Smaknuće carske obitelji Romanov: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m robot Mijenja: sr:Романови |
sadržaj i slika |
||
Redak 1:
#PREUSMJERI [[Smaknuće carske obitelji Romanov]]
{{Stilska dorada}}
{{Izvor}}
[[Slika:Russian Royal Family 1911 720px.jpg|320px|desno|mini|Carska obitelj Romanov 1911. godine]]
[[Datoteka:Romanov Flag.svg|mini|'''Zastava obitelji Romanov''']]
'''Smaknuće carske bitelj Romanov''' dogodilo se [[17. srpnja]] [[1918]]. godine u [[Ekaterinburg]]u po nalogu [[komunizam|komunističkog]] vođe [[Vladimir Iljič Lenjin|Lenjina]].<ref>http://www.jutarnji.hr/romanovi--nitko-nije-prezivio-pokolj/248686/</ref> Godine [[2000]]. Ruska pravoslavna Crkva kanonizirala je obitelji Romanov čiji su ostaci ekshumirani od početka 90-ih i pokopani su u carskoj grobnici u Sankt Peterburgu.
== Sudbina obitelji Romanov ==
U ljeto [[1914]]. carska je [[Rusija
== Pod utjecajem đavoljeg redovnika ==
U godinama neposredno uoči Prvog svjetskog rata nad ruskim je carskim parom čudnu vlast stekao samozvani
Nikolaj Romanov kao vladar je bio nesposoban i satrven događajima, no unatoč tome oduvijek je bio odan obiteljski čovjek. A baš je tome bar djelomice mogao zahvaliti i svoj pad. Naime, u Rusiji je odavno bila javna tajna da Nikolajem upravlja njegova žena Aleksandra (kojom, opet, upravlja svećenik Rasputin), njemačka princeza kojom se oženio [[1894]].
Car i carici se 1905. godine, poslije četiri carevne, rodio sin, carević Aleksej, koji je, međutim, bolovao od[[Hemofilija|hemofilije]] koju je "naslijedio" od prabake, britanske kraljice Viktorije.<ref>http://www.biografije.org/raspucin.htm</ref> Roditelji su, suoćeni s ogranićenošću tadašnje medicine, svu nadu u oporavak mladog kraljevića, predali u ruke tajanstvenog čovjeka koji je stekao njihovu bezrezervnu naklonost i poguban utjecaj koji će pridonjeti pada carske obitelji.
O životu Grigorija Jefimoviča prije njegove pojave u Sankt Petersburgu [[1903]]. godine znalo se malo ili ništa. Bio je sin sibirskog seljaka, u svom selu poznat kao Rasputin tj. ''raspusnik''. Ime se često s [[Ruski jezik|ruskog]] prevodi kao 'razuzdan', ali čini se da to nije točno. Bliže bi značenje bilo imenici 'blato' ili 'kišni period', a mnogi povjesničari se slažu u objašnjenju koje povezuje ime Rasputin s mjestom na kojem se sijeku dvije rijeke što bi možda odgovaralo krajoliku odakle je Grigorij potekao ([[Ukrajina]]).
Iako ih je u prvi čas zanimala samo Rasputinova čudesna sposobnost liječenja njihova sina, Nikolaj i Aleksandra su uskoro počeli prihvaćati i njegove savjete o upravljanju državom. Rasputinov uspon na carskom dvoru događao se istovremeno s ruskim pokušajem uspostavljanja poluustavne [[monarhija|monarhije]] koji je započeo postavljanjem Petra Stolpyna na mjesto Predsjednika Vlade. Pod
U proljeće [[1914]].
Dvije godine kasnije, kad se čitav rat našao u mrtvoj točki, ponovno su zakolale glasine o starecu i ruskom paru. Taj tzv. Božji čovjek, pričalo se, uspio je nagovoriti Aleksandru – a preko nje dakako i Nikolaja – da s Njemačkom sklopi mir. I tada su neki visoki plemići odlučili osloboditi Rusiju od tog sotonskog redovnika. Vođa je urote bio 29-godišnji carević [[Feliks Jusupov]], nasljednik najvećeg obiteljskog imetka u Rusiji i muž careve nećakinje.
U noći [[31. prosinca]] [[1916]]. godine urotnici su ubili Rasputina.<ref>http://www.biografije.org/raspucin.htm</ref> Međutim, njegov štetan utjecaj na carsku politiku nije bilo više moguće ispraviti. Narod je bio osiromašen, nezadovoljan vojnim angažmanom Rusije i na rubu revolucionarnih previranja. U ožujku [[1917]]., kad je rat pošao zlo po Rusiju, Nikolaja II. su natjerali da se odrekne prijestolja i proglašena je [[republika]] pod vodstvom Privremene vlade.
== Smaknuće u Ekaterinburgu ==
Privremena Vlada na čelu s eserom [[Aleksandar Kerenski|Aleksandrom Kerenskim]] smjesta je carsku obitelj stavila u kućni pritvor u Carskom Selu, otmjenom skupu dvoraca i vila kraj Petrograda koji su svoje stanovnike štitili od stvarnosti rata. Uz cara Nikolaja i caricu Aleksandru bili su tu i prestolonasljednik Aleksej, kao i četiri kćeri, sve redom starije od jednog brata: nadvojvotkinje Olga, Tatjana, Marija i Anastazija, u dobi od 16 do 22 godine. Za mjeseci što su ih proveli u zarobljeništvu u Carskom Selu, Nikolaj i članovi njegove obitelji trpjeli su , doduše, od ponižavajućeg cjelodnevnog nadzora ali inače nisu ni u čemu oskudijevali. Oslobođen bremena vlasti, bivši se car zabavljao cijepanjem drva, sađenjem povrća, šetnjama po parku i veslanjem u društvu svoje djece, a uvečer bi naglas čitao svojoj obitelji. No, 1917. Kerenskog su počele moriti dvostruke brige. Jedne su bile zbog zavjere njegovih ljevičarskih rivala boljševika, koji su željeli eliminirati bivšeg cara, dok su druge stvarali još uvijek vjerni monarhisti, koji su nastojali osloboditi Nikolaja i vratiti ga na prijestolje. Zato je svoje kraljevske zatočenike odlučio poslati u [[Tobolsk]], zabitni sibirski grad, preko 1500 km istočno od [[Ural (gorje)|Ural]]a. Na dan [[14. kolovoza]] u pratnji četrdesetak slugu Nikolaj je s obitelji i sinom koji je upravo proslavio trinaesti rođendan strogo čuvanim vlakom iz Carskog Sela krenuo na šestodnevno putovanje.▼
U trenutku kad ih je 1917. [[Februarska revolucija|revolucija]] zbacila s prijestolja, Romanovi su već preko tri stoljeća vladali Rusijom. Po abdikaciji s prijestolja, Privremena je Vlada na čelu s eserom [[Aleksandar Kerenski|Aleksandrom Kerenskim]] stavila carsku obitelj u kućni pritvor u [[Carsko selo|Carskom Selu]], otmjenom skupu dvoraca i vila kraj Petrograda.
Revolucionarna bujica što se zavaljala Rusijom uskoro je eliminirala Kerenskog kao zaštitnika bivše carske obitelji. U studenom (po novom kalendaru, odnosno listopadu po starom) vlast su osvojili boljševici pa u ožujku [[1918]]. s [[Njemačka|Njemačkom]] i [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom]] sklopili separatni, tzv. [[Mir u Brest-Litovsku]]. Među mnogim problemima koji su se našli pred novim ruskim vođom [[Vladimir Lenjin|Vladimirom Ilijičem Lenjinom]] bilo je i pitanje što učiniti s bivšim carom, a sad njegovim zarobljenikom. U travnju [[1918]]. dok su [[bjelogardejci]] – caristička opozicija boljševičkoj [[Crvena armija|Crvenoj armiji]] – transsibirskom prugom napredovali prema Tobolsku, Lenjin je naredio da se carska obitelj preseli u [[Ekaterinburg]], grad na zapadnom kraju pruge. Mjesni su boljševici za potrebe Nikolaja i njegovih ukućana od trgovca Ipjatijeva unajmili kuću katnicu te joj nadjenuli zloslutno ime: „Kuća posebne namjene.“ Donji kat je bio blagi suteren, a u njemu su bile kuhinja i ostave. Pet soba na katu je bilo dodijeljeno bivšoj carskoj obitelji, njihovu osobnom liječniku dr. Eugeneu Botkinu i malobrojnoj još preostaloj posluzi. Kuća je bila i vizualno odsječena od vanjskoga svijeta drvenom palisadom i obijeljenim prozorima, tako da nitko nije mogao gledati ni iz nje ni u nju, a sve je vrijeme bila pod strogom stražom mjesnog boljševičkog odreda. Čuvari su većinom bili bivši tvornički radnici, a zapovjednik im je bio Aleksandar Avdejev, neotesani pijanac kojeg je veselilo da bivšeg cara naziva „Nikolajem Krvopijom“. Obitelj i posluga jeli su dva puta dnevno iz zajedničkog lonca, no iz njih bi se preko njihovih ramena često znali poslužiti i čuvari. Bivše su nadvojvotkinje često pratili i na nužnik, čiji su zidovi inače bili oblijepljeni odvratnim slikama njihove majke i Rasputina. Kad se Nikolaj na takav postupak samo tiho potužio, Avdejev mu je zaprijetio teškim prisilnim radom. U međuvremenu je Aleksej već bio toliko oslabio da ga je otac morao iznositi na rukama radi svakodnevne vožnje u invalidskim kolicima po prašnjavom vrtu. Nikolaju, koji je sad već imao 50 godina, u bradi su se pojavile prve sjedine ali je i dalje nosio samo urednu i jednostavnu vojničku odoru. Aleksandra je pak, kako je to zamijetio neki čuvar, „izgledom i ponašanjem odavala dostojanstvenu i uznositu ženu“. Početkom srpnja Avdejeva je zamijenio Jakub Jurovski, vođa mjesne boljševičke tajne policije. „Taj egzemplar ne sviđa mi se baš ni najmanje“, zapisao je Nikolaj u dnevnik [[10. srpnja]]. Dva dana kasnije iz boljševičke je centrale u [[Moskva|Moskvi]] stigao emisar s naredbom da bivši car ne smije nipošto pasti u ruke [[Bijela garda|Bijele garde]]. [[Monarhisti]]ma su se sad pridružile i [[Češka|češke]] snage od 40 000 ljudi, pa su zajedno nastavili napredovanje na zapad prema Ekaterinburgu, slamajući sve slabiji boljševički otpor. Nešto iza ponoći u noći sa 16. na 17. srpnja [[1918]]. Jurovski je dao probuditi čitavu obitelj, naredio joj da se odjene, pa je odveo u prizemnu prostoriju. Rekao im je da se bjelogardejci već bore na ulicama Ekaterinburga, a izvana se već čulo brujanje motora kamiona koji je čekao da ih odveze. Zatim su donijeli stolice za Nikolaja, Aleksandru i nemoćnog Alekseja, ali su četiri kćeri, doktora Botkina i troje slugu ostavili na nogama. Jurovski je pročitao smrtnu osudu što su je donijeli mjesni boljševici i odmah Nikolaja ustrijelio u glavu – što je bio znak ostalim članovima odbora za pogubljenje da zapucaju u već dogovorene ciljeve. One koji nisu smjesta poginuli dokrajčili su bajunetama. Trupla su zatim ubacili u kamion pa ih odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u rudničko okno. Istog je dana rukovodstvo u Moskvi iz Ekaterinburga dobilo kodiranu poruku: „Obavijestite Sverdlova (bliskog Lenjinova suradnika) da je čitavu obitelj snašla ista sudbina kao i njezinu glavu.“ Službeno je obitelj poginula u evakuaciji.▼
▲
▲Revolucionarna bujica što se zavaljala Rusijom uskoro je eliminirala Kerenskog kao zaštitnika bivše carske obitelji. U studenom (po novom kalendaru, odnosno listopadu po starom) vlast su osvojili boljševici pa u ožujku [[1918]]. s [[Njemačka|Njemačkom]] i [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom]] sklopili separatni, tzv. [[Mir u Brest-Litovsku]]. Među mnogim problemima koji su se našli pred novim ruskim vođom [[Vladimir Lenjin|Vladimirom Ilijičem Lenjinom]] bilo je i pitanje što učiniti s bivšim carom, a sad njegovim zarobljenikom. U travnju [[1918]]. dok su [[bjelogardejci]] – caristička opozicija boljševičkoj [[Crvena armija|Crvenoj armiji]] – transsibirskom prugom napredovali prema Tobolsku, Lenjin je naredio da se carska obitelj preseli u [[Ekaterinburg]], grad na zapadnom kraju pruge. Mjesni su boljševici za potrebe Nikolaja i njegovih ukućana od trgovca Ipjatijeva unajmili kuću katnicu te joj nadjenuli zloslutno ime: „Kuća posebne namjene.“ Donji kat je bio blagi suteren, a u njemu su bile kuhinja i ostave. Pet soba na katu je bilo dodijeljeno bivšoj carskoj obitelji, njihovu osobnom liječniku dr. Eugeneu Botkinu i malobrojnoj još preostaloj posluzi. Kuća je bila i vizualno odsječena od vanjskoga svijeta drvenom palisadom i obijeljenim prozorima, tako da nitko nije mogao gledati ni iz nje ni u nju, a sve je vrijeme bila pod strogom stražom mjesnog boljševičkog odreda. Čuvari su većinom bili bivši tvornički radnici, a zapovjednik im je bio Aleksandar Avdejev, neotesani pijanac kojeg je veselilo da bivšeg cara naziva „Nikolajem Krvopijom“. Obitelj i posluga jeli su dva puta dnevno iz zajedničkog lonca, no iz njih bi se preko njihovih ramena često znali poslužiti i čuvari. Bivše su nadvojvotkinje često pratili i na nužnik, čiji su zidovi inače bili oblijepljeni odvratnim slikama njihove majke i Rasputina. Kad se Nikolaj na takav postupak samo tiho potužio, Avdejev mu je zaprijetio teškim prisilnim radom. U međuvremenu je Aleksej već bio toliko oslabio da ga je otac morao iznositi na rukama radi svakodnevne vožnje u invalidskim kolicima po prašnjavom vrtu. Nikolaju, koji je sad već imao 50 godina, u bradi su se pojavile prve sjedine ali je i dalje nosio samo urednu i jednostavnu vojničku odoru. Aleksandra je pak, kako je to zamijetio neki čuvar, „izgledom i ponašanjem odavala dostojanstvenu i uznositu ženu“. Početkom srpnja Avdejeva je zamijenio Jakub Jurovski, vođa mjesne boljševičke tajne policije. „Taj egzemplar ne sviđa mi se baš ni najmanje“, zapisao je Nikolaj u dnevnik [[10. srpnja]]. Dva dana kasnije iz boljševičke je centrale u [[Moskva|Moskvi]] stigao emisar s naredbom da bivši car ne smije nipošto pasti u ruke [[Bijela garda|Bijele garde]]. [[
Netom ispričana priča o toj kobnoj noći ušla je u povijesne knjige, a temelji se uglavnom na iscrpnoj istrazi što ju je po zauzeću Ekaterinburga tjedan dana kasnije provela Bijela garda. No je li ta priča i istinita? Prvi je istražitelj zaključio da je Nikolaj bio zaista pogubljen te noći sa 16. na 17. srpnja, no da su bivša carica, sin i četiri kćeri bili pošteđeni. To, međutim, nije bilo dovoljno da se boljševici ocrne kao brutalni ubojice i u inozemstvu pobudi sućut prema mučenicima Romanovima – i zato je početkom [[1919]]. bila pokrenuta još jedna istraga. Novi je službeni istražitelj bio [[Nikolaj Sokolov]], a nestanak čitave obitelji Romanov bio je u revolucionarnoj Rusiji nedvojbeno sasvim izniman događaj. Sokolov se prihvatio posla brzo, ali metodički, pa u rudniku otkrio turobne i potresne ostatke: uvojčić kose i svinutu ukosnicu koja je careviću služila kao udica, dragulje ušivene u podsuknje nadvojvotkinja, strvinu Tatjanina psića, kao i odsječen prst sredovječne žene u kojoj su prepoznali Aleksandru. On će [[1924]]. objaviti svoj nalaz koji je razotkrio boljševičko divljaštvo te srpanjske noći od koje je u tom trenutku proteklo čitavih šest godina. Bila je to slika koju je tada čitav svijet itekako želio prihvatiti. Unatoč svemu tome, Sokolovljev su zaključak – da je čitava obitelj Romanov bila umorena u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. – mnogo puta osporili pažljivi proučavatelji tog slučaja, te ukazali na proturječne dokaze. Tako su primjerice boljševici, kad su [[19. srpnja]] objavili da je bivši car pogubljen, dodali kako su Aleksandra i djeca „sklonjeni na sigurno mjesto“, a ta je verzija četiri dana kasnije bila i objavljena u Ekaterinburgu. Osim toga, boljševici su kroz čitavu jesen 1918. pregovarali s Njemačkom, svojim ranijim neprijateljem, s ciljem da Aleksandru – po rođenju njemačku princezu – i njezinu djecu zamijene za ruske političke zatvorenike. Nekako je u isto doba Aleksandrin brat nadvojvoda Ernst Ludwig od Hessena preko neutralne [[Švedska|Švedske]] svojoj drugoj sestri, markizi od Milford Havena, poslao poruku da je Aleksandra na sigurnom. Pretpostavlja se da je njegov izvor bio tajni njemački agent u Rusiji. Kad se, međutim, bivša carica i djeca nisu pojavili i pošto je objavljen i Sokolovljev izvještaj, postupno je prihvaćen zaključak da je čitava obitelj pobijena.
Line 40 ⟶ 44:
Po isteku nekoliko desetljeća činilo se krajnje nevjerojatnim da bi se mogli pojaviti novi tragovi. A onda su početkom 1970-ih britanski novinari otkrili službene zapisnike Sokolovljeve istrage. Kad su proučili dokumente stekli su uvjerenje da je Sokolov ne samo ispustio neke kritične dokaze nego i da je vjerojatno krivotvorio mnoge činjenice. Prvi i najznačajniji Sokolovljev dokaz – kodirani brzojav poslan u Moskvu [[17. srpnja]] koji je javio o pogibiji čitave obitelji, stavljen je u dosje tek u siječnju [[1919]]. i to tek pošto je prvi istražitelj maknut sa zadaće. Je li to bila krivotvorina, lukavo umetnuta da bi monarhistička istraga dovela do željenog rezultata? Drugi dokaz – tvrdnja nekog očevica da je vidio žrtve neposredno nakon pogubljenja – očevica koji je u tom pogubljenju možda i sam sudjelovao. Zašto je taj čovjek s Bijelima razgovarao tako slobodno, a što mu je moglo na glavu navući i kaznu za taj zločin? Sokolov s tim čovjekom nikad nije razgovarao osobno, a on je nedugo nakon davanja iskaza poginuo pod sumnjivim okolnostima. Treći su navodni dokaz činile stvari pronađene u napuštenom rudniku, a koje opet prvi istražitelj nije našao nakon temeljite istrage. Još podmetnutih dokaza? Psić čiju su strvinu identificirali u srpnju 1919. morao je preživjeti svu oštrinu sibirske zime – što je prema mišljenju [[forenzika|forenzičar]]a bilo nevjerojatno. Peti i naizgled neoborivi dokaz tvorila je činjenica da poslije noći sa 16. na 17. srpnja 1918. nitko više nije vidio nijednog člana carske obitelji. No i tu su originalni dokumenti proturječili Sokolovu. Koncem prosinca 1918. bjelogardejci su ušli u [[Perm (Permski kraj, Rusija)|Perm]], grad nekih 280 km sjeverozapadno od Ekaterinburga. Jedan je časnik Bijelih doznao da je negdje poslije 17. srpnja vlak u taj grad dovezao ljude koji su preživjeli pokolj. Među njima su bili i medicinska sestra Natalija Mutnič i liječnik Pavel Utkin. Prema njihovoj verziji čini se da su tri tjedna prije no što su Perm zauzeli Bijeli, Nikolaj i Aleksej pogubljeni, a da su boljševici pet žena ukrcali na drugi vlak, ovaj put za Moskvu. I tu im se gubi svaki trag. Čini se da će misterij ostati neriješen sve dok Rusija ne odluči ponovno otvoriti slučaj.
Prema drugoj verziji, ruska vlada je nedavno, prilikom ekshumiranja ostataka carske obitelji, našla sva tijela, pa ne bi trebalo biti preživjelih.
== Bilješke ==
<references/>
== Vanjske poveznice ==
* [http://www.jutarnji.hr/romanovi--nitko-nije-prezivio-pokolj/248686/ Jutarnji.hr - Romanovi: Nitko nije preživio pokolj] objavljeno [[2. svibnja]] [[2008]].
{{mrva-pov}}
Line 47 ⟶ 58:
<!-- interwiki -->
[[cs:Zavraždění carské rodiny]]
[[de:Ermordung der Zarenfamilie]]
[[
[[ru:Расстрел царской семьи]]
▲[[en:House of Romanov]]
▲[[id:Wangsa Romanov]]
| |||