Sibinjske žrtve: razlika između inačica

U nedjelju 17.veljače1935.g. održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana. U tome su sudjelovali brojni sibinjski župljani kao i pridošli gosti iz Brodskog Varoša, Podvinja i Podcrkavlja. Veliku misu je po odobrenju mjesnog župnika služio Mihovil Praskić, župnik u Podcrkavlju, inače rodom iz Bosanskog Dubočca. Nakon mise on je održao govor koji su prisutni prekidali povicima „Živio dr. Maček“! „Živjela Hrvatska“! Proslava je nastavljena u krčmi Ljubice i Đure Wagner. Prvi govornik bio je sibinjski župnik i dekan Vinko Čajkovac koji je prikazao lik pape Pija XI. Nakon njega govorio je Antun Tomac iz Andrjevaca o temi „Pape i Hrvati“. Antun Gabrilovac, umirovljeni učitelj iz Sibinja, održao je predavanje s naslovom „Socijalni rad papa“. Po završetku akademije i potom ručka Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola punih njegovih podcrkavačkih župljana i drugih ljudi u Oriovac da posjeti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. ▼

Za vrijeme te posjete Praskić je u Oriovcu svojim pratiocima i tamošnjim ljudima održao kraći govor pozivajući ih da na skorašnjim izborima raspisanim za 5. svibnja glasuju za dr. [[Vladko Maček|Vladka Mačeka]]. Nisu dakako ni izostajali poklici „Dolje četnici!“ Kasno uvečr vraćajući se uz pjevanje rodoljubnih pjesama i takve poklike u pravcu Broda, na kolonu je u Sibinju s mjesta pokraj općinske zgrade ispalio dva revolverska hica općinski činovnik Marko Matošević, rođeni Sibinjac, odan jugounitarističkom režimu. Ustao je viknuo „Dolje Maček!“ i sudionicima povorke opsovao majku hrvatsku. Poiskakavši iz svojih kola, seljaci su se dali u potragu za izazivačem, no nisu ga uhvatili jer je on u međuvremenu pobjegao. Sutra dan, u ponedjeljak [[18. veljače]], usljedila su hićenja pojedinaca u Oriovcu i St. Slatniku. ▼

To je dakako uvelike uznemirilo stanovništvo tih i okolnih sela pa su neki njihovi ljudi koje su poslali razaslani seoski kuriri – iz Adrjevaca Petar Luić-Šarić, njegov sin Stjepan te Šimo Čeović- krenuli su prdvečer u Oriovac da u žandamriskoj stanici žatraže oslobađanje uhićenih, koji su u međuvremenu bili pušteni kućama. Na povratku je na sudionike ove protestne grupe iz šume Rastovice, između Brod. Stupnika i St.Slatnika, ispaljeno nekoliko metaka, na sreću bez posljedica. Sutrašnjeg dana, bio je utorak 19.veljače 1935. g., ponovo je u St. Slatiniku i Oriovcu, a sada i u Andrijevcima i Sibinju došlo je do uhićenja , batinanja i upućivanja u podrumski zatvor žandmerijske postaje u Brodu. ▼

Uznemirenost naroda bližila se vrhuncu. Središnje mjesto tih zbivanja postalo je selo Sibinj, do neke mjere i Andrijevci. Odatle su odvoračka sela krenuli kuriri da pozovu stanovništvo na pohod u Brod gdje bi se tražilo oslobađanje zatvorenika, neopravdano uhićenih. Od Andrijevčana na obavještavanje ljudstva u okalnim selima pošli su Stjepan Luić-Šarić, i to u Jakačinu Malu, dok je njegov otac Petar pošao u Krajaćiće. Grupa uzbuđenih seljaka iz Sibinja i Andrjevaca te St. Slatnika krenula je na desetak kola u Brod. O tome je iz žandarmerijske postaje, po nekima i iz općine, u Sibinju, javljeno u Brod, pa je desetak brodskih žandara koje je predvodio major Vladimir Cvijanović krenula na tri [[automobil]]a put Sibinja da prestane seljake. ▼

Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima gdje su žandari zaustavili kolonu ljudstva, nahrupili na njih i razbili ih . U gužvi koja je nastala Filip Juretić iz Sibinja udario je daskom s kola i na zemlju oborio narednika Nikolu Grubića koji je na njega bio nasrunuo. Juretić je bio odmah uhićen, odveden u žandamerijsku stanicu u Sibinj i tamo bi bestijalno tučen. Seljaci gonjeni žandarima vraćali su se u Sibinj. Oko 11 sati došlo je do novog sudara, i to na mostu kraj općine. Tom prilikom većina seljaka se razbiježala jer su žandari ispalili nekoliko hitaca u zrak. Major Cvijanović udario je pištoljem po glavi Andrijevčanina Josipa Čeovića na što se ovaj srušio na tlo. Neki Sibinjci tom su prilikom uhićeni , odvedeni u općinu i tamo bili ispremlaćeni. Žandari, s majorom Cvijanovićem, saznavši da se u Sibinju jedan kilometar zapadnije nalazi veća grupa pobunjenih seljaka, pošli su tamo. Bili su to ljudi, njih oko 150, iz odvoračkih sela kao i iz Andrjevaca, koji su netom opisanim zbivanjima ništa nisu znali. ▼

Jedni su sjedili na drvima pred kućom Ivana Juretića, drugi čučali pod zidom-vrijeme bez snijega i za veljaču toplo-a neki su jeli ono što su ponijeli. Kad su se na pedesetak metara od seljaka automobili zaustavili, žandari su poiskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce i s puškama, na njima bajonete, uperenim na seljake, pošli su na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Nepucajte gospodo mi se nećemo tući! Mismo pravedni. Molimo vas da vam to dokažemo!“ Ne obazirući se na ove miroljubive pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ili u dvorištu, ostalo je ležati osan seljaka, neki su k tome bili ranjeni dok se najveći broj razbiježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provijeravijući jesuli možda još živi. Neke su kao npr. Đuku Štimca koji se od bolova previjao, dotukli udarcima kundaka. Poginuli su sljedeći:▼

1. Petar Topalović r.g. 1901., otac troje djece▼

2. Antun Ercegović r.g. 1916., neoženjen▼

3. Đuka Štimac r.g. 1909., otac jednog djeteta▼

4. Ivan Katalinić r.g. 1905., otac jednog djeteta▼

5. Stijepan Gunčević r.g. 1897., otac petero djece▼

6. Antun Perković r.g. 1904., neoženjen▼

7. Mato Pejić r.g. 1909.,otac troje djece▼

8. Ivan Janković r.g.1897., otac četvero djece▼