Razlika između inačica stranice »Infinitezimalni račun«

m
m
U [[antika|antičkom]] razdoblju bilo je ideja sličnih infinitezimalnom računu. [[Egipćani]] su računali volumen [[piramida|piramide]] bez vrha. [[Grci]] [[Eudoks]] i [[Arhimed]] koristili su metodu ekshaustacije, koja je metoda izračunavanja [[površina|površine]] nekog oblika tako što se u njega ubacuje niz [[poligon]]a, čije površine konvergiraju prema površini cijelog oblika. Tu metodu koristio je i Kinez [[Liu Hui]] u [[3. stoljeće|3. stoljeću]], da bi izračunao površinu kruga. U [[5. stoljeće|5. stoljeću]] [[Ču Čungdži]] koristio je metodu, koja će se kasnije nazvati [[Cavalierov princip]] za volumen sfere.
 
Godine [[499]]. indijski je matematičar [[Aryabhata I.]] računao infinitezimalanim računom i zapisao [[astronomija|astronomski]] problem u obliku diferencijalne jednadžbe. Na temelju te jednadžbe, u 12. stoljeću [[Bhaskara]] je razvio neku vrstu derivacije. Oko [[1000]]. godine [[Ibn al-Haitam]] osmislio je formulu za sve vrste četvrtih [[potencija]] i timeetime priredio put za integralni račun. U 12. stoljeću [[Iran|perzijski]] matematičar Šaraf al-Din al-Tusi otkrio je pravilo za odvajanje kubičnoga polinoma. U 17. stoljeću japanski matematičar Šinsuke Seki Kova došao je do osnovnih spoznaja infinitezimalnoga računa.
 
Infinitezimalni račun otkrili su neovisno jedan o drugome u otprilike isto vrijeme [[Isaac Newton]] i [[Gottfried Wilhelm Leibniz]]. Otkrili su zakone diferencijalnog i integralnog računa, derivacije i približne polinomske serije. Njihov rad nastavili su matematičari [[Augustin Louis Cauchy]], [[Bernhard Riemann]], [[Karl Weierstrass]], [[Henri Léon Lebesgue]] i dr.
284

uređivanja