Ponovno ujedinjenje Njemačke: razlika između inačica

'''Ponovno ujedinjenje Njemačke''' ([[njemački jezik|njem.]] ''Deutsche Wiedervereinigung'') označava postupak koji je pokrenut miroljubivom [[revolucija|revolucijom]] 1989. i 1990. te doveo do ponovnog ujedinjenja u [[Njemačka Demokratska Republika|Njemačke Demokratske Republike]] i [[Savezna Republika Njemačka|Savezne Republike Njemačke]] [[3. listopada]] [[1990]].

Od tada se 3. listopada slavi u Njemačkoj kao Dan državnosti jer je tada završena podjela Njemačke koje je kao posljedica [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] u doba [[hladni rat|hladnogHladnog rata]] trajala četiri desetljeća.

Ovom razvoju predhodio je [[Berlinski zid|pad Berlinskog zida]] [[9. studenog]] [[1989]]. koji je prouzročio konačni raspad [[politički sustav Istočne Njemačka|političkog sustava Istočne Njemačke]] i neophodna suglasnost četiričetiriju [[saveznici|savezničkih]] sila iz Drugog svjetskog rata ([[SAD]], [[SSSR]]a, [[Francuska|Francuske]] i [[Velika Britanija|Velike Britanije]]) koje su do tada prema [[međunarodno pravo|međunarodnom pravu]] imali ili zahtijevali nadležnost za [[Njemačko CarstvoNjemačka|cjelovitu Njemačku]].

Nakon predaje Njemačke u svibnju [[1945]]. [[Njemačko Carstvo]]ona nije anektiranoanektirana ili ukinutoukinuta. Djelovi [[Njemačka 1945 1949|Dijelovi Njemačke]] koji nisu bili izgubljeni [[pomicanje granice Poljske na zapad|pomicanjem Poljskepoljske granice prema zapadu]] stavljeni su pod zajedničku upravu pobjedničkih sila.

Prema preliminarnim dogovorima [[protu-Hitlerovska koalicija|protu-HitlerovskeprotuHitlerovske koalicije]] na [[Konferencija u Jalti|konferenciji u Jalti]] i provedbom [[Berlinska deklaracija|Berlinske deklaracije]] 1945. provedena je podjela Njemačke una četiri okupacijske zone [[SSSR]]a, [[SAD]], [[Velika Britanija|Britansku]] i [[Francuska|Francusku]].

== Suočavanje s ostavštinom komunističke nomenklature tjekomtijekom prvih godina ujedinjenja ==

TjekomTijekom prve godine postupka ujedinjenja (prije [[lustracija|lustracije]]) stare "klike" bivših službenih elita ([[komunistička nomenklatura|komunističke nomenklature]]) raspadajućeg državnog aparata pomagali su si međusobno pri otuđivanju ili prerapodijeli dobara, što je dovodilo do načela "spasiti što se može spasiti" ili "uzeti si što je bio moguče":

{{citat|"Riječ je o prisvajanju zemljišta, sumnjivih privatizacija ili restrukturiranja gospodarskih subjekata ili tvrtki u privatne ruke, nekontrolirane rasprodaje velikih tvrtki, i prisvajanje vrijednih predmeta svih vrsta. Te su klike koristile su svoje veze u doba kad uprava nije još bila obnovljena, kad organi pravosuđa još nisu bile izmjenjeneizmjenjeni, vršili su razne pritiske na pouzdanike i bivše vlasnike, ili plaćali [[korupcija|mito]] da upućene osobe ne bih govorile od malverzacijama.<ref>Neubert 2008, S.&nbsp;399.</ref>}}

Proizvodnost Istočne Njemačke u gospodarstvu u godinegodini ujedinjenja bila je manja od trećine u odnosu na [[proizvodnost]] u Zapadnoj Njemačkoj. To je u velikoj mjeri bila osljedicaposljedica socijalne politike Istočne Njemačke: pravo na rad kao i opće jamstvo zaposlenja. Budući da je to bio povezano s neekonomičnim viškom radne snage u brojnim [[tvrtka]]ma i upravama kao i rezultat "niske motivacije za rad stvorili su gotovo nepremostive prepreke za promjenama u proizvodnji u tržišnim uvjetima." neposredniNeposredni prijelaz na [[tržišno gospodarstvo]] ispostavilo se za mnoge kao šokirajicešokirajuće iskustvo <ref>Ritter 2006, S.&nbsp;165 f.</ref>.

{{citat|"Gospodarstvo DDR-a je 1990. iznenada izgubilo gotovo sve svoje domače kupce, jer su istočni Nijemci samo željeli kupovati robu izsa zapada. Gospodarstvo je izgubilo i brojne inozemne kupce u istočnom socijalističkog bloku jer je početkom 1990. u Sofiji odlučeno prebacivanje s unutarnjeunutarnjeg trgovanja na plačanjeplaćanje u devizama. Tada su primjerice Mađari počeli kupovati japanske umjesto Istočno Njemačkeistočnonjemačke automobile. A izgubili su zapadnonjemačke kupacakupce, jer roba izs istoka više nije bila jeftin a proizvod" <ref>Richard Schröder 2007, S.&nbsp;18.</ref>}}