Dominik Mandić: razlika između inačica

Najveći je dio Mandićeva povjesničarskoga opusa nastao u inozemstvu, poglavito u [[SAD]]-u. Središnji je piščev interes hrvatska starija povijest, a u tome surječju [[Bosna i Hercegovina]]. Mandićev rad karakterizira velika akribija, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i talijanskim, francuskim, ruskim, španjolskim, engleskim, njemačkim, poljskim, madžarskim, češkim i slovačkim jezicima), arhivarska strpljivost i pedanterija, kao i sjajno poznavanje nijansa crkvene i konfesionalne povijesti - posebice s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Stoga su Mandićeve povijesne knjige nabijene podatcima koje je auktor skupio iz mnogih izvora, te su zato i nezaobilazna referencija za bilo koga tko piše o povijesti Hrvatske i [[povijest Bosne i Hercegovine|povijesti Bosne i Hercegovine]], i to s težištem na razdoblju od početaka do [[18. stoljeće|18. stoljeća]].

Glavna djela Dominika Mandića su: «Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda», "Rasprave iprilozi iz stare hrvatske povijesti", «Bogumilska crkva bosanskih krstjana», «Crvena Hrvatska», «Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH», «Etnička povijest BiH». Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića.