Razlika između inačica stranice »Đuro Daničić«

Dodano 20 bajtova ,  prije 10 godina
Uskoci
m (robot Mijenja: sr:Ђуро Даничић)
(Uskoci)
'''Đuro Daničić''' ([[Novi Sad]], [[4. travnja]] [[1825]]. - [[Zagreb]], [[17. studenog]] [[1882]].), [[Srbija|srpski]] jezikoslovac, prevoditelj, jezični povjesničar i leksikograf.
 
Sin pravoslavnog svećenika, pravim imenom ''Đorđe Popović'', promijenio je ime u Đuro Daničić po [[Senj|senjskom]] [[Uskoci|uskoku]], junaku iz narodne pjesme. Kao student [[Filologija|filologije]] u [[Beč|Beču]] pomaže [[Vuk Karadžić|Vuku Karadžiću]] u prevođenju ''Novog Zavjeta'', 1847. Te je iste godine objavio poznati polemički spis ''Rat za srpski jezik i pravopis'' u kojem pobija jezikoslovne ideje glavnoga Karadžićeva protivnika Miloša Svetića i poredbenom metodom potkrjepljuje opravdanost fonološkoga pravopisa. Intuitivno dobro koncipiranom, no teoretski slabo utemeljenom karadžićevskom modelu jezika dao je stručnu potkrijepu znanstvenim aparatom onodobne filolologije; tu prije svega valja spomenuti sljedeća djela u kojima je dao adekvatan gramatički opis srpskoga jezika: ''Mala srpska gramatika'', 1850, ''Srpska sintaksa'', 1858, ''Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1872, ''Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1874, ''Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1876, ''Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku'', 1877. Već je iz naslova vidljivo da se radi o poimanju srpskog i hrvatskog kao jednoga jezika, pa je tu potrebno nekoliko povijesnih pripomena.
 
Đuro je Daničić počeo svoj znanstveni rad kao pristaša karadžićevske ideologije o jezičnom pansrpstvu (atribuiranje štokavskoga narječja, tj. njegovih izvornih govornika i pisane baštine srpskomu etnosu). Početne je radove ostentativno posvećivao «Srbima katoličke vjeroispovijesti», što mu je izravno zamjerio i mladi [[Vatroslav Jagić]]. Godine 1857. Daničić objavljuje tekst ''Razlike između ezika Srbskog' i Hrvatskog'' (pisanog starijim slovopisom i pravopisom) u kojem identificira hrvatski s [[Čakavsko narječje|čakavskim narječjem]] (kao primjere hrvatskoga jezika uzeo je tekstove [[Hanibal Lucić|Lucića]], [[Petar Hektorović|Hektorovića]] i još neke pretežito čakavske jezične spomenike)- dakle, posve na crti Karadžićeve jezično-nacionalne ideologije. No, Daničić je evoluirao u shvaćanjima, što je razvidno iz sljedećega: situacija se mijenja raspravom ''Ć i Đ u istoriji slavenskih jezika'', 1867 u kojoj je odbacio zastarjele nacionalno-dijalekatske podjele i priznao postojanje starije hrvatske štokavske pismenosti i književnosti (doduše, sama je rasprava više posvećena onom što bismo danas nazvali povijesnom dijalektologijom). Otprilike od sredine šezdesetih Daničić je uvjereni protagonist jugoslavenske ideologije, jezičnoga jedinstva Hrvata i Srba i stanovišta da je u književnom pogledu sve hrvatsko ujedno i srpsko, a sve srpsko i hrvatsko. Svoje radove o jeziku bi naslovljavao «hrvatski ili srpski» kad je objavljivao u Zagrebu, te «srpski ili hrvatski» u Beogradu. Godine 1866. izabran je za glavnoga tajnika [[HAZU]] (onda JAZU) u Zagrebu, gdje je imao presudnu ulogu u zasnivanju Akademijinog rječnika, tj. «Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU».