Otvori glavni izbornik

Promjene

Dodana 4 bajta ,  prije 9 godina
m
bez sažetka
Za Lakatosa, naprotiv, "ne radi se o tome da se iznose teorije na koje Priroda može odgovoriti s 'ne'; nego mi iznosimo skup teorija, a priroda može odgovoriti s 'nedosljedno'". Ta se nedosljednost – preoblikovanjem pomoćnih [[hipoteza|pretpostavki]] – može razriješiti i tako da se ne napusti istraživački program niti da se ne zadre u jezgru teorije.
 
Bit Lakatoseve kritike falsifikacionizma jest dakle da jedan primjer koji opovrgava hipotezu nije dovoljan da bi se ona odbacila. Popperova falsifikacionistička metoda po Lakatosu olako odbacuje velik dio racionalnog postupanja u [[znanost]]i, stoga je njegova "racionalna rekonstrukcija" u neskladu s realnom poviješću znanosti. Lakatos dokazuje da pojam "opovrgavajućeg slučaja" nije jednostavan. Falsifikatori su sredstva za pojašnjenje "naivne slutnje" i pretpostavki u njenu dokazivanju; oni su granični slučajevi u određivanju domene za koju treba važiti teorem (hipoteza ili [[nagađanje]]). Stoga je jedno od presudnih pitanja u dokazivanju: koje falsifikatore naivne hipoteze valja uključiti u sadržaj [[dokaz]]a, odnosno u [[definicija|definiciju]] [[pojam|pojmova]] koje objašnjavamo (jer bi postupak apriornog isključivanja falsifikatora značajno reducirao sadržaj i domenu važenja hipoteze ili teorema). Kako su falsifikatori demarkacione linije važenja teorema i sredstva za daljnje pojašnjenje, ima smisla ustrajati u dokazivanju "opovrgnute" hipoteze. Jer svaka se hipoteza, kako kaže [[Paul Feyerabend|Feyerabend]], rađa kao opovrgnuta. Interna povijest (Lakatosev izraz za "racionalnu rekonstrukciju") treba uzeti u obzir vrijedne pokušaje "spašavanja" hipoteze ili teorema pomoću izolacije "čudovišnih protuprimjera".
 
Umjesto naivnog falsifikacionizma Lakatos predlaže svoju [[Imre Lakatos#Metodologija istraživačkih programa|metodologiju znanstveno-istraživačkih programa]], kojom se ne procjenjuje izolirana hipoteza, već cijeli skup teorijskih postavki i njihovih posljedica.