Otvori glavni izbornik

Promjene

nastavak
Zbog svoje iznimne geopolitičke i geostrateške važnosti, [[promet|prometnog]] položaja te gospodarskih i ljudskih potencijala, hrvatsko je Podunavlje bilo osobitnim ciljem [[Domovinski rat|srpske agresije na Republiku Hrvatsku]]. Cijelo je Podunavlje bilo poprište ratne agresije koja je za posljedicu imala iznimno velika ljudska stradanja te prisilno raseljavanje stanovništva.<ref name="Živić">[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=57851 Dražen Živić, ''Prognano stanovništvo iz hrvatskog Podunavlja i problemi njegovog povratka (1991. – 2001.)'', Hrvatski geografski glasnik, Vol.65 No.1 Lipanj 2003.]</ref>
Povijesna, pa i politička činjenica jest da djelovanjeDjelovanje međunarodne zajednice u Republici Hrvatskoj, osobito UN-a kroz misije [[UNPROFOR]]-a i [[UNCRO]]-a između 1992. i 1995. godine, nije ostvarilo zadovoljavajuće rezultate. Nisu, naime, ispunjeni najvažniji ciljevi tih misija: nije uspostavljen potpun mir i trajni prekid oružanih borbi, nijedan prognanik nije se vratio svojemu domu na tada okupiranom području Republike Hrvatske. UNPROFOR i UNCRO ''[[de facto]]'' su održavali samo ''[[status quo]]'', što je zapravo bilo svojevrsno međunarodno priznanje rezultata agresije i etničkoga čišćenja.<ref name="Ivo Pilar">[http://www.pilar.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=155:objavljen-zbornik-mirna-reintegracija-hrvatskoga-podunavlja&catid=20:udarne-vijesti&Itemid=16&Itemid=9999 Objavljen zbornik MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOGA PODUNAVLJA]</ref> Također, izrazito radikalna i nepomirljiva stajališta tadašnjih predstavnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su, poučeni od beogradskog režima, odbijali svako političko rješenje koje je podrazumijevalo cjelovitost hrvatskoga državnog područja (pa čak i [[Plan Z-4]], koji je u biti podrazumijevao političku i teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj, tj. "državu u državi"), nisu išla u prilog zaustavljanju rata, uspostavi mira te pronalaženju pravednih i trajnih odgovora na sva otvorena pitanja. Zbog tih općih okolnosti, Hrvatska je u četiri godine srbijanske agresije morala, unatoč protivljenjima iz međunarodne zajednice (osobito iz britansko-francuskih krugova) i nekih unutarhrvatskih političkih i društvenih čimbenika, a potaknuta neučinkovitošću međunarodnih mirovnih snaga, postupno vojno oslobađati svoje državno područje.<ref name="Ivo Pilar" />
 
Vojno-redarstvenim akcijama "[[Operacija Bljesak|Bljesak]]" i "[[Operacija Oluja|Oluja]]" oslobođeno je više od 15 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, [[Banovina|Banovine]], [[Kordun]]a, [[Lika|Like]] i sjeverno-[[Dalmacija|dalmatinskoga]] zaleđa. PodHrvatska srpskomje okupacijomu ostalointervalu jeod samo hrvatskotri Podunavlje.mjeseca Uvidjevšiuspjela pogubnostpovratiti svojeokupirana dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje državepodručja, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon "Oluje" i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukobatzv. Tako su u nedjelju 12. studenoga 1995. predstavnici pobunjenih Srba iz istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u [[ErdutUNPA]]u potpisalisektora "''[[ErdutskiZapad", sporazum|Temeljni"Sjever" sporazumi o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske]]''"Jug". IstogaPod danasrpskom sporazumokupacijom ostalo je usamo Predsjedničkimhrvatsko dvorimaPodunavlje u(Sektor Zagrebu"Istok"). potpisao i predstavnik Vlade RH [[Hrvoje Šarinić]].
 
Pitanje hrvatskog Podunavlja rješavalo se na marginama [[Daytonski sporazum|Daytonske mirovne konferencije]] 1995. godine u čijoj je žiži bilo pitanje okončanja [[Rat u BiH|sukoba u BiH]]. U usporedbi s ostalim problemima političkih pregovora pitanje reintegracije Istočne Hrvatske bilo je jedno od najsloženijih. Ipak, slijedom okolnosti postignuto je razmjerno jednostavno i brzo rješenje. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon "Oluje" i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Tako je [[12. studenog]] [[1995.]] potpisan "''[[Erdutski sporazum|Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske]]''". Pored mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su [[Hrvoje Šarinić]] u ime hrvatske vlade te [[Milan Milanović]] u ime srpske strane.
 
Erdutski sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima izazvao nezadovoljstvo prognanih Hrvata s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, probleme s pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim putem. Sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sastav Republike Hrvatske potvrdilo je 23. studenoga 1995. i Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023). Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037, od 15. siječnja 1996.) ustanovilo je posebnu “Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji” (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno [[UNTAES]]). Na čelo Prijelazne uprave došao je američki general [[Jacques Paul Klein]].
 
Osnovne pretpostavke za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije uključivale su, među ostalim, sljedeća područja djelovanja: demilitarizaciju područja (razoružanje do tada prilično brojnog i dobro opremljenog srpskog korpusa), uspostavu prijelaznih policijskih snaga, početak razminiranja, postupno stvaranje ozračja o neizbježnosti i nezaustavljivosti mirne reintegracije među lokalnim Srbima, reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva, zdravstva, prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture, pilot-projekt povratka u naselja tzv. Srijemskog trokuta. Osobito važni za uspjeh cijele misije i osiguranje uvjeta za povratak hrvatskih prognanika bili su lokalni izbori održani [[13. travnja]] [[1997.]] godine. Njima je do kraja uspostavljen politički sustav jednak onome na drugim dijelovima hrvatskoga teritorija. Osim toga, Srbi su dobili mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave.
 
Službeno, proces mirne reintegracije završio je 15. siječnja 1998. godine.
 
==Demografija==
U UN-ovom sektoru Istok (hrvatsko Podunavlje) prema popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo je oko 194.000 ljudi, od čega 45% Hrvata i 35% Srba. Potkraj 1995. godine broj žitelja na tom području procjenjivan je na 120.000 do 150.000, uglavnom Srba, od čega gotovo 50.000 izbjeglica iz zapadne Slavonije i Krajine, pristiglih nakon operacija Bljesak i Oluja.<ref name="Put do Erduta" />
 
==Izvori==