Kršćanski anarhizam: razlika između inačica

Isus se usprotivio „sistemu“ kojim je ovladao Sotona: „On [Bog] me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje“ (Lk 4,18; [[Evanđelje po Ivanu|Iv]] 12,31; 14,30; 16,11; 17,16; 18,36). Bio je, prema kršćanskim anarhistima, protiv bilo kakva ljudskog vodstva (Mt 23,8-12), te je i sâm odbio biti kraljem (Mt 4,8-10; Iv 6,15).<br />

Prvi su se kršćani suprotstavljali premoći države: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ ([[Djela apostolska|Dj]] 5,29; 4,19; [[Prva poslanica Korinćanima|1Kor]] 6,1-6), a njihova je apokaliptička književnost uspoređivala državu sa zvijeri ([[Knjiga Otkrivenja|Otk]] 13; 14; 17).

Kod nekolicine [[Crkveni oci|crkvenih otaca]] kršćanski anarhisti navode primjere anarhističkih ideala, a i neke kršćanske zajednice kao da su živjele prema takvim idealima, pri čemu se osobito misli na jeruzalemsku Crkvu opisanu u [[Djela apostolska|Djelima apostolskim]], čiji su članovi zajednički upravljali svojim imanjem. Kršćanski anarhisti, poput Kevena Craiga, naglašavaju da je takvim zajednicama bila važnija istinska međusobna ljubav negoli [[liturgija]]. Oni također naglašavaju da razlog progona prvih kršćana nije bilo njihovo štovanje Isusa Krista, nego njihovo odbijanje da štuju ljudske [[idol]]e kojima su pripisivana božanska svojstva kao u carskom kultu. Budući da nisu htjeli štovati [[rimski car|rimskoga cara]], odbijali su prisegnuti na vjernost [[Rimsko Carstvo|Carstvu]].<br />

[[Thomas Merton]] u svome uvodu u engleski prijevod Izreka svetih otaca ([[Apoftegma]]) opisuje rane [[monah]]e kao „u određenom smislu istinske 'anarhiste', te ne može štetiti da se on njima na taj način misli.“ Neki u egipatskim [[pustinjak|pustinjacima]] 4. st., kao što je [[sveti Antun Pustinjak]] prepoznaju „najdugovječniju anarhijsku zajednicu svih vremena“.