Antun Pustinjak: razlika između inačica

Rođen je u bogatoj obitelji, u selu Komas blizu Herakleje u gornjem Egiptu, gdje je odrastao u blagostanju. Kad je navršio osamnaest godina, roditelji mu umiru te je, kao najstariji, bio dužan preuzeti upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre. Ipak, odlučuje se napustiti svjetovno. U toj su ga odluci učvrstile riječi [[Sveto pismo|Svetog pisma]]: ''"Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu."'' (Mt.19,21). Antun je, zahvaćen [[Duh Sveti|Duhom Svetim]], doslovno shvatio i na sebe primijenio ono što je u crkvi čuo. Razdijelio je svoj posjed mještania, oko tri stotine jutara plodne zemlje. Manji dio je zadržao za sebe i za svoju sestru. Ali to nije dugo trajalo jer je sljedećom prilikom u crkvi čuo riječi: ''"Ne brinite se za sutra"'' (Mt 6,34) pa je i ono malo razdijelio, a sestru povjerio pobožnim djevicama.

Pridružio se nekomu starcu koji je živio [[Askeza|asketski]] od svoje mladosti. Pod njegovim nadzorom učio je moiti i raditi, dva temeljna elementa na kojima se gradio asketski, kasnije monaški, život. Na putu Antunova duhovnoga rasta ubrzo su se ispriječile mnoge prepreke, tj. đavolska napastovanja. Stari smutljivac [[Sotona]] pobuđivao je u mladome asketi sjećanja i nostalgiju prema roditeljskome domu, prema sestri, odbačenome bogatstvu, ugodnu životu koji se sastojao od dobr hrane i lagodnih tjelesnih provoda. Antun je na te nasrtaje odgovarao još većim postovima i molitvom. Jeo je samo jednom dnevno i to kruh, vodu i sol.

Živa predaja prenosi kako su ga u napuštenoj grobnici ubrzo snašle strahovite kušnje, koje su ga fizički izmučile i pretukle, ali ga nisu dotukle. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u [[crkva|crkvu]]. Ljudi iz okolice čuvali su mu stražu. Usred noći Antun se osvijestio i ugledao pozaspale prijatelje oko sebe. Jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je usrdno molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati njegovim kušnjama. Nemoćan da ustane i moli, ležao je bespomoćno, dok je grobnica sva podrhtavala od utvara i divljih životinja. Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: "''Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas''". Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula. [[Demon|Demoni]] i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo [[svjetlo]]. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: "''Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire''". [[Isus|Kristov]] glas mu odgovori: "''Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik''". Nakon te pobjede Božji ugodnik Antun krenuo je u pustinju i naselio se u blizini Pispira, u nekoj napuštenoj utvrdi u kojoj se nalazio izvor vode. Bilo mu je tada oko trideset i pet godina. Zloduh koji je prebivao u toj ruševini nastojao ga je potjerati: ''"Odlazi iz našeg kraljestva! Što radiš ovdje u pustinji? Zasigurno nećeš izdržati naše navaljivanje."'' Prestrašeni Antunovi posjetitelji, koji su mogli čuti buku i neobične zvukove, odjednom bi primijetili da nad njima prevladava smiren molitveni glas na koji bi zamuknula sva buka:'' "Pogani me okružiše, imenom ih Gospodnjim uništih"'' (Ps 67,2.3). U toj tvrđavi Antun je živio dvadeset godina, a oko tvrđave je sve više rastao broj onih koji su bili zadivljeni njegovim načinom života. Od tih znatiželjnika i zanesenjaka nastali su prvi samostani po okolnim brežuljcima. Za Antuna je to značilo novu aktivnost. Tako je nakon dvadeset godina atvrničkogzatvorničkog života, s pedeset i četiri godine života, izišao iz svoje utvrde.

Sv. Antun je govorio i o svojoj borbi s mislima o beskorisnom napuštanju bogatstva i svijeta, a posebno o sestri bez podrške, skrbi i utjehe. Često nije spavao po čitavu noć. Ovakve misli savladao je vjerom da je sve ostavljeno ništavno u usporedbi s beskonačnim blaženstvom koje [[Bog]] daje po [[Duh Sveti|Duhu Svetom]] što je prenosio i učenicima govoreći: ''"Ako, dakle, cijela zemlja ne vrijedi onoliko koliko vrijedi nebo, onda se ni onaj koji se odrekao nekoliko jutara zemlje, pa makar je ostavio kuću i mnogo novaca - upravo kao da i nije ništa ostavio, ne smije hvaliti niti postati nemaran."''