Otvori glavni izbornik

Promjene

citat
Godine [[1907]]. preuzeo je uređivanje Akademijina "Rječnika" i do svoje smrti (od riječi ''maslo'' do riječi ''pršutina'') obradio je oko 5500 stranica po čemu je jedan od najplodnijih hrvatskih leksikografa. Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca te narodnu [[ep]]iku. Prevodio je s poljskog, latinskog i grčkog jezika i neki od najpoznatijih hrvatskih prijevoda klasika svjetske književnosti ([[Adam Mickiewicz|A. Mickiewicz]]a, [[Ovid]]ija, [[Publije Vergilije Maron|Vergilija]], [[Homer]]a) njegovo su djelo. Za prevođenje klasika oblikovao je akcenatski [[heksametar]] koji je [[Petar Skok]] nazvao ''"životnim djelom Maretićevim"''. Po svojim nazorima Maretić je vukovac, zagovornik kulta [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]] u Hrvata, hrvatskoga i [[srpski jezik|srpskog]] jezičnog jedinstva i fonološkoga pravopisa, idealizator ''"čistoga narodnog jezika"'' i isključivo (novo) štokavske osnovice hrvatskoga standardnoga jezika.
 
''Maretić u predgovoru njegovu Jezičnome savjetniku (»Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati našim jezikom«, Zagreb, 1924.), prema vlastitim riječima, izgoni kajkavizme jer bi te riječi »književnome jedinstvu Hrvata i Srba vrlo smetale« i »jer ih Srbi ne bi hteli primiti«. Važno je dakle što o zajedničkome jeziku misle Srbi. Oni postaju obrazac po komu se sve ravna. Čega u njihovu jeziku nema, proglašava se provincijalizmom ili nepotrebnom kovanicom, pa sve to treba, Maretićevim izrazom, izgoniti iz hrvatskoga jezika i hrvatskoga jezičnoga nasljeđa. Zbog jezičnoga jedinstva sa Srbima, savjetuje Maretić, trebali bi Hrvati polako zaboravljati »kovanice« kao glazba, isusovac, tvornica, učionica, knjižnica itd., kako bi u povijesnomu pamćenju postali zapravo nepismeni. A onda je svejedno u kojem si jeziku nepismen, važno je u kojem si pismen.''<ref>http://www.matica.hr/kolo/kolo2009_1.nsf/AllWebDocs/Znacenje_Deklaracije_u_povijesti_hrvatskoga_jezika [[Milan Moguš]], [[Milan Moguš]], Značenje Deklaracije u povijesti hrvatskoga jezika, Kolo, 40. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Broj 01-02, 2009., ISSN 1331-0992 (preuzeto: 28. listopada 2010.)</ref>
 
Kada se s distance od skoro stotinu godina pogleda Maretićevo jezikoslovno djelovanje, uočava se nekoliko stvari: ''Najveći je grijeh njegove Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika što u naslovu ima riječi i hrvatskog i književnog jezika, a u knjizi praktički nema djȇla hrvatske književnosti. Maretić je hrvatsku gramatiku potpuno otuđio od hrvatske književnosti.''<ref>Stjepan Babić, Hrvanja hrvatskoga, Školska knjiga, Zagreb, 2004., ISBN 953-0-61428-4, str. 156</ref> Maretićeva je neprolazna zasluga što je znanstveno (prema spoznajama onoga doba) proučio novoštokavski jezični sustav, napisao najbolju gramatiku standardnoga jezika koji se u potpunosti temeljio na tomu sustavu, te u brojnim prijevodima i uređivanju Akademijinoga Rječnika zadužio hrvatsku kulturu. Stoga, ironično je reći, Maretićeve zasluge (koje su utkane u suvremeni hrvatski standardni jezik) istodobno su nezaobilazni dio hrvatskoga književnoga jezika, no, gledajući iz kuta Maretićevih jezičnih nazora- u cijelosti su odbačene. Naime, škola hrvatskih vukovaca kojoj je čeonikovao [[Tomo Maretić]] imala je nekoliko uporišnih točaka, među kojima se mogu izdvojiti tri: