Razlika između inačica stranice »Rimsko-njemački car«

Dodano 11 bajtova ,  prije 11 godina
m
bez sažetka
m
Srednjovjekovni vladari Svetog Rimskog Carstva smatrali su se, nadovezujući se na [[Antika#Kasna antika (284. do 602./641.)|kasnoantičku]] ''carsku ideju'' i ideju obnove Rimskog Carstva pod [[Karlo Veliki|Karlom Velikim]] (''Renovatio imperii''), izravnim nasljednicima rimskih Cezara i [[Karolinzi|karolinških]] careva. Propagirali su ideju po kojoj je najviša svjetska moć ''imperium'' s Rimljana prešla na franačko-njemačko Carstvo (''Translatio imperii '').
 
Područje Istočne Franačke prvi put je u 11. stoljeću nazvano ''Regnum Teutonicum'' ili ''Regnum Teutonicorum'' (''Kraljevstvo Nijemaca'') .<ref>usp. Carlrichard Brühl, ''Die Geburt zweier Völker'', Köln u.a. 2001, S. 69 ff.; ''Rex Teutonicus'' se dakle prema tome ranije pojavljuje u izvorima nego pojma ''regnum'' (besonders Brühl, S. 73 f.)</ref> Papa je 962. [[Oton I. Veliki|Otona I.]] okrunio za ''rimskoga cara'', nakon što je on još prije stekao naslov kralja Italije. Otonovi nasljednici zadržali su zahtjev za tim naslovom i inzistirali na pravu krunjenja za rimskog cara koje su mogli steći krunidbenim putem u Italiju (''Romzug'') i papinim krunjenjem za cara od strane pape. Carstvo je obuhvaćalo osim njemačkh i talijanska podrujapodručja, a od 1032. i Burgundiju te se počelo službeno nazivati ''Sveto Rimsko Carstvo'' što se prvi put pojavljuje u izvorima 1254. godine. Vladari toga Carstva sami su početkom 11. stoljeća uzeli naslov ''Rex Romanorum'' (''Kralj Rimljana'') . S tim su naslovom povezali zahtjev za carskom krunom i nadnacionalnom vlasti koja je obuhvaćala njemačka, talijanska, francuska i slavenska područja. Taj je zahtjev od početka borbe za investituru u 11. stoljeću papinstvo sve više osporavalo.
 
Pored propagandističkih postojali su i sakralni razlozi za povezivanje s antičkim Rimskim Carstvom. Prema srednjovjekovnom shvaćanju povijesti u antici su jedno za drugim postojala četiri svjetska carstva: [[Medijsko Carstvo]], [[Ahemenidsko Perzijsko Carstvo|Perzijsko Carstvo]], [[Stara Grčka]] i [[Rimsko Carstvo]]. U Rimskome Carstvu, u kojem je rođen ''[[Isus]]'' i koje se od doba cara [[Konstantin I. Veliki|Konstantina]] pretvorilo u kršćansko carstvo (''Imperium Christianum'' ), mnogi su učenjaci od [[Sveti Augustin|svetog Augustina]] pa nadalje vidjeli konačan oblik svjetske vlasti u kojem bi se razvijao kršćanstvo sve do kraja vremena. U Carstvu Karla Velikoga i njemačkih kraljeva nisu dakIe vidjeli nasljednika [[Zapadno Rimsko Carstvo|Zapadnog Rimskog Carstva]], propalog godine 476., nego samo to Carstvo u novom obliku. To se objašnjava i dodatkom ''Sveto'' u službenom nazivu Carstva i cara, nastalog u razvijenom srednjem vijeku.
Od [[Maksimilijan I., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijana I.]] (1508.) novoizabrani kralj također se zvao i „Izabrani rimski car“, posljednji car kojeg je okrunio papa bio je [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva|Karlo V.]] (1530. u Bologni).
 
Posljednji car „Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda”, [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo II.]] imao je naslov ''divina favente clementia electus Romanorum Imperator, semper Augustus'' „milošću Božjom izabrani Rimski car, uvijek uvećavatelj Carstva“, te, od doba Maksimilijana I., i dodatni naslov ''Germaniae Rex'' „Kralj u Germaniji“ . Nakon što se [[Napoleon Bonaparte]] proglasio carem Francuza, Franjo II. se 11. kolovoza 1804. proglasio carem Austrije, pod imenom Franjo I., nastojeći izbjeći gubitak statusa i sačuvati carsku krunu u rukama [[Habsburg]]ovaca. Osnivanjem Rajnskog saveza pod francuskim protektoratom i pod pritiskom francuskog ultimatuma, Franjo II. bio je prisiljen da se 6. kolovoza 1806. odrekne carske krune. Zabrinut da bi carska kruna mogla pasti u ruke Francuza, a austrijske zemlje lenskopravnomzbog povezanošćulenskopravne povezanosti s Carstvom ''de iure'' mogle doći pod francusku vlast, Franjo II. je ukinuo Carstvo kao takvo pri čemu je prekoračio carske ovlasti.
 
== Vidi ==
16.845

uređivanja