša (što je Plautova publika možda smatrala uobičajenim kod Grka), kome je ponekad postavljen nasuprot lik odanog roba koji se brine za svoga gospodara (što je trebalo da izazove odobravanje od robovlasnika prisutnih u publici), grube šale, mnoštvo [[aliteracija]] i igra riječima. Pored toga, umjesto da stvara komedije sastavljene isključivo od dijaloga (''diverbium''), Plaut je značajno uvećao muzičkoglazbeno-recitativni element (''cantica''), koji u nekim komadima zaprema i do dvije trećine cijele komedije.

Plautove komedije su gotovo jedini pisani trag govornog latinskog jezika iz toga doba. Plautov jezik, iako je na granici standardnog književnog latinskog, izrazito je živ i elastičan, vješto prilagođen svakom liku u komediji. »Kad su Muze htjele da govore latinskim, govorile su Plautovim jezikom«, rekao je Elije Stilon, rimski književni kritičar iz [[2. stoljeće pr. Kr.|2. stoljeća pr. Kr.]] Plautova komična snaga i duhovitost su velike, šale su mu ponekad frivolne, ali uvijek uspeleuspjele i nisu dosadne, jer teže da budu originalne i da se ne ponavljaju. Plautove su komedije bile veoma cijenjene u doba kasne [[Rimska Republika|Rimske Republike]] i ranog [[Rimsko Carstvo|Carstva]], ali su se kasnije malo čitale jer im je jezik bio previše arhaičan. Plaut je ponovo otkriven i mnogo čitan u doba [[Renesansa|renesanse]], pa je poslužio kao uzor i za neke [[William Shakespeare|Shakespearove]] komedije.