Razlika između inačica stranice »Vesna Parun«

Dodano 29 bajtova ,  prije 11 godina
bez sažetka
'''Vesna Parun''' ([[Zlarin]], [[10. travnja]] [[1922.]] - [[Stubičke Toplice]], [[25. listopada]] [[2010.]]), [[hrvatska]] pjesnikinja[[pjesnik]]inja.
 
== Život ==
Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice [[20. stoljeće|20. stoljeća]]. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" ([[1948]].) dobila je Nagradu [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]], za zbirku "Crna maslina" ([[1955]].) dobila je Nagradu grada [[Zagreb]]a, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" ([[1968]].) dobila je Nagradu [[Grigor Vitez]], [[1972]]. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu [[Matica srpska|Matice srpske]] u [[Novi Sad|Novom Sadu]], a [[1970]]. u [[Pariz]]u je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" ([[1947]].) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.
 
Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu [[Šibenik]]a, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u [[Split]]u, u [[Biograd na Moru|Biogradu na Moru]] i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka [[Prvić]]a, a majka Antica sa [[Šolta|Šolte]]. Osnovnu školu je završila na [[Vis]]u, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je [[1940]]. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu u Zagrebu]]. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb ([[1942]].). Tada su živjeli u [[Sesvete|Sesvetama]] kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu [[Filozofija|filozofiju]]. [[1947]]. radila je na pruzi [[Šamac]] - [[Sarajevo]], oboljela je od [[tifus]]a, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od [[1938]]. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od [[1962]]. do [[1967]]. boravila je u [[Bugarska|Bugarskoj]] gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj [[Dubrava (kvart)|Dubravi]], u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom [[2000]]., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u [[Stubičke Toplice|Stubičkim Toplicama]]. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u [[Stubičke Toplice|Stubičkim Toplicama]] u 88. godini života.
 
== Bibliografija ==
Anonimni suradnik