Razlika između inačica stranice »Lužičkosrpski jezici«

sitn.
m (robot Dodaje: vi:Các ngôn ngữ Sorbia)
(sitn.)
[[Datoteka:Cottbus zweisprachige Strassenbezeichnung zugeschnitten.jpg|mini|Dvojezične ploče s nazivom ulice u Cottbusu]]
'''LužičkosrpskiLužičkosrpskim jezikjezicima''' se govori se na istoku [[Njemačka|Njemačke]], u Gornjim i Donjim Lužicama ([[Njemački jezik|njem.]] ''Ober- und Niederlausitz''), po kojima jesu i dobiodobili imeimena. To jesu prijelazni jezikjezici između lehitske i češko-slovačke skupine [[Zapadnoslavenski jezici|zapadnoslavenskih jezika]].
 
== Povijest ==
[[Datoteka:Germany sorbian region.png|mini|Raširenost lužičkosrpskoglužičkosrpskih jezika u Njemačkoj]]
Sama je lužička kultura kultura brončanogbrončanoga i ranogranoga željeznog doba. Slavenski ju arheolozi smatraju protoilirskom kulturom. Proširena je po čitavoj središnjoj Europi, a njeni utjecaji sežu do Skandinavije, Engleske, Francuske, Španjolske, Italije i Balkanskog poluotoka. [[Lužički Srbi]] ili Lužičani ostatak su brojnogbrojnoga [[Slaveni|slavenskogslavenskoga]] stanovništva koji su u prvomprvomu tisućljeću nastanjivali područje između [[Odra|Odre]] i [[Laba|Labe]]. Danas se lužičkosrpskim jezikomjezicima služi samo mali postotak njemačkognjemačkoga stanovništva, njih stotinjak tisuća, i pretežno su protestanti.
 
Kulturno udaljavanje Lužičana započelo je nakon [[Bečki kongres|BečkogBečkoga kongresa]] kada su Donja Lužica i dio Gornje pripali [[Pruska|Pruskoj]], a ostatak [[Kraljevina Saska|Saskoj]]. Lužičani se nikada nisu sporazumjeli o prihvaćanju jednogjednoga književnogknjiževnoga ili [[Standardni jezik|standardnogstandardnoga jezika]].
 
=== Gornjolužičkosrpski i donjolužičkosrpski ===
Lužičkosrpski jezikjezici dijeli se na dva glavna narječja iz kojih su se razvila i dva književna jezika: [[gornjolužičkosrpski jezik|gornjolužičkosrpski]] (''Hornjoserbsce'') i [[donjolužičkosrpski jezik|donjolužičkosrpski]] (''Dolnoserbski''). Gornjolužičkosrpski govori se govori na jugu i bliži je [[Češki jezik|češkomu]] i [[Slovački jezik|slovačkomu]], a donjolužičkosrpski se govori se na sjeveru i bliži je [[Lehitski jezici|lehitskim jezicima]]. Gornjolužičkosrpskim govori oko 55 000 govornika, od čega je 15 tisuća katolika. Središte im je grad [[Budišin]] (njem. ''Bautzen'') gdje je [[1595.]]. tiskana prva knjiga na tom jeziku, Molerov prijevod Maloga katekizma [[Martin Luther|Martina Luthera]]. Prvi pisani spomenik Zakletva budišinskih Srba potječe iz druge polovine 15. stoljeća. Katolički se književni jezik razvio u 17. stoljeću. Prva je tiskana gornjolužičkosrpska gramatika isusovca Jakoba Xavera Ticina ''Principia linguae wndicae'', tiskana [[1679.]]. u [[Prag]]u. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća preveo je Jurij Hawštyn Swĕtlik cijelu [[Biblija|Bibliju]], a [[1721.]]. objavio i prvi rječnik Vocabularium Latino-Serbicum. Protestantski je književni jezik utemeljen prijevodom Novog zavjeta Michala Frencela iz [[1706.]]. godine. Ta je inačica kodificirana u Wendische Gramatica Georga Matthaeija iz [[1721.]]., a cijela je Biblija za protestante tiskana u Budišinu [[1728.]].
 
U četrdesetim godinama 19. stoljeća jača nacionalna svijest Lužičana i težnja za autonomijom. Te su težnje ojačale nakon osnivanja ''Maćice serbske'' [[1847.]]. i društva ''Domovina'' [[1912.]]. Nakon [[Prvi svjetski rat|PrvogPrvoga svjetskog rata]] na mirovnoj konferenciji u [[Pariz]]u propada pokušaj formiranja vlastite države. Za hitlerovske diktature lužičosrpskelužičkosrpske su kulturne ustanove likvidirane, istaknuti patriotskidomoljubni elementidijelovi društva su zatvoreni ili raseljeni, a javna se upotrebauporaba jezika zabranila. Nakon [[1945.]]. u svjetovnom je tisku postignutopostignuta punopuna jedinstvojezična jezikasloboda, njemačkim ustavom Njemačke Lužičanima je zajamčena kulturna autonimijaautonomija, obnovljene su prosvjetne ustanove i izlazi stanovit broj novina i časopisa.
 
Donjolužičkosrpskim jezikom govori oko 12 000 ljudi u četrdesetak sela u Donjim Lužicama, a središte je grad [[Cottbus|Chociebuz]] (njem. ''Cottbus''). Prve donjolužičkosrpske glose i onomastičke potvrde potječu iz 12. stoljeća, a najstariji pisani spomenici iz 16. stoljeća. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća počinje oblikovanje književnogknjiževnoga jezika. Prva gramatika potječe iz [[1761.]]., ''Niederlausitzschen Wendischen Grammatica'', autora Johanna Gottlieba Hauptmanna, a prvi rječnik objavljuje [[1847.]]. Johann Georg Zwahr pod nazivom ''Niederlausitz-wendisch-deutsche Handwörterbuch''. Donjolužičkosrpski se piše [[Latinica|latiničnim pismom]] koje ima 38 znakova, a gornjolužočkosrpsko ima 37 i među njima postoje donekle različiti dijakritički znakovi. Postoji i posredni govor između ova dva jezika, tzv. mužakovski govor.
 
== Gramatika ==
Za oba je jezika karakterističan [[naglasak]] na prvomprvomu [[slog]]u. Gubi se kvantitativna opozicija kod [[samoglasnik]]a (tako ''ọ'' prelazi u ''u''; ''ě'' se u nenaglašenom slogu izgovara ''ie'', a piše ''ē''; ''u'' prelazi u nenaglašeno ''e''; ''e'' se pred tvrdim suglasnikom i na kraju riječi mijenja u ''o'' – npr. ''žona:žena''; ''morjo:more'').
 
[[Dvojina|Dual]] je sačuvansačuvana u deklinaciji i konjugaciji.
 
Infinitiv u gornjolužičkosrpskom jeziku završava na ''-ć'', a u donjolužičkosrpskom na ''-ś''. U rječniku ima mnogo njemačkih posuđenica.