Sveti Hermenegildo: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
TXiKiBoT (razgovor | doprinosi)
m robot Dodaje: sv:Hermenegild
Ex13bot (razgovor | doprinosi)
m vjerovatno>vjerojatno
Redak 4:
Dok su još bili djeca, Hermenegild i Rekared su proglašeni suvladarima na vizigotskom prijestolju, koje je u to doba njihov otac dijelio sa svojim bratom [[Liuva I.|Liuvom I.]] Hermenegild se obrazovao pod utjecajem nadbiskupa [[Leandro Seviljski|Leandra Seviljskog]], majčinog rođaka, i s 15 godina je sklopio brak s [[Franci|franačkom]] kraljevnom - Ingundom, ortodoksnom kršćankom. Ona je bila kćerka [[Ziogebert I.|Zigeberta I.]] i [[Brunhilda|Brunhilde]], vladara franačke [[Austrazija|Austrazije]].
 
Otac ga je poslao u Betiku kao [[guverner]]a, gdje je pod utjecajem nadbiskupa Leandra i svoje žene vrlo brzo odbacio arijansko i prihvatio ortodoksno kršćanstvo. Politički problemi koje je izazvalo njegovo preobraćenje i sumnjivi diplomatski odnosi s [[bizant]]skim guvernerom susjedne [[Spanija|Spanije]], vjerovatnovjerojatno su bili uzrok zategnutih odnosa između Hermenegilda i njegovog oca, Leovigilda. Oružani sukob je počeo [[581.]] godine, i trajao je do [[584.]] U početku, Bizant je pomogao ustanak, ali kasnije su Bizanćani povukli pomoć i sklopili sporazum s Leovigildom za 30.000 solida u [[zlato|zlatu]]. Godine [[583.]] Leovigildove snage su opsjedale [[Sevilla|Sevillu]]. Hermenegild je izdržao napade godinu dana, ali je na kraju morao pobjeći u [[Córdoba|Córdobu]]. Tamo je uhvaćen i poslat u zatvor u Tarragonu. Njegova žena je pobjegla u [[Afrika|Afriku]] i tražila azil od Mauricija Bizantskog, ali je umrla na putu. Njihov sin, [[Atanagild]], predan je po naredbi bizantskog cara svojoj baki s majčine strane, Brunhildi, čemu se usprotivio Leovigild.
 
Međutim, povijesni stručnjaci vizigotske [[Hispanija|Hispanije]], ne smatraju Hermenegildovo pokrštavanje stvarnim razlogom sukoba između oca i sina, već samo izgovor. Svoje tvrdnje zasnivaju na činjenici da je u doba Leovigildove vladavine vladala religiozna tolerancija, kao i u raznim diplomatskim naporima prije i tijekom sukoba. Također, nakon konverzije Vizigota u pravovjerno kršćanstvo u doba Rekareda, kroničari i saborni dokumenti uopće ne spominju Hermenegilda, njegovu pobunu ili njegov heroizam, što znači da su ga katolički Vizigoti smatrali samo običnim pobunjenikom, a ne mučenikom.