Inačica od 28. siječnja 2010. u 18:21 uredi Seiya (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 5.126 edits Nema sažetka uređivanja ← Starija izmjena		Inačica od 22. svibnja 2010. u 20:20 uredi ukloni ovu izmjenu Seiya (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 5.126 edits kritike Novija izmjena →
Redak 38: Plavokosa Janica se smatra najljepšom djevojkom u nekom zaostalom selu. Mršava je i tiha, pa ljudi govore da se izdvaja od drugih djevojaka kao "breza od [[bukva\|bukve]]". Kada doživi kolaps u šumi, spasi ju Joža sveti, lokalni čudak koji ju obožava i odnese natrag u njen dom. Seoske starice pokušavaju izlječiti slabu Janicu, no bez uspjeha i ona umre ne vidjevši još jednom svog supruga Marka. Na pogrebu, Joža se prisjeća njenog teškog života: bila je lijepa i poželjna djevojka, no pala je na plitkog Marka za kojeg se udala. Iako sad u braku, Marko ju je zanemarivao i dalje nastavio sa svojim životnim stilom, opijajući se u krčmama i zavodeći žene. Janicu je to pogodilo, kao i smrt njihovog dijeteta, iako ju je Joža pokušao razvedriti govoreći da je dijete sad sa Bogom i da moli za nju. Natrag u sadašnjost, umjesto da tuguje, Marko dalje nastavlja sa svojim životnim stilom, kao da je već zaboravio na Janicu. Odlazi na svadbu te se tamo potuče. Kada hoda šumom, naiđe na [[breza\|brezu]] te požali sve i brizne u plač. == Glumci == Redak 47: [[Stane Sever]] - Nadšumar [[Stjepan Lektorić]] - Markov otac == Nagrade == Na festivalu u Puli film je nagrađen Brončanom arenom za film (ex aequo), dok je Velimir Bata Živojinović osvojio Zlatnu arenu za glumca, a T. Pinter za kameru. == Kritike == Nikica Gilić je za Filmski leksikon zapisao: ::"''Preglednim pripovijedanjem film se nastavlja na stil Kolarovih novela prema kojima je snimljen (Breza i Ženidba Imre Futača), no struktura je obogaćena duljim kadrovima, dojmljivom fotografijom te izrazito filmičnim ugođajem sklada slike i zvuka. Fatalistička filozofija i opsesija protokom vremena te prolaznošću tijela (tipična za Babajine filmove) razvidna je u kontrastu pojave i glumačkog stila Janice (rudimentarna gluma privlačne manekenke) i Marka (samouvjeren nastup iskusna glumca), u montažnoj sekvenci s brojalicom (Lepi pucek, crni cucek, jedna pura, dva pandura, vsakom dojde smrtna vura), sporednom liku Babice koja prede vunu bez obzira na životne nedaće. Surovost društva prema posebnim ljudima nije banalizirana idealizacijom tih likova – Janica nije sasvim svjesna realnosti te je nesposobna za samoodržanje, dok Joža ima crtu fanatične poganske mistike, s konotacijama destruktivnog puritanizma. Slikovnost filma hvaljena je zbog uspješnog upućivanja na ugođaj, boje i kompoziciju hrvatskih naivnih slikara. No, prilagodba osvjetljenja i boje raspoloženjima likova, s kulminacijom u trenutku Markove spoznaje, potom razrađeni prikaz materijalnosti i svakodnevice te složeni svjetlosni efekti zrnaste filmske fotografije usporedivi su i s akademskim slikarskim stilovima. Konačni dojam estetizacije i modernističke artificijelnosti u prikazu seoskih događaja u zanimljivom je kontrastu s doslovnošću mnogih značenjskih struktura te pojednostavljenom psihologijom nekih likova. Na festivalu u Puli film je nagrađen Brončanom arenom za film (ex aequo), dok je V. B. Živojinović osvojio Zlatnu arenu za glumca, a T. Pinter za kameru. U kasnijim anketama redovito je u samom vrhu najboljih hrvatskih filmova uopće''."<ref>[http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=171 Filmski leksikon: Breza (1967)]</ref> == Izvori ==

Breza (1967.): razlika između inačica