Tuba: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Flopy (razgovor | doprinosi)
m Uklonjena promjena suradnika 95.178.140.138, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Loveless
Redak 61:
[[vi:Tuba]]
[[zh:大号]]
 
 
 
Današnja tuba ima gotovo isti oblik kakav je imala prva tuba konstruirana 1835. godine u Berlinu. Napravili su je Wilhem Wieprecht (1802-1872) i Johann Gottfried Moritz (1777-1840). Tuba dakle nije prošla svoj razvojni put poput trube ili roga, od prirodnog instrumenta do ventilnog mehanizma, nego je «rođena» s ventilima.
Te prve tube zvučale su dosta grubo i upotrebljavane su samo u vojnim puhačkim orkestrima. S vremenom zainteresiralo se više graditelja instrumenata koji su proizveli i više tipova tuba te povećali broj ventila. Osim graditelja, za tubu su se zainteresirali i skladatelji, jer do tada nije bio adekvatno riješen problem dubokih tonova u orkestru (osim kontrafagota u 18.st.).
Tu ulogu je prije imao SERPENT. drveni puhački instrument zmijolikog oblika (serpens, lat. zmija) i usnikom poput trubinog opsega do A kontra. Imao je nekoliko rupica, 2-3 poklopca i nesigurnu intonaciju.
Zatim se pojavila OPHICLEIDA. metalni konusni instrument s 11 rupica i sistemom poklopaca i poluga. Pojavom tube prestala je uporaba tih instrumenata.
Tuba se razvila u nekoliko tipova instrumenata srodnih po zvuku, ali različitog oblika i registarskih dometa. I opet je sve to građeno za potrebe vojnih orkestara, ali počela je primjena i u simfonijskoj i opernoj glazbi (Wagner, R. Strauss).
Već 1843. godine Sommer uz male preinake u veličini i suženju menzure, konstruira EUFONIJUM.
Sljedeći tip tube jest HELIKON. Nosi se preko ramena i grudiju, pa je pogodan za sviranje u hodu.
Vrlo sličan helikonu je SOUSAPHONE. Karakterističnog oštrijeg tona i većeg promjera korpusa, nazvan je po izumitelju, američkom kompozitoru i dirigentu Johnu Philipu Sousi.
 
Poseban tip tube je WAGNER-TUBA. Napravljena po Wagnerovoj zamisli za njegov «Prsten Nibelunga», a izgleda kao tenor-horn, ali se svira kao i rog lijevom rukom i usnik je ljevkast i malen kao kod roga. Ima također četiri ventila i često preuzima dionice rogova. Opseg Wagner-tube blizak je rogu no ton je prodorniji poput trombona.
 
LITERATURA
Što se tiče same literature najprije su se koristile transkripcije kako za udžbenike tako i za kompozicije solo uz pratnju glasovira ili manjeg orkestra. Tako se npr. koriste autori koji su pisali za trubu, rog ili trombon; J. B. Arban, C. Koprasch, M. Bordogni, V. Ranieri, V. Blazhevich, Colin i dr. Danas već možemo reći da imamo prilično velik broj autora koji pišu za tubu iako je instrument star «samo» 168 godina. Neke autore već smo nabrojali, a autori koji su nama dostupni i koji se često izvode jesu: Malcolm Arnold, R. Vaughan Williams, Edward Gregson, M. E. Hogg, Alec Wilder, Christer Danaielsson, Georges Barboteu, Ivo Štuhec; a od domaćih: Davor Bobić i Anđelko Klobučar.
NAZIV: TUBA
Porijeklo riječi potječe još iz starog Rima, a označava instrument od svinute cijevi. Naziv za današnju tubu usvojen je u svim jezicima uz neke sitne razlike u izgovoru. Budući da imamo više vrsta tuba, u nekim jezicima dodaju se bliža registarska obilježja; tuba bassa (tal.), die Basstuba (njem.), Basstuba (engl.), Tuba Basse (franc.). Ove oznake su za istu tubu dok se za ostale moraju koristiti oznake (tenor, kontrabas, Wagner, horn, eufonijum
OPIS
Tuba je najveći puhački instrument napravljen od plemenitih metala. Napravljena je od čitavog niza cijevi koje ulaze jedna u drugu i konusno se šire prema korpusu. Na samom početku gdje ulazi usnik promjer cijevi je 1-2 cm, ovisno o modelu, a na izlazu između 30 i 50 cm. Dimenzije su joj oko 100 x 35-55 cm.
Tuba proizvodi osnovne tonove pojedinih alikvotnih nizova, a da bi bila kromatski instrument potrebna su joj najmanje tri ventila da popune prazninu između najvišeg prvog i najnižeg drugog alikvota.
Najkraću cijev ima drugi ventil koji snižava osnovni gornji ton za malu sekundu ili polustepen. Nešto dulju cijev ima prvi ventil koji osnovni ton snižava za veliku sekundu ili cijeli stepen, slijedeći ventil, treći, sa sniženjem od stupnja i pol ili malu tercu, i na kraju četvrti ventil koji osnovni ton snižava za kvartu. Ostali stupnjevi dobivaju se kombiniranjem više ventila.
U novije vrijeme pojavile su se tube sa pet, šest i sedam ventila. Ti ventili obogaćuju instrument za dublji niz kromatskih tonova i pokretljivost, jer ujedno mijenjaju uporabu nekoliko ventila istodobno. Uz danas najčešće tube: F, Es, B, i C proizvode se i tzv. duple tube kao što su F/B ili F/C. Ovdje se ne radi o transpoziciji kao kod roga, nego o osnovnim alikovotnim nizovima. Sredinom 90-ih godina 20. st., Roger Bobo konstruirao je G tubu.
Tuba se svira sjedeći, prstima desne ruke osim palca koji se nalazi u prstenu kao oslonac, a lijevom rukom pridržavamo instrument.
TON I TEHNIKA
Usnik, gdje počinje proizvodnja tona (točnije, proizvodnja tona počinje vibriranjem usnica), također je napravljen od plemenitih metala, a ima oblik čašice na koju se nastavlja cijev. Ima dubok ljevkast otvor i blago suženje prema cijevi, tako da daje mekani i tamni ton. Sam ton (njegova boja i širina) ne ovise samo o usniku, nego i o menzuri i tipu tube (F, Es, B, C ili G kontrabas tuba).
 
Kada govorimo o veličini tube, mislimo na duljinu cijevi, koja se kreće od 4 m pa do sve do preko 7 m duljine.
Tube s većom menzurom proizvode dublje, šire tonove. B tuba doseže do subkontra Ges/Fis, ali više tonove mora prepustiti F tubi koja se penje do f1. U oba slučaja, dubina i visina ovise o sposobnosti izvođača.
 
Postoji i kontrabas tuba ali i B tuba se nosi s gotovo istim dubinama, pa je kontrabas tuba nepotrebna.