Razlika između inačica stranice »Paleografija«

Dodano 3.536 bajtova ,  prije 11 godina
bez sažetka
m (robot Dodaje: hu:Paleográfia)
'''Paleografija''' (grč: παλαιός+ γράφω - staro, drevno pisanje) je [[Pomoćne povijesne znanosti|Pomoćna povijesna znanost]] koja se bavi proučavanjem razvoja [[pismo (grafija)|pisma]] kroz [[povijest]], te praksa čitanja i [[dešifriranje|dešifriranja]] starih rukopisa s ciljem da omogući ispravno čitanje, i odredi mjesto i vrijeme nastanka starih rukopisa i natpisa.
 
Polazeći od činjenice da se pismo razvija i da je izvjesni tip pisma karakterističan za određeno područje i određeno vrijeme, paleografi se služe komparativnom metodom, tj. uspoređuju sličnosti i razlike oblika i duktusa u pismu nedatiranog spomenika stim istim elementima u pismu datiranog spomenika koji je tipičan za određeno razdoblje ili određeno područje, Paleografija također istražuje tahigrafske sisteme, [[skraćenice]] ili [[abrevijature]], [[Dijakritički znaci|dijakritičke znakove]], [[Brojevi|brojeve]], instrumente i materije upotrebljavane pri pisanju, te konačno obilježja rada pojedinih pisarskih poslovnica (skriptorija).
 
==Povijesni osvrt==
 
Paleografska istraživanja počinju u XVII st., diktirana potrebama moderne kritičke historije. Poticaj za to dala je publikacija bolandiste [[Daniel van Papebroch|Daniela van Papebrocha]], koji je utvrdio neautentičnost nekih povelja iz merovinškog i karolinškog razdoblja u posjedu benediktinskog samostana St. Denis kraj [[Pariz]]a. U vezi s time nastalo je monumentalno djelo francuskog benediktinca [[Jean Mabillon]]a (1632-1707) ''De re diplomatica libri VI'' (1681.) u kojem je učinjen prvi pokušaj klasifikacije tipova latinskog pisma i po kojemu se Mabillon smatra osnivačem latinske paleografije.
 
God. 1708. [[Bernard de Montfaucon]] izlaže proces razvitka grčkog pisma u djelu ''Palaeographia graeca sive de ortu et progressu litterarum''.Time je dao novoj znanosti ime paleografija.
 
Novu fazu u paleografskim istraživanjima predstavlja rad [[Francesco Scipione, marchese di Maffei|F. S. Maffeia]] (1675-1755) obavljen na bogatom rukopisnom materijalu kaptolske biblioteke u Veroni. Ali puni razvoj postiže p. tek u XIX st., obogaćena novim metodama i potpomognuta suvremenim tehničkim pronalascima (npr. fotografije), Tada se osnivaju i posebni paleografski zavodi i škole - ''École des chartes u Parizu'', 1821.
Među paleografima novijeg vremena ističu se [[Léopold Victor Delisle|V. Delisle]], [[Ernesto Schiaparelli|E. Schiaparelli]], [[Cesare Paoli]], E. A: Loewe, W. M. Lindsay, [[Wilhelm Wattenbach|W. Wattenbach]], [[Ludwig Traube (palaeograf)|L. Traube]], P. Lehman, [[Theodor von Sickel|T. Sickel].
Mnogi natpisi i bogata skriptorijska ostavština s područja južnoslavenskih zemalja, sadržana u rukopisima i poveljama koje su napisane u raznim tipovima [[Latinica|latinice]], [[glagoljica|glagoljice]] i [[ćirilica|ćirilice]], veoma su rano potakli rad naših historiografa. Djela Trogiranina [[Ivan Lučić|Ivana Luciusa-Lučića]] (1604-1679) ''Inscriptiones Dalmatiae'' i ''Memorie istoriche di Tragurio'' odaju temeljitog paleografa i epigrafičara - još prije Mabillona.
U slavenskim zemljama paleografska su istraživanja velikim dijelom potaknuta razvitkom slavistike - od kraja XVIII st. Ruski paleografi [[Aleksej Ivanovič Sobolevski]],
P. A. Lavrov i [[Evfimij Fjodorovič Karski]] dali su značajne radove za ćiriličku u paleografiju, dok je Čeh [[Josef Vais]] dao iscrpnu glagoljsku paleografiju. U drugoj polovici XIX stoljeća ističu se kod nas kao paleografi: [[Franjo Rački]], [[Ivan Kukuljević-Sakcinski]] i [[Vatroslav Jagić]]; zatim [[Vjekoslav Klaić]], [[Emilij Laszowski]], [[Ferdo Šišić]] i dr.
 
==Literatura==
* Zvonimir Kulundžić, ''Knjiga o knjizi'', NIP, Novinarsko izdavačko poduzeće, Zagreb, 1957.
 
{{mrva-pismo}}