Wikipedija

Starorimska religija: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Nema sažetka uređivanja
poveznice
Redak 1:
'''Starorimska religija''' se sastojala od [[religijska vjerovanja|religijskih vjerovanja]] i [[obred]]ea koje su [[Stari Rim|Rimljani]] smatrali izvornima i temeljnima za vlastiti identitet kao zasebnog naroda, ali isto tako i mnogih raznih obredobreda koje su bili preuzeli od drugih naroda pod svojom vlašću. Rimljani su tako imale obrede brojnih božanstava koje su uticali na svaki aspekt prirodnog svijeta kao i ljudskog života. Uspostava tih obreda se pripisivala božanskim precima Rimljana, osnivačima, [[kraljevi Rima|kraljevima]] kao i osvojenim narodima i saveznicima. Njihovi hramovi su pružali najvidljiviji i posvećeni odraz rimske povijesti i institucija.
 
Sudjelovanje u tradicionalnim religijskim obredima se smatralo se praktičnom i moralnom potrebom u osobnom, obiteljskom i javnom životu. Rimljani su mogli prakticirati obrede bilo kog božanstva ili kombinacije božanstava sve dok to nije vrijeđalo ''[[mos maiorum]]'' ili "običaje predaka" tj. rimsku tradiciju. Dobri odnosi između smrtnika i božanstava su održavani kroz pobožnost; to je značilo ispravno obavljanje rituala i odavanja božanskih počasti, posebno u obliku žrtvovanja. Od bogova se, zauzvrat, očekivalo da pogoduju svojim vjernicima. Nepobožnost u obliku ignoriranja vjerskih dužnosti, praznovjerje i [[bahatost]] su mogli izazvati božanski bijes kako protiv pojedinca, tako i protiv države.
 
Svećenstvo i održavanje obreda najvažnijih božanstava se, kao i u slučaju najviših [[rimski magistrati|državnih funkcija]], smatralo tradicionalnom povlasticom [[patriciji|patricija]], nasljednog plemstva čije je povlastice bio ustanovio sam [[Romul]]. Na početku [[Rimska Republika|Republike]] su, međutim, mnoga svećenička mjesta bila otvorena [[PlebsPlebejac|plebejcima]], isto kao i političke funkcije. Neki Rimljani, i patriciji i [[nobiles|bogati plebejci]], su tvrdili su da imaju božansko podrijetlo kako bi opravdali vlastiti položaj u vladajućoj klasi, za što najpoznatiji primjer pruža [[Julije Cezar]], koji je za sebe tvrdio da potiče od boginje [[Venera (mitologija)|Venere]]. Obrede pojedinih rimskih domaćinstava je održavao ''[[paterfamilias]]pater familias'' sa svojom ''obiteljomobitelji'' - što je u rimskom kontekstu označavalo ne samo obitelj, nego i robove i osobe pod svojom brigom ili zaštitom. Neka božanstva su za svećenike imala žene, a neke su služili oslobođenici i robovi. U Rimu su postojali i [[Grčko-rimske misterijske|misterijski obredi]] otvoreni samo za posvećenike koji su se zakleli da neće odati njihove obrede; iz razumljivih razloga o njima danas postoji malo podataka.
 
Kako je Rim širio svoj utjecaj i prisustvo u mediteranskom svijetu, tako je sretao i absorbirao božanstva i obrede tražeći (i često pronalazeći) njihove ekvivalente u vlastitima ili priznajući njihovu ulogu u lokalnom identitetu i tradiciji. Neki od tih obreda su bili službeno prihvaćeni, neki tolerirani, a neki su smatrani "stranom histerijom", čarobnjaštvom ili praznovjerjem. Povremeno su se javljali pokušaji da se zatru religije koje su se smatrale prijetnjom tradicionalnom moralu ili političkom jedinstvom; za [[dionizijske misterije]] se tvrdilo da izazivaju nedopustive ispade "divljeg ponašanja"; [[rano kršćanstvo|kršćanstvo]] je smatrano praznovjerjem ili ateizmom; za [[druidizam]] se smatralo da uključuje žrtvovanje ljudi; [[judaizam]] se u najboljem slučaju tolerirao.
Redak 9:
Brojni rimski obredi su objašnjavani ili opravdavani [[rimska mitologija|mitovima]], dok su ostali bili opskurni u svojem podrijetlu ili svrsi. Svi su, međutim, pružali izvor i podlogu za teološke i filozofske spekulacije o sferi božanskog i njihovom odnosu na ljudska zbivanja. Čak i najskeptičniji pripadnici rimske intelektulalne elite kao [[Ciceron]] su priznavali nužnost religije kao oblika održavanja društvenog poretka usprkos očiglednih elemenata iracionalnog. Vjersko pravo je tako stvaralo prepreke za osobne i stranačke ambicije, a političke i društvene promjene su se morale opravdavati vjerskim izrazima. Religija je igrala važnu ulogu u političkim sukobima i građanskim ratovima kasne Republike; predstavljala je i temelj njihovog raspleta. [[Augustus|August]], nasljednik Julija Cezara, je svoj [[principat]] opravdavao kao obnovu mira, tradicije i vjerske ispravnosti. Njegovo uvođenje [[carski kult (drevni Rim)|carskog kulta]] je za svrhu imalo pokazazi pobožno poštovanje tradicije te uvođenje na religiji temeljenog jedinstva i međusobne tolerancije među podanicima novopripojenih rimskih provincija. Prakticiranje tradicionalne religije je stoga ostalo kao jedan od temelja Rima, odnosno njegovog razvoja i uspjeha. Religijski noviteti su, sa druge strane, bili izvor fascinacije, ali i nepovjerenja.
 
Do početka [[kasna antika|kasne antike]] su, pak, brojni stranih obredi stekli popularnost širom [[Rimsko Carstvo|Carstva]], uključujući misterijski obred [[sinkretizam|sinkretizirane]] [[egipatskiEgipatska bogovimitologija|egipatske boginje]] [[Izida|IzdieIzide]], te božanstava [[Monizam|solarnog monizma]] kao što su [[Mitra]] i [[Sol Invictus]], čiji se tragovi mogu pronaći čak i na dalekom sjeveru, odnosno u [[Rimska Britanija|Britaniji]].<!-- Expand on why these were particularly acceptable re: Imp cult. -->
 
Era kršćanske hegemonije u Rimu je počela sa [[kršćanska konverzija|preobraćenjem]] [[Konstantin I|Konstantina]].<!-- Julian's attempt to reverse. --> Godine 391. kršćanstvo je pod [[Teodozije I. Veliki|Teodozijem I.]] postalo [[državna religija]] Rima unatocunatoč svih drugih obreda. Počevši sas [[Crkveni oci|patrističkim piscima]] 4. stoljeća raznolika vjerske prakse širom Carstva su zajednički osuđene kao "poganske",<ref>See Peter Brown, in Bowersock ''et al'', ''Late antiquity: a guide to the postclassical world'', Harvard University Press, (1999), for "pagan" as a mark of socio-religious inferiority in Latin Christian polemic: [http://books.google.com/books?id=c788wWR_bLwC&pg=PA625&dq=pagus+paganus&lr=&as_drrb_is=q&as_minm_is=0&as_miny_is=&as_maxm_is=0&as_maxy_is=&num=100&as_brr=3&as_pt=ALLTYPES]</ref> te su sa vremenom transformirane, absorbirane ili potiskivane. <!-- Protests (Symmachus) against extinction. Imperial appeal of monotheism' -->
 
Usprkos [[kristijanizacija|kristijanizacije]] Carstva, mnogi tradicionalni obredi, posebno [[rimski festivali|festivali]] i igre (''[[ludi]]''), koji su se mogli odvojiti od teoloških implikacija, su se održali kroz 4. i 5. stoljeća. Rimska religijska hijerarhija i brojni obredni aspekti su utjecali na kasnije kršćanske oblike, a mnoga pred-kršćanska vjerovanja i prakse su očuvana kroz kršćanske svetkovine i lokalne tradicije.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Starorimska_religija"