Konrad Adenauer: razlika između inačica

'''Konrad Hermann Josef Adenauer''' ([[Köln]], [[5. siječnja]] [[1876.]]. - Bad Honnef-Rhöndorf, [[19. travnja]], [[1967.]].) bio je [[Njemačka|njemački]] političar i državnik. Iako je njegova politička karijera trajala 60 godina, Adenauera se pamti po tome što je bio 1. [[Njemački kancelar|kancelar Zapadne Njemačke]] od [[15. rujna]] [[1949.]]. do [[16. listopada]] [[1963.]]. i predsjednik [[CDU]]-a od [[1950.]]. do [[1966.]] godine. Adenauer je bio najstariji kancelar koji je obnašao dužnost, napustivši pozicijupoložaj sa 87 godina.

[[Datoteka:ArminiaVorstand2.jpg|mini|lijevo|300px|Adneauer (desno) tijekom semestra [[1896.]]/[[1897.|97.]]. na ''K.st.V. Arminia Bonn'']]

Konrad Adenauer se rodio kao treće od petoro djece Johanna Konrada Adenauera ([[1833]]. - [[1906.]].) i njegove žene Helene ([[1849.]]. - [[1919.]].) u Kölnu. Bliži rođaci (braće i sestre) su bili August ([[1833.]]. - [[1906.]].), Johannes ([[1873.]]. - [[1937.]].), Lili ([[1879.]]. - [[1950.]].) i Elisabeth, koja je umrla ubrzo nakon rođenja. Godine [[1894.]]. počeo je studirati [[pravo]] i [[politika|politiku]] na sveučilištu u [[Freiburg]]u, [[München]]u i [[Bonn]]u. Bio je član nekoliko rimokatoličkih studentskih udruga, kao npr. K.st.V. Arminia Bonn u [[Bonn]]u. Studij je završio [[1901.]] godine. Nakon toga radio je kao odvjetnik na sudu u [[Köln]]u.

Kao pobožan rimokatolik, Adenauer se [[1906.]]. pridružio ''[[Deutsche Zentrumspartei]]u'', te je iste godine izabran u gradsko vijeće grada [[Köln]]a. Godine [[1909.]]. postaje dogradonečalnik [[Köln]]a. Od [[1917.]]. do [[1933.]]. obnašao je dužnost gradonačelnika [[Köln]]a. Imao je neugodan zadatak da vodi Köln kroz periodrazdoblje britanske okupacije nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] koji je trajao sve do [[1926.]] godine. Uspio je uspostaviti vjeran odnos sa britanskim vojnim autoritetimavlastima i zagovarao je [[Rhenska Republika|Rhenski separatizam]] (Rhensku državu unutar Njemačke, ali izvan Prusije). Tijekom [[Weimarska Republika|Weimarske Republike]], bio je predsjednik Pruskog državnog vijeća (''Preußischer Staatsrat'') od [[1922.]]. do [[1933.]]., reprezentativnogpredstavničkog vijeća pruskih gradova i provincija.

Kada su [[nacizam|nacisti]] došli na vlast [[1933.]]., ''Deutsche Zentrumspartei'' je izgubila ''"izbore"'' u Kölnu, a Adenauer je pobjegao u Opatiju Maria Laach, nakon što su mu prijetili jer se nije želio niti rukovati sa lokalnim nacističkim vođom. Adenauerov jednogodišnji boravak u opatiji obznanjen je taktek nakon rata od strane njezinog opata, kojega su [[Heinrich Böll]] i drugi optužili za kolaboraciju sa nacistima.

Bio je ukratko zatvoren nakon ''[[Noć dugih noževa|Noći dugih noževa]]''. Sljedeće dvije godine Adenauer se često selio zbog represalija koje su mu naturilinametnuli nacisti. Godine [[1937.]]. bio je uspješan u dobivanju bar nekakve kompenzacijenadoknade za svoju nekad zaplijenjenu kuću, te je uspio živjeti u samoći sljedećih nekoliko godina.

Nakon [[Srpanjska urota|neuspjelog atentata na Hitlera]] [[1944.]]., Adenauer je zatvoren po drugi put zbog činjenice da je bio protivnik režima. No, nakon što [[Gestapo]] nije uspio dokazati njegovu povezanost sa urotom, pušten je nakon par tjedana. Ubrzo nakon rata, Amerikanci su ga postavili za gradonačelnika Kölna, no britanska administracija ga je otpustila zbog navode nesposobnosti.

Nakon njegovog otkaza na mjestu gradonačelnika Kölna, Adenauer se posvetio osnivanju nove stranke, [[Kršćansko demokratska unija|Kršćansko demokratsku unije]] (CDU), nasljednice Katoličke centralne stranke, koja bi u jednu stranku prihvatila i protestante i katolike. U siječnju [[1946.]]. Adenauer je započeo politički miting buduće CDU u britanskoj zoni kao njezin ''Alterspräsident'', te je na tom sastanku formalno izabran za vođu buduće stranke. Adenauer je neumorivo radio na razvijanju kontakata i potpore za CDU tijekom sljedećih nekoliko godina, te je sa varirajućim uspjehom želio postaviti svoju ideologiju u stranci. Njegova ideologija bolje je stajala od ideologije onih u CDU-u koji su željeli ujediniti [[socijalizam]] i [[kršćanstvo]]. Adenauer je preferirao pritiskati dostojanstvo individualca, te je smatrao da su i [[komunizam]] i [[nacizam]] materijalističke ideologije koje razaraju dostojanstvo.

Adenauerova vodeća uloga u CDU-u britanske zone osvojila mu je pozicijupoložaj u [[Parlamentarno vijeće 1948.|Parlamentarnom vijeću 1948.]], koje su sazvali zapadni saveznici kako bi donijeli konstituciju za 3 zapadne savezničke zone [[Njemačka|Njemačke]]. Bio je predsjednik konstitucionalne konvencije, te je, kao i [[George Washington]] u [[SAD]]-u, iznenednoiznenadno sa svojesvog trenutnetrenutnog pozicijepoložaja izabran za prvog predsjednika vlade kada je novi ''"Osnovni zakon"'' donesen u svibnju [[1949.]] godine.

Na njemačkim federalnim izborima [[1949.]]., Adenauer je izabran za [[Njemački kancelar|1. kancelara]] [[SRNJ|Savezne Republike Njemačke]] nakon [[Drugi svjetski rat|II. svjetskog rata]]. TuTaj pozicijupoložaj držao je u periodurazdoblju od [[1949.]]. do [[1963.]]., u perioduvremenu kojikoje pokriva velik dio preliminarneuvodne faze [[Hladni rat|Hladnog rata]]. Tijekom tog periodarazdoblja, poslijeratna divizijapodjela Njemačke konsolidiranaučvršćena je nastankom dvaju odvojenih njemačkih država, [[Zapadna Njemačka|Savezne Republike Njemačke]] (Zapadne Njemačke) i [[DDR|Demokratske Republike Njemačke]] (Istočne Njemačke). Prvi izbori za ''[[Bundestag]]'' u Zapadnoj Njemačkoj održani su [[25. kolovoza]] [[1949.]]., a po izborima se pokazalo da je Adenauerova [[CDU]] najjača stranka.

Mađu Adenauerova postignuća ubrajaju se uspostavljanje stabilne demokracije u poraženoj Njemačkoj, trajuće pomirenje sa [[Francuska|Francuskom]], generalna politčka preorijentacija prema Zapadu, obnavljanje ograničenog, no dalekosežnog suvereniteta Zapadne Njemačke čvrsto je integrirajući u Euroatlansku zajednicu ([[NATO]] i [[OECD]]). Adenauera se povezuje i sa uspotavljanjem efikasnog sustava mirovina, koji je umirovljenicima osigurao neparalelno blagostanje, te da je, zajedno sa svojim ministrom ekonomije i kasnijim nasljednikom [[Ludwig Erhard|Ludwigom Erhardom]], napravio zapadnonjemački model ''"socijalne tržišne ekonomije"'', koja je mogućila periodrazdoblje procvata znanpoznato kao ''[[Wirtschaftswunder]]''. Adenauer je također osigurao i potpuno slobodno i demokratsko društvo koje je Nijemcima do tada bilo skoro pa nepoznato (osim pokušaja koji je od [[1919.]]. do [[1933.]]. trebala provesti [[Weimarska Republika]]), koje je danas ne samo uobičajeno, nego i duboko ukorijenjeno u njemačko društvo. On je time postavio temelje prema kojima bi Zapad trebao imati povjerenja u Njemačku unatoč svim zločinima koji su počinjeni tijekom [[nacizam|nacističkog]] [[Treći Reich|Trećeg Reicha]]. Baš zbog Adenauerovih prijašnjih politika je bilo moguće ujediniti dvije njemačke države u jednu i zadržati tu jednu državu u [[EU]] i [[NATO|NATO paktu]].

No u drugu ruku, kritičari su optuživali Adenauera da je betonirao podjelu Njemačke, žrtvovao reunifikaciju dvaju država, te da je žrtvovao područja koje je Njemačka izgubila od [[Poljska|Poljske]] i [[SSSR|Sovjetskog Saveza]] u korist brze integracije na Zapadu. Tijekom [[Hladni rat|Hladnog rata]], advokatiraozagovarao je ponovno naoružanje Zapadne Njemačke i mandatornu konskripciju kao odgovor sličnim procesima koji su se odvijali u susjednoj Istočnoj Njemačkoj. [[Staljinova poruka]] iz [[1952.]]. ponudila je ujedinjenje dvaju država u jednu, neutralnu, razoružanu Njemačku kako bi utjecala na povlaćenje supersila iz [[Središnja Europa|Srednje Europe]]. Adenauer je dijelio sumnju Zapada o vjerodostojnosti te ponude te ih je podržao u njihovim opreznim odgovorima. Adenauerovi kritičari, posebno oni nacionalistički orijentirani, su ga se odrekli jer je propustio priliku za [[Reunifikacija Njemačke|reunifikaciju Njemačke]]. Adenauerovi simpatizeri su ga branili, a i danas se prepiru, rekavši da zbog prilika u Hladnom ratu, reunifikacija i dobivanje izgubljenih teritorija nisu bile realne opcije.

Ostali kritiziraju njegovunjegovo erudoba kao kulturno i politički konzervativnukonzervativno, kojakoje je željela cijelo društvo i politiku Zapadne Njemačke orijentirati oko ideja samostalnog individualca, individalca koji je imao određenu dozu nevjere prema vlasitom narodu.

Zapadnonjemački studentski pokret tjiekom [[1960-ih]] je zapravo bio protestprosvjed protiv konzervativizma kojeg je naturaonamicao Adenauer. Još jedna točka kritike bila je ta o Adenauerovom trudu za pomirenje sa Francuskom, koji je bio u kontrastusuprotnosti prema trudu za pomirenje sa Staljinističkom Poljskom. Kao i mnoge druge vodeće zapadnonjemačke stranke, [[CDU]] nije priznavala aneksiju bivišihbivših njemačkih teritorija koje je SSSR dao Poljskoj, te je otvoreno govorila o vraćanju tih teritorijapodručja nakon što Zapadna Njemačka učvrsti svoju poziciu u Europi.

No, unatoč svim kritikama, Adenauerova vladavina u Zapadnoj Njemačkoj smatra se pozitivnom, te je u jednoj njemačkoj tele-anketi iz [[2003.]]. izabran za ''"Najvećeg Nijemca svih vremena"''.

* Održao povijesni govor u [[Bundestag]]u u rujnu [[1951.]]. u kojem je obznanio obligacijuobvezu njemačke vlade da kompenzirapruži odštetu [[Izrael]]u, kao predstavnikapredstavniku [[Židov]]skog naroda, zbog [[Holokaust]]a.

* Pomogao u osiguravanju puštanja posljednjih njemačkih ratnih zarobljenika [[1955.]]., čak desetljeće nakon kraja rata.

* Dogovorio se sa [[SAD]]-om [[1957.]]. oko dobivanja oružja sposobnog za prenošenje nuklearnih glava. Uz to, Adenauer je nastavio nuklearnu koperacijusuradnju sa ostalim zemljama sa ciljem da i [[Zapadna Njemačka]] dobije mogućnost proizvodnje nuklearnog oružja.

* Nadgledao reintegraciju [[Saarland]]a sa Zapadnom Njemačkom [[1957.]].

* Nakratko je mislio kandidirati se za [[predsjednik Njemačke|predsjednika]] [[1959.]] godine. No, umjesto toga izabrao je kandidata ([[Heinrich Lübke]]) za kojeg je bio siguran da neće ugroziti njegovunjegov kancelarskukancelarski pozicijupoložaj.

Za sav svoj trud oko Zapadne Njemačke, Adenauer je [[1953.]]. uzabran za [[TIME-ova Osoba godine|''TIME-ovu'' Osobu godine]]. Godine [[1954.]]. dobio je ''[[Karlspreis]]'', nagradu koju dodjeljuje grad [[Aachen]] onim osobama koje su pomogle u razvoju europske ideje i mira.

Kada je Adenauer [[1967.]]. umro u 91. godini života, narod je pitan čemu su se kod Adenauera najviše divili. Većina je rekla da je to njegov trud oko povratka posljednjih ratnih zarobljenika iz [[SSSR]]-a, povratka koji je znan i kao ''"Povratak njih 10,000"''.

Dana [[27. ožujka]] [[1952.]]., paket za kancelara Adenauera eksplodirao je u središtu [[München]]ske policije, ubivši jednog policajca. Dva dječaka koja su plaćena da pošalju paket poštom privukla su pozornost policije na paket. Istrage su dovele do ljudi usko povezanih sa [[Herut]]om i bivšim [[Irgun]]om. Njemačka je vlada sve dokaze držala pod pečatom. Pet izraelskih osumnjičenika koje su identificirali francuski i njemački istražitelji pušteni su da se vrate natrag u Izrael.

U lipnju [[2006.]]., malo drugačija verzija priče izašla je u njemačknim novinama ''[[Frankfurter Allgemeine Zeitung]]''. Begin je ponudio svoj zlatni sat na prodaju kada su urotnici ostali bez novca. Bomba je bila skirvena u enciklopediji, a ubila je jednog stručnjaka za detonaciju, ozlijedivši dvojicu. Adenauer je bio meta jer je slao reparacijenovčane odštete zbog [[Holokaust]]a izraelskoj vladi, dok je Begin strastveno mislio da novac treba ići žrtvama. Sudit, izvor priče, je rekao da:

Pet urotnika su uhićeni u [[Pariz]]u, od strane francuske policije. Oni su bili bivši članovi [[Irgun]]a, organizacije raspuštene [[1948.]].<ref>http://www.guardian.co.uk/germany/article/0,,1797768,00.html</ref>

Godine [[1962.]]. izbio je skanadal kada je Adenauerov podkabinet naredio uhićenje pet novinara njemačkih novina ''Der Spiegel'', optuživši ih za veleizdaju, posebno za tiskanje priručnika koji prikazuje sve slabosti zapadnonjemačke vojske. Godine [[1962.]]. članovi kabineta, koji su bili članovi [[FDP]]-a odmah su dali ostavku na svoje dužnosti. Nakon ovog udarca Adenauer je još nastavio voditi kabinet skoro godinu dana, kada je bio prisiljen dati ostavku. Na mjestu njemačkog [[kancelar]]a nasljedio ga je [[Ludwig Erhard]]. Predsjednik [[CDU]]-a ostao je sve do [[1966.]] godine.