Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Dodan 271 bajt ,  prije 9 godina
sakrio izrazito kontroverzne tvrdnje
(sakrio izrazito kontroverzne tvrdnje)
'''Šćakavska ikavica''' (tzv. zapadna štokavština jugoslavenskih vukovaca), obuhvaća pretežni dio ikavaca, tj. 46% ili 2/5 svih [[Hrvati|Hrvata]]. Nadasve je raširena diljem [[Lika|Like]], Zagore, srednjeg dalmatinskog priobalja, srednje i jugozapadne Bosne, Završja, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice). Osim ikavaca, šćakavaca ima u manjoj mjeri i jekavaca na istoku i jugoistoku (Istočna Bosna i Dubrovačko područje) te vrlo malo ekavaca (srednjo-slavonska Podravina).
 
<!---
 
''tekst koji slijedi treba velike dorade. Za sad ga samo skrivam. Tekst je izrazito pristran i izražava samo jedno gledište''
 
== Proslovne napomene ==
Većina starijih ikavskih tekstova pisani su posebnom „arvatskim“ pismom bosančicom, koju su jugoslavenski vukovci ideološki željeli proglasili ćirilicom. Seoski fratri kod hrvatskih ikavaca nisu uzalud ni slučajno nazivali bosančicu "glagoljicom" ili "hrvašticom", što nije njihovo neznanje: oni se time sjećaju stare predaje o zajedničkom ranohrvatskom podrijetlu glagoljice i bosančice. Naprotiv jugo-akademici te veze jednostavno ne žele i ne mogu vidjeti, pa ih nisu ni proučavali u tom smjeru, jer su im bile nemoguće i nepodobne zbog sinekurnog straha što će na to reći Srbi. Zato je bez pogovora bosančica prozvana ćirilicom, pa pogledajmo bez ideologije materialne činjenice o bosančici. Prvo, većina starijih tekstova na bosančici pisana je šćakavskom ikavicom i ostali kasniji barem poluikavski (ZELIĆ-BUČAN 1986, T. HERES 1979, I. MUŽIĆ 1997), a ikavci su većinom katolički Hrvati i kasnije dio pod Turcima muslimani (dok "ikavski Srbi" postoje tek u velesrbskoj promičbi). U bosančici su tri slova kao u latinici (E, M, O), a barem 8 njih je vrlo slično ili jednako kao u glagoljici: Č, J, K, N, V, Š, U, Ž, dok su preostala nalik grčkima. Povrh toga je bosančica vrlo slična prvoj antičkoj praglagoljici na Krimu iz 1.- 8. stoljeća, koju je proučio niz ruskih znanstvenika (Černych, Konstantinov, A. Figurovsky, V.A. Istrin itd). Baš tamo su živjeli antički Iranohrvati koje spominju 2 ploče iz Tanaisa u 2.i 3. stoljeću, pa Orosius Presbyter 418, Zacharias Rhetor 559, itd.
Iz svih dostupnih podataka, domaćih i ostalih izvan lažno-ideološke "jugonauke", može se slijediti idući najvjerojatniji razvitak glagoljice i bosančice. Ćirilica je posebno pismo srednjovjekog podrijetla, a uz ostale pokazatelje i samo njezino ime upućuje da ju je sastavio Sv. Ćiril po uzoru kasnobizantskog alfabeta. Ostala su starohrvatska pisma predslavenska, jer potječu od kasnoantičke praglagoljice na Krimu, o kojoj naši ideologizirani slavisti uporno šute kao da ni ne postoji. Nakon doselidbe do Jadrana su se iz nje razvila tri slična alfabeta: kod inih Slavena slavizirana okrugla glagoljica koju je kasnije većinom zamijenila nova ćirilica, pa kod ikavskih šćakavaca u BiH bizantizirana bosančica koja je bliska ranoj praglagoljici, a kod čakavaca u Hrvatskoj iranizirana uglata glagoljica u kojoj uz praglagoljicu ima i drugih utjecaja, osobito germanskih runa i mezopotamskog klinopisa. Zato se bosančica može logično objasniti iz praglagoljice, gdje su neka slova pod novobizantskim utjecajem promijenjena i slična grčkima, pa je njih 7 nalik ćirilici (F, H, L, P, R, S, Z), što je ipak premalo da se sve proglasi ćirilicom. Takodjer i srednjovjeki nadpisi stećaka uglavnom su pisani bosančicom u šćakavskoj ikavici. Znakovito je da se prostranstvo nalazišta stećaka kod nas jezično upravo poklapa s dialektalnom kartom hrvatske ikavice i granice su im skoro identične. Kod nas su stećki najbrojniji (oko 1/2) u Hercegovini, pa zatim u srednjoj i istočnoj Bosni do Sandjaka, a najveća takva hercegovačka grobišta (nekropole) su Radimlje (Stolac), pa Hodovo, Boljuni, Knežpolje, Posušje, Risovac, Borje, Ledinac, Mokro, Barevište itd. U Bosni su još poznata nalazišta stećaka Tekija, Sopotnik, Hrnčići, Mesići i druga, pa u Sandjaku Prijepolje i Bijelo Polje (Bešlagić 1982). Izvan BiH stećaka još ima obilno u Dalmaciji, manje u Slavoniji, Banovini, Liki, Crnoj Gori (Nikšić) itd. Većina je svih stećaka kod nas zapadno od Drine, a iztočnije su nadjena tek dva stećka: Ub i Dokmir na Ceru, dokle je vladao i kralj Tvrtko.
--->
 
== Glavne značajke ikavske šćakavice ==
 
Bez obzira na izostanak zamjenice ča i formalno nazočan što, ipak po zamalo svim inim značajkama, arhajski staroikavski govor posavskog Davora i okolnih sela na Črnac-polju općenito zvuči znatno "čakavskije" negoli polučakavski govori kopnene dalmatinske obale od Zadra do Poljica - koji uz formalnu zamjenicu ča ipak imaju razmjerno manje čakavskih osobitosti. Zamalo jedine formalne razlike izmedju tipske staroštokavske praikavice u Posavini i prave jadranske čakavice su posavska zamjenica što i niz turcizama (umjesto jadranskih romanizama) - a obje te značajke moglu se smatrati i naknadnim novijim unosima.
Npr. pri probnom susretu tipskih staroštokavskih ikavaca oko Davora s arhajskim bodulskim čakavcima iz otoka Krka (ili Visa) kao god. 2005, ovi se medjusobno uglavnom izvrsnon razumiju do detalja, - dok je spram inih štokavaca takovo izravno sporazumijevanje tek djelomično i otežano, sve dok oboje ne progovore vukovskim standardom. Probna medjurazumljivost tih posavskih staroštokavaca spram sjevernohrvatskih kajkavaca je dijelom manja od čakavaca, ali je ipak daleko bolja negoli spram svih inih štokavaca, a osobito je izrazita njihova sličnost s kajkavskim ikavcima sjeverozapadne Hrvatske. Sve to zajedno pokazuje da su ovi štaroštokavski ikavci u Posavini još razmjerno najbliži ranijem korijenu prahrvatskog jezika, neposredno prije njegova početnog razdvajanja na kajkavicu, čakavicu i zapadnoštokavsku šćakavicu.
 
<!---
 
OVAJ DIO TAKOĐER TREBA DORADU. DOLJE SU UPUTE KAKO BI HRVATI TREBALI BRINUTI O JEZIKU A NE ENCIKLOPEDIJSKI ČLANAK!
 
===Većinska ikavica kao iskonski jezik Hrvata===
 
Nažalost nakon K. Hedervarya i osobito kroz 70 godina Jugoslavije, sva su ova tri izvorna starohrvatska dijalekta zbog razlika od vlaško-jekavskog "standarda" kod nas sustavno zatirana i potiskivana: najprije kajkavski, pa zatim čakavski i konačno ikavica. Istodobno su [[Velika Srbija|velikosrbski]] političari zbog osvajanja i izdajnički hrvatski vukovci zbog osobnih sinekura, svuda nametali tu vlahokrajišku novoštokavštinu, dotad većinom stranu duhu hrvatske etnokulture i našim jezičnim tradicijama. Sad je isti taj srboidni Vukopis (kojem je danas tek formalno pridodan nadimak "hrvatski") kod nas već općeraširen kao jugoslavenski kolonijalni pidgin, stran za većinu izvorno nejekavskih Hrvata: on se upravo drastično razlikuje od starohrvatskih tekstova na srednjovjekoj glagoljici iz [[Hrvatsko Kraljevstvo|Kraljevine Hrvatske]], s kojima ima jedva 4 - 7% zajedničkih riječi kao neki posve strani jezik. Zato su danas Hrvati ustvari obezglavljeni bez vlastitog jezika (izim u dijalektima i iseljeništvu), slično kao Irci koji većinom govore engleski (manje irski), ili Židovi koji su većinom govorili germanski jidiš, ali su odnedavna u Izraelu nakon tisućljeća obnovili svoj [[hebrejski]] - što treba biti i poučan uzor Hrvatima.
 
--->
 
== Izvori ==