Pobuna mornara u Boki kotorskoj: razlika između inačica

Mornari su preuzeli zapovjedništvo, a carske časnike na čelu sa [[Kontraadmiral|kontraadmiralom]] Aleksanderom Hansom internirali u brodskim kabinama. Na čelu pobune su bili [[František Raš]] (izvan broda), Anton Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Gallet, svi sa zpovjednog broda Sankt Georg, dok je na čelu pobune broda Gea bio [[Mate Brničević]]. Topovskim je plotunom spriječeno isplovljivanje razarača Csepel, a red su održavale naoružane patrole koje su kružile čamcima oko zatečenih brodova i na kopnu.

Nedostatak kontrole nad komunikacijom i odlučnosti AOK-a (''Armee Ober Kommando'', Vrhovnog vojnog zapovjedništva) da oružanom silom spriječi mornare u ostvarenju plana o isplovljavanju prema [[Kraljevina Italija|Italiji]], makar i po cijenu potapljanja većine brodova, potkopali su pobunu. Jedna struja ustanika je zastupala ideju da zaposjednuti brodovi isplove i pridruže se silama [[Antanta|Antante]] dok je druga tražila da brodovi ostanu u Boki. Zapovjedništvo je [[2. veljače]] uputilo ultimatum pobunjenim mornarima, zapovjedilo evakuaciju civilnog pučanstva, a njemačkim podmornicama naložilo potapljanjepotapanje brodova Gea i Sankt Georg. Određeno je da se nepoverljivenepovjerljive jedinicepostrojbe, koje su uglavnom činili [[Hrvati]], zamijene mađarskim i njemačkim jedinicama.