Antun Pustinjak: razlika između inačica

'''Sveti Antun Pustinjak''' nazivan još i '''Svsv. Antun Opat''' i '''sv. Antun Veliki''' ([[Herakleja - Herakleopolis Magna]], [[Egipat]] oko [[251]]. - † [[Monte Colzim]], [[Egipat]] [[17. siječnja]] [[356]].), [[svetac]] je u [[Crkva (razdvojba)|istočnoj i zapadnoj Crkvi]].

Živa predaja prenosi kako su ga u napuštenoj grobnici ubrzo snašle strahovite kušnje, koje su ga fizički izmučile i pretukle, ali ga nisu dotukle. Prijatelj koji je brinuo o njemu, kad ga je našao u grobnici kako leži bez svijesti, odnio ga je u [[crkva|crkvu]]. Ljudi iz okolice čuvali su mu stražu. Usred noći Antun se osvijestio i ugledao pozaspale prijatelje oko sebe. Jedino je njegov vjerni prijatelj ostao budan uz njega. Antun ga je usrdno molio da ga odnese natrag i zaključa još jednom u grobnicu i tako vrati njegovim kušnjama. Nemoćan da ustane i moli, ležao je bespomoćno, dok je grobnica sva podrhtavala od utvara i divljih životinja. Pred Antunovim očima pojavljivali su se lavovi, bikovi, zmije, škorpioni i silovito ga napadali. Antun je ostao miran, na njihovo navaljivanje samo bi im dobacio: "''Kad biste bili jaki, bio bi dovoljan samo jedan od vas''". Uskoro nakon toga, grobnica koja se iz temelja potresla, ponovno je utihnula. [[Demon|Demoni]] i zvijeri zbunjeni su se povukli i nestali, bol u tijelu je prestala, otvorio se krov i grobnicu je obasjalo [[svjetlo]]. Svjestan da ima viđenje, Antun je osjetio svoje mirno disanje i upitao: "''Gdje si bio? Zašto se nisi pojavio u početku i zaustavio moje nemire''". [[Isus|Kristov]] glas mu odgovori: "''Bio sam ovdje Antune, ali čekao sam i promatrao tvoju borbu. Sada, budući da si ustrajao i nisi podlegao, bit ću zauvijek tvoj pomoćnik''".

Nakon te pobjede Božji ugodnik Antun krenuo je u pustinju i naselio se u blizini Pispira, u nekoj napuštenoj utvrdi u kojoj se nalazio izvor vode. Bilo mu je tada oko trideset i pet godina. Zloduh koji je prebivao u toj ruševini nastojao ga je potjerati: ''"Odlazi iz našeg kraljestva! Što radiš ovdje u pustinji? Zasigurno nećeš izdržati naše navaljivanje."'' Prestrašeni Antunovi posjetitelji, koji su mogli čuti buku i neobične zvukove, odjednom bi primijetili da nad njima prevladava smiren molitveni glas na koji bi zamuknula sva buka:'' "Pogani me okružiše, imenom ih Gospodnjim uništih"'' (Ps 67,2.3). U toj tvrđavi Antun je živio dvadeset godina, a oko tvrđave je sve više rastao broj onih koji su bili zadivljeni njegovim načinom života. Od tih znatiželjnika i zanesenjaka nastali su prvi samostani po okolnim brežuljcima. Za Antuna je to značilo novu aktivnost. Tako je nakon dvadeset godina zatvorničkog života, s pedeset i četiri godine života, izišao iz svoje utvrde.