Inzulin: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 1:
'''Inzulin''' je [[hormon]] koji luči žlijezda [[gušterača]] (pankreas), a služi za regulaciju [[šećer]]a u [[krv]]i, te metabolizam ugljikohidrata i masnoća u tijelu. On je transporter koji omogućava glukozi da iz [[krv]]i prodre u tjelesne stanice gdje se pretvara u energiju za tijelo. [[Glukoza]] je grožđani šećer u kojeg se, prilikom probave, rascijepe namirnice koje sadrže ugljikohidrate. Inzulin također omogućava da se prekomjerna glukoza sprema u mišićima i u jetri ([[glikogeneza]]), te regulira sintezu novoga šećera koji ulazi iz jetre u krvotok ([[glikogenoliza]]). Ako inzulina uopće nema ili ako ga je premalo, šećer ne može nikako, ili samo djelomično, dospjeti u tjelesne stanice. Ostali šećer se zadržava u krvi, što se može izmjeriti. Normalna koncentracija šećera u krvi natašte iznosi 3,75 - 6,0 mmol/L (67 - 108 mg%).
Kada dođe do poremećene regulacije inzulina u tijelu razvija se dijabetes ili [[šećerna bolest]] (lat. ''Diabetes melitus''). Kod šećerne bolesti tipa 1 tijelo ne proizvodi inzulin pa ga je neophodno je nadomjestiti. Kod pacijenata šećerne bolesti tipa 2 može se razviti inzulinska rezistencija, tako da organizam nema dovoljnu količinu inzulina. Kada se kod takvih pacijenata više ne uspije održati normalna razina glukoze u krvi s tabletama (oralni [[hipoglikemik|hipoglikemici]], oralni [[antidijabetik|antidijabetici]]) također se započinje s inzulinskom terapijom.
Inzulin je [[peptid]] koji se sastoji od 51 [[aminokiseline]], a izgrađen je u obliku dva lanca, međusobno povezana s dva disulfidna mosta. Proizvodi se u β stanicama Langerhansovih otoka gušterače. Ime potječe od latinskog ''insula'' što znači otok. Molekularna težina iznosi oko 6.000. Cijeli pankreas producira dnevno oko 80 - 100 jedinica inzulina. Struktura inzulina se nešto razlikuje između životinjskih vrsta i humanog (ljudskog) inzulina. Najsličniji ljudskom inzulinu je svinjski inzulin. Tako se ranije inzulin izolirao ekstrakcijom iz svinjske ili goveđe [[gušterača|gušterače]]. Naravno da takav inzulin nije bio najučinkovitiji iako se od ljudskog tek neznatno razlikovao. Problem je bio i u tome što je takav inzulin sadržavao i primjese ostalih struktura pankreasa pri čemu je moglo doći do jakih i po život opasnih [[alergije|alergijskih]] reakcija. Danas se pak inzulin proizvodi kao čist ljudski inzulin tehnologijom [[rekombinacija DNK|rekombinantne DNK]] (proizvodnja uz pomoć genetski modificiranih kvaščevih gljivica ili bakterije [[Escherichia coli|Escherichije coli]]).
Inzulin može vezati [[cink]] pri čemu nastaju [[dimeri]] ili dolazi do stvaranja još većih agregata. Primjenjuje se [[parenteralno]] i to [[supkutano]] - pod kožu. Nekoć je primjena inzulina zahtijevala uporabu šprica i igala, međutim danas se skoro svi pripravci inzulina primjenjuju uz pomoć štrcaljki u obliku olovke - "[[Pen systems]]". Takva primjena je praktična za svakodnevna injektiranja, vrlo jednostavna i[[ sterilna]].
==Povijest inzulina==
1869. godine student medicine Paul Langrehans u [[Berlin|Berlinu]] proučavao strukturu [[Gušterača|gušterače]] pod [[Mikroskop|mikroskopom]] i tada je identificirao neko [[tkivo]] razasuto po cijeloj gušterači i koje do tada još nije bilo primijećeno. Funkcija „male hrpe [[stanica]]“ kasnije nazvane po njemu [[Langrehansovi otočići]], još nisu bili poznati. Edouard Laguesse je predložio da bi oni mogli proizvoditi neki sekret koji ima ulogu u probavi. Paul Langerhansov sin, Archibald, također je potpomogao da se ustanovi točna uloga u probavi.
U 1889. godine poljsko-njemački liječnik Oscar Minkowski u suradnji s Josephom von Meringom uklonio gušteraču zdravom psu radi utvrđivanja njene uloge u sustavu probave. Nekoliko dana nakon što je gušterača uklonjena čuvar pokusnih životinja otkrio je da se muhe skupljaju na urin tog psa. Na testiranju urina, našli su u njemu veliku koncentraciju šećera što ih je navelo da uspostave prvi put odnos između gušterače i dijabetesa. 1901. godine Eugene Opie je otišao još korak dalje i utvrdio vezu između Langrehansovih otočića i dijabetesa. On je otkrio da se šećerna bolest razvija kada se uništi dio ili svi Langerhansovi otočići.
Redak 22:
11. siječnja 1922. godine 14-godišnji dijabetičar Leonard Thompson je umirao u bolnici u Torontu. Dobio je prvu injekciju inzulina. Međutim, ekstrakt nije bio dovoljno pročišćen tako da je pacijent dobio teške alergijske reakcije pa je dalji tretman otkazan. Tijekom sljedećih 12 dana, Collip radili dan i noć kako bi poboljšali čistoću ekstrakta, a druga doza je ubrizgana 23. siječnja. Ovaj put terapija je bila potpuno uspješna, bez očitih znakova alergijskih reakcija i nuspojava, a glikozurija (nalaz glukoze u mokraći) je potpuno eliminirana. Prvi američki pacijent je bila Elizabeth Hughes Gossett, kći guvernera New Yorka. Prvi bolesnik koji je bio liječen u [[Sjedinjene Američke Države|SAD-u]] je James D. Havens (umjetnik drvoreza). Dr. John Ralston Williams uvezao je inzulin iz Toronta u Rochester, [[New York (savezna država)|New York]], za njegovo liječenje. Od tada veliki broj djece koja su bila u komi i umirala po bolnicama su spašena.
Banting i Best nisu nikada dobro surađivali s Collipom, on se osjeća kao uljez i ubrzo napušta njihov tim. Tijekom proljeća 1922. godine Best je uspio poboljšati svoje tehnike do točke da su se velike količine inzulina mogle proizvesti, ali je i dalje bio problem u čistoći. Američka farmaceutska kompanija Eli Lilly
1923. godine Banting i Macloud su predloženi za Nobelovu nagradu. Međutim Banting se pobunio protiv Macloudove nominacije, pa je nagradu podijelio s Bestom.
| |||