Džingis-kan: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 10:
U svojim dvadesetima, Temudžin se nametnuo kao vođa rastućoj skupini mongolskih plemena. Nije rijetka pojava da se u razdoblju takozvangog "stepskog feudalizma" pojavi karizmatski vođa, ujedini dotad razjedinjena etnički srodna ratnička plemena i povede ih u osvajačke ratove protiv susjednih civiliziranih zemalja (najpoznatiji je primjer [[Atila]], no to se odnosi i na nebrojene poglavare [[Huni|Huna]], [[Germani|Germana]], [[Avari|Avara]], [[Turska|Turaka]], ...). Ono što je razlikovalo Džingis kana od sličnih prethodnika je upornost i sustavnost, kao i dalekosežna vizija o prostranom nomadskom carstvu.
Najdulji dio svoje ratničke karijere Temudžin nije utrošio na "osvajanje svijeta", nego mu je preko 20 godina u nebrojenim bitkama, pregovorima i lukavstvima trebalo kako bi pokorio samu Mongoliju. Tijekom toga razdoblja uveo je decimalni sustav u vojni ustroj (mongolska divizija, ''"tuman"'', imala je 10.000 ljudi, što je otprilike standard za prosječnu diviziju modernih vojski) te ju utemeljio na [[meritokracija|meritokraciji]] (vlast zaslužnih), imenovao skupinu plemena Mongolima (dotad je vladao kaos u plemenskim imenima, od kojih je, uz više njih, najpoznatije tatarsko-no, to je ime i u porabi za Temudžinovu rodu suprotstavljeno pleme), preuzeo alfabet susjednih Ujgura za pismo mongolskoga jezika, te donio zakonik (''"[[Jasa]]"'') o društvenom ustroju. Nakon što je pokorio i ujedinio Mongole, na velikom saboru (''[[Kuriltaj]]'') održanom [[1206.]], skupina mongolskih vojnih, političkih i duhovnih poglavara proglasila je Temudžina za Džingis kana, to je ''"sveopćeg vladara"''.
== Rat protiv Kine ==
Redak 16:
[[Datoteka:Mongol Empire map.gif|desno|mini|300px|Osvajanje Mongola]]
U to doba [[Kina]] je bila podijeljena u tri države: '''[[Hsi Hsia]], [[Kin]] i [[Sung]]''', kao i izolirana velikim [[Kineski zid|kineskim zidom]] od nomadskih plemena na sjeveru. Uzroci za višegodišnji rat, u kojem je Džingis kan napao s preko 60.000 konjanika prvo Hsi Hsia, a potom i Kin, a što je kulminiralo razaranjem [[Peking]]a [[1215]] - nisu poznati. Često su navođene sljedeće teorije: mongolska je politika po svojoj naravi bila ekspanzionistička i militaristička, a došlo je i do prenapučenosti Mongolije pa nomadi nisu mogli osigurati opskrbu za život jer su bili na primitivnom stupnju društvenoga razvitka. Te tvrdnje su vjerojatno istinite, no do mongolske agresije je došlo, po svemu sudeći, uslijed više činitelja, a glavni je bio rastočenost i kaos koji su vladali među zavađenim kineskim državama, a taj je moment iskoristio Džingis kan za osiguranje protiv potencijalnih kineskih intervencija - koje su bile neprestane u prethodnim desetljećima i stoljećima i stalno su "visile u zraku". Nomadi sa sjevera (Huni, proto-Mongoli, [[Tibet|Tibećani]]) su u tisućljeću prije Džingis kanove invazije stalno ugrožavali bogatu i razvijenu kinesku civilizaciju.
Sraz dvaju svjetova koji su supostojali uz stalnu svijest o prijetnji "onoga drugoga": nomadskoga temeljenoga na stočarstvu, pljački i ratovanju s jedne strane, te gradske civilizacije (hranjene napornim radom milijunskoga seljaštva) sa svim rafinmanom tisućljetne baštine koja je asimilirale mnoge vjerske, tehnološke i umjetničke tečevine-po svemu sudeći, bio je neminovan. Džingis kan je napao Kinu jer je dobro znao da će bilo koje od kineskih carstava napasti Mongole, čim bude mogla. U rat je Džingis kan poveo oko 150.000 vojnika prema 2 milijuna protivničkih (ili, po drugim procjenama, 3-5 milijuna; samo je pučanstvo napadnute države brojalo oko 80 milijuna ljudi).
| |||