Samostan Gorica: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 3:
=Crkva=
U tursko vrijeme kršćanima nije bilo dopušteno graditi ni najskromnije vjerske zgrade. Teko polovicom 19. stoljeća i turska je vlast bila prisiljena olabaviti to svoje kruto držanje i napokon dopustiti da i kršćani mogu podići koju crkvu. Među prvima koji su tu promjenu iskoristili bio je zauzeti franjevac [[fra Lovro Karaula]]. On je [[1852]]. g. isposlovao u tu svrhu bujruntiju a onda, na temelju nje, i ferman [[1853]] g. U međuvremenu [[franjevci]] su marljivo pripremali građu.
== Narodna predaja o Gorici ==
[[Datoteka:Crkva Svetog Petra i Pavla -livno0714.JPG|mini|Crkva sv. Petra i Pavla sa samostanom na Gorici]]S koljena na koljeno, sve do naših dana, očuvala se u narodu predaja o gradnji [[crkva|crkve]] i samostana na Gorici, dijelu sela [[Brina]] kraj [[Livno|Livna]]. Ovo je prva i najveća crkva koja je izgrađena za turske vladavine na našim prostorima. "Mnogi su u to vrime išli kod turski vladara izmolit dozvolu za gradnju crkve. Svi su bili ismijavani; vraćali su se bez uspjeha. [[Osmansko Carstvo|Turci]] su strogo zabranjivali graditi i najskromniju crkvicu. Naročito su im smetala crkvena zvona; "da ne bi budila narod rano jutri." Tako se zaputi Sultanu u Carigrad ([[Istambul]]) i [[fra Lovro Karaula]]. Ko i ostale, ismijavaše ga na dvoru. Pošto je [[fra Lovro Karaula|fra Lovro]] bio posebno uporan Sultan se odluči š njime još više poigrat. I dadne Sultan fra Lovri ferman (odobrenje) na kome je stajalo da, kad već oće makar malu crkvicu, smi napravit crkvu kolika je volunjska (volovska) koža i stavit zvono, ali ono malo, što se š njime zvoni kod pričesti. Ali po povratku u [[Livno]] fra Lovro se zgodno siti, isiče volovsku kožu u oputu (tanku nit), i opaše pozamašan prostor š njom. Na to se odma skupe turci. Kad su tili zabranit gradnju [[fra Lovro Karaula|fra Lovro]] im pokaza defter. Pisalo je da se smi gradit crkva kolika je volunjska koža i da se na nju smi stavit zvono. Sultanova se naredba morala poštivat i jedan turčin prvi uze kramp i poče kopat temelj."
== Povijest gradnje ==
[[Datoteka:
Plan za crkvu napravio je splitski graditelj Franjo Moise. Pola stoljeća poslije njega, taj njegov plan bitno je nadopunio ugledni hrvatski arhitekt Josip pl. Vancaš, čije je djelo i sarajevska katedrala i brojne druge crkve i palače po [[Bosna i Hercegovina|Bosni]], [[Hrvatska|Hrvatskoj]] i [[Italija|Italiji]].
Gradnja crkve je započeta postavljanjem temeljnog kamena [[1854]]. g. a zgrada je došla pod krov pet godina poslije [[1859]].g. Prve dvije godine gradnju je vodio Trogiranin Ante Ciciliani, a zamijenio ga je Špiro Marić s otoka [[Vis|Visa]]. Iako je bila sasvim "gola", u njoj su za nevolju, počeli obavljati službu Božju već [[1860]]. g. Najveće graditeljsko obogaćenje crkve bio je južni zvonik, izgrađen 1887-1888. g. i veliko zvono (teško 1024 kg). Nakon toga obavljena je posveta crkve [[1891]]. g. Napokon [[1903]]. g. odlučeno je crkvi dati njezin konačni oblik, te u tu svrhu su se obratili Josipu pl. Vancašu. Njegov program je bio: izgraditi iznad postojećih nosača svodove od armiranog betona, prikladno popločati crkvu, izvesti zidne i stropne dekoracije i podići drugi, sjeverni zvonik. Radove je vodio Franjo Holz; sjeverni zvonik, simetričan južnom, izveo je Petar Bradarić; ukrašavanje crkve prema Vancaševim nacrtima obavila je bečka tvrtka Wayss, a slike naslikao Marko Antonini. Sve se to obavilo tijekom 1905-1906. g.
| |||