Franjo Rački: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Uklanjanje izmjene 2654543 što ju je unio/unijela Codexdiplomaticus (Razgovor sa suradnikom:Codexdiplomaticus) neobjašnjeno uklanjanje sadržaja, uz preoblik |
Uklanjanje izmjene 2654547 što ju je unio/unijela Bugoslav (Razgovor sa suradnikom:Bugoslav) |
||
Redak 1:
[[Datoteka:Franjo Racki.JPG|mini|270px|Bareljef Franje Račkog]]
'''Franjo Rački''' ([[Fužine]], [[25. studenog]] [[1828]]. – [[Zagreb]], [[13. veljače]] [[1894]].), [[Hrvatska|hrvatski]] povjesničar
==
U [[Senj]]u i [[Varaždin]]u stječe gimnazijsko obrazovanje.[[teologija|Teologiju]] je završio u Senju, gdje ga je biskup [[Mirko Ožegović]] [[1852]]. zaredio za svećenika. Promoviran je za doktora teologije [[1855]]. u [[Beč]]u. Ondje je pokazao prve sklonosti za istraživanje povijesti objavljivanjem rada "Sredotočje povjestnice".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 492.</ref> Nakon završenog obrazovanja u Senju je postavljen za profesora. Marljiv i pun nacionalnoga zanosa organizirao je po [[Kvarnerski otoci|Kvarnerskim otocima]] skupljanje glagoljskih listina, a i sam je volio tražiti i istraživati. Tijekom posjeta [[Krk]]u, prvi je proučavao sadržaj [[Bašćanska ploča|Bašćanske ploče]] koja je tada bila dio podnog kamenja mjestne crkve. Rački je proučavao pismo na ploči za koju je [[Jozef Šafárik]] smatra da je pisana nekom [[kriptografija|kriptografijom]]. Na temelju svojih istraživanja glagoljske ostavštine objavio je radove "Pregled glagoljske crkvene književnosti s osobitim obzirom na sv. pismo i liturgičke knjige" ([[1856]].) i "Viek i djelovanje sv. Cirilla i Methoda slavjamkih apošlolov" ([[1857]].).<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 458.</ref>
==Povjesničar i kulturni djelatnik==
Njegova marljivost i talent nisu ostali neprimjećeni, pa je iz Senja
U rimskim arhivima nalazi mnoštvo dokumenata o [[bogumili]]ma, koje je Crkva tijekom stoljeća sakupila u borbi protiv te "[[hereza|hereze]]", pa ga ovo pitanje snažno zaokupilo. Djelo
Kao kulturni djelatnik, Rački je pokrenuo list ''Književnik'' (izlazio od [[1864]]. do [[1866]].) s ciljem da obradi "jezikoslovlje, povjest i prirodne nauke s obzirom na hrvatske zemlje".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 462.</ref> Zalužan je za pokretanje utjecajnih kulturno-politička glasila "[[Obzor (novine)|Obzor]]" i "[[Vienac]]". Izabran je za predsjednika [[HAZU|Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti]]. Tijekom akademskog djelovanja, pokrenuo je Akademijine časopise ''Rad'' i ''Starine''. Pred kraj života nastojao je pokrenuti prikupljanje građe za ''[[Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae]]'', no ideju nije uspio realizirati već je taj zadatak na sebe preuzeo [[Tadija Smičiklas]]. U svakom slučaju, Rački je odredio djelovanje Akademije u više desetljeća, poglavito na društvenom i humanističkom planu.
▲Njegova marljivost i talent nisu ostali neprimjećeni, pa je iz Senja god. 1857. premješten u [[Rim]] u [[Hrvatski zavod Sv. Jeronima]], gdjeje ostao pune tri godine, živeći životom punim odricanja. Međutim, Rački je boravak u Rimu iskoristio za rad po arhivima, tražeći dokumente o hrvatskoj povijesti, a također i za usavršavanje u struci; polazi tečajeve iz [[paleografija|paleografije]] i pomoćnih povijesnih znanosti.
Kao povjesničar, Rački je objavio niz važnih knjiga i radova, npr. ''Bogomili i patareni'', ''Povjesnik Ivan Lučić'', ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', ''Stari grb bosanski'', ''Povelje bosanskog kralja Tvrtka''. Ipak, njegovo najvažnije djelo je ''[[Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia]]'', zbirka izvora za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest. Iako ga se može smatrati priklonjenom istraživanju "genetičke historije" čije glavno načelo je uočiti kako i zašto je do nečega došlo, Rački je smatrao da povijest ne smije biti samo kronika ratova i političkih događaja. Stoga je ustvrdio da se povjesničar mora okrenuti kulturnim i drugim životnim oblicima.<ref>Gross, Mirjana, ''Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja'', Zagreb 1996, str. 176.</ref>
▲U rimskim arhivima nalazi mnoštvo dokumenata o [[bogumili]]ma, koje je Crkva tijekom stoljeća sakupila u borbi protiv te "[[hereza|hereze]]", pa ga ovo pitanje snažno zaokupilo. Djelo ''[[Bogomili i Patareni]]'' Rački je objavio petnaestak godina kasnije, i po općem sudu povjesničara ta knjiga je prijelomnica u tumačenju Crkve bosanske. Rački je u njem zasnovao "bogumilsku hipotezu", po kojoj je [[Crkva bosanska]] nastala pod utjecajem dualističkih heretičkih učenja iz [[Bugarska|Bugarske]] i [[Makedonija|Makedonije]] koje su nastale u [[9. stoljeće|9. stoljeću]]. Izuzetno provokativna i intrigantna, ta je teorija dominirala većim dijelom 19. i 20. stoljeća, no danas je uglavnom odbačena u svom izvornom obliku, jer je najraširenije stanovište da je Crkva bosanska kršćanska vjerska sljedba koja je jedino u ustroju, no ne i u nauku odstupala od [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] u krilu koje je i nastala.
==Političar==
Kao predstavnik senjskoga kaptola [[1861]]. postaje zastupnik [[Hrvatski sabor|Hrvatskoga sabora]] koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke. Bio je, uz [[Ante Starčević|Starčevića]], jedino seljačko dijete u Saboru. Rački je pisao mnogo i to o gotovo svim aktualnim temama i problemima svoga doba, koji su bili u svezi s Hrvatskom i njezinim položajem u Monarhiji. Njegov politički angažman se uvelike podudarao s istraživanjima povijesti, npr. daje osnovno povijesno opravdanje za pripadnost [[Rijeka|Rijeke]] Hrvatskoj.<ref>Gross, Mirjana, ''Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja'', Zagreb 1996, str. 176.</ref> U saboru je ostao do [[1875]]. godine.
Obično se biskupa
[[Datoteka:Spomenik HAZU Mirogoj srpanj 2007.jpg|mini|200px|Spomenik [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]] Franji Račkom na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]▼
▲Obično se biskupa [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayera]] drži ideologom [[jugoslavenstvo|jugoslavenstva]], ali sva je prilika da prvenstvo pripada povjesničaru Račkom. Jugoslavenstvo Račkoga i biskupa đakovačkoga, koje stupa na scenu padom [[apsolutizam|apsolutizma]] "bilo je iskreno i duboko - piše povjesničar Košćak - ali su protiv sebe imali već izgrađenu [[Velika Srbija|srpsku ideju]], koju je na narodnom planu razradio [[Vuk Karadžić]], a na državnom [[Ilija Garašanin]] u poznatom spisu ''[[Načertanije]]'' (1844.), koje trasira putove za obnovu Dušanova carstva. Nasuprot toj ideji, kod Hrvata su državnu ideju u čistom obliku istakli [[Ante Starčević]] i [[Eugen Kvaternik]], koji su stali na čelo [[Stranka prava|Stranke prava]]. I jugoslavenski orijentirana [[Narodna stranka]] morala je tijekom vremena povesti računa o činjenici dvaju nacionalnih i državnih središta".
Neosporna je činjenica da su se i Rački i Strossmayer zalagali ne samo za kulturno nego i političko jedinstvo
▲[[Datoteka:Spomenik HAZU Mirogoj srpanj 2007.jpg|mini|200px|Spomenik [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]] Franji Račkom na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]
==
* ''Bogomili i patareni''
* ''Povijest Bugarske'' (rukopis je otkrila bug. povjesničarka [[Rumjana Božilova]] 1997.; preveden na bugarski i objavljen 1999.)
|