Razlika između inačica stranice »Planetna maglica«

Dodano 135 bajtova ,  prije 9 godina
bez sažetka
m (r2.7.1) (robot Mijenja: tr:Gezegenimsi bulutsu)
[[Datoteka:NGC7293 (2004).jpg|mini|desno|300px|Planetarna maglica [[NGC 7293]].]]
 
'''Planetarna maglica''' je nebeski objekt koji se sastoji od užarene ovojnice plina[[plin]]a i [[plazma|plazme]]. Planetarne maglice nastaju kod određenog tipa [[zvijezda]] na kraju njihovog evolucijskog ciklusa. Planetarne maglice su dobile ime po tome jer izgledaju kao plinoviti planeti[[planet]]i promatranim malim teleskopom[[teleskop]]om. Treba napomenuti da one nemaju nikakve veze s planetima u [[Sunčev sustav|Sunčevom sustavu]].
Planetarna maglice su relativno kratkotrajni objekti u kozmičkim razmjerima. Maglice se uglavnom rasprše oko deset tisuća godina nakon nastanka.
Danas je poznato oko 3,0003000 planetarnih maglica u [[Mliječna staza|Mliječnoj stazi]].
 
Planetarne maglice važni su astronomski objekti jer igraju ključnu ulogu u kemijskoj evoluciji galaksije. One svojim postupnim širenjem i raspršivanjem obogaćuju galaksiju težim elementima poput [[ugljik|ugljika]], [[dušik|dušika]], [[kisik|kisika]] i [[kalcij|kalcija]]. U drugima galaksijama, planetarne maglice mogu biti jedini objekti koji daju korisne informacije o kemijskom sastavu.
==Promatranja==
 
Planetarne maglice su relativno tamni objekti i prividno mali objekti, niti jedna nije vidljiva golim okom. Prva otkrivena planetarna maglica je bila [[Messier 27]] koju je otkrio [[Charles Messier]] [[1764.]] godine. Promatrane tadašnjim slabim i nesavršenim teleskopima, planetarne maglice donekle su ličile na plinovite planete, posebice [[Uran (planet)|Uran]] i [[Neptun (planet)|Neptun]]. [[William Herschel]], otkrivač Urana, uveo je naziv ''planetarna maglica'' u uporabu. Naziv se zadržalo do danas unatoč tome što znamo da su planetarne maglice veoma različite od planeta.
 
Uporabom spektroskopskih metoda u 19. stoljeću počela se otkrivati narav planetarnih maglica. Pionir spektroskopije [[William Huggins]] prvi je počeo s sustavnim promatranjem različitih objekata. Njegova proučavanja zvijezda otkrila su da one imaju kontinuirani spektar ispresijecan mnogim tamnim linijama. Kasnije je otkrio da mnoge maglice poput [[Messier 31|galaksije Andromede]] imaju spektar sličan zvijezdama.
[[Datoteka:Ngc2392.jpg|lijevo|mini|220px|Planetarna maglica [[NGC 2392]] poznata i pod imenom Eskim.]]
 
Kada je Huggins usmjerio teleskop prema [[NGC 6543]] (poznatoj i pod imenom Maglicamaglica mačjeMačje oko), zamijetio je znatno drugačiji spektar. Umjesto kontinuiranog [[spektar|spektra]] otkrio je spektar s malim brojem emisijskih linija. Najsjajnija od tih linija bila je ona s valnom duljinom od 500.,7 nm koja nije odgovarala niti jednom tada poznatom elementu. Astronomi su te linije pripisali nepoznatom elementu kojeg su nazvali ''nebulium''. Na sličan je način otkriven i [[Helij]] prilikom [[spektroskopija|spektroskopskih]] promatranja Sunca.
 
Znanstvenici su uskoro uspjeli izolirati Helij[[helij]] na Zemlji ali ne i [[nebulium]]. Uskoro su neki znanstvenici na početku 20. stoljeća pretpostavili da emisijska linija od 500.,7nm odgovara poznatom elementu u nepoznatim uvjetima.
 
Napredak fizike i izvršavanje određenih pokusa pokazalo je da linija od 500.,7 nm odgovara dvostruko [[ionizacija|ioniziranom]] kisiku[[kisik]]u (O<sup>2+</sup> ili OIII). Kako je takva ionizacija moguća samo u veoma rijetkom plinomplinu to je bio direktan dokaz da se od takvog plina sastoje planetarne maglice. Spektroskopska promatranja pokazala su i da sve planetarne maglice polagano šire.
 
Središnje zvijezda planetarnih maglica su veoma vruće ali i relativno tamne što govori da su veoma male. Uskoro se pokazalo da su te zvijezde zapravo [[bijeli patuljak|bijeli patuljci]], užarene jezgre nekadašnjih zvijezda.
Većina zvijezda doživjet će svoj kraj kao planetarne maglice. Zvijezde teže od 8 sunčevih masa doživjet će kraj kao [[supernova]] ali zvijezde srednje i male mase, poput našeg [[Sunce|Sunca]], na kraju evoluira u planetarnu maglicu.
 
Zvijezde na kraju svoje evolucije potroše sav vodik i onda počnu koristiti druge elemente za stvaranje energije poput helija. [[fuzija|Fuzioniranjem]] vodika u helij zvijezda se nalazila u ravnoteži između gravitacije koja želi urušiti zvijezdu i sile zračenja koje želi raspršiti zvijezdu. Prelaskom na druga nuklearna goriva poput helija i ugljika uzrokuje pulsacije zvijezde što dovodi do odbacivanja plinovitih omotača u okolni prostor. Ova pojava poznata je pod nazivom [[nova]]. Izbačeni plin sada tvori oblak oko sad izložene jezgre zvijezde. Kada se izlože slojevi temperature od 30,.000 K tada postoji dovoljno [[ultraljubičasto_zračenje|UV]] zračenja za ioniziranje odbačenih plinova što uzrokuje njihov sjaj. Taj sjajni oblak sad se naziva planetarna maglica.
 
==Životni vijek==
 
Planetarne maglice su kratkotrajni objekti. Oblak plina konstantno se širi od središnje zvijezde brzinom od nekoliko km u sekundi. Kako se plinovi šire tako se hlade i pada snaga UV zračenja zbog kojeg svijetle. Kako se maglica sve više širi njeni plinovi se kombiniraju s međuzvjezdanim plinovima i tako ga obogaćuju s teškim elementima. Središnja zvijezda nema više goriva za fuzijske reakcije i ona se polako počinje hladiti. Takve zvijezde poznate su kao bijeli patuljci. Planetarna maglice traju u prosjeku oko 10,.000 godina u prosjeku.
 
==Karakteristike==
===Fizičke karakteristike===
 
Tipična planetarna je maglica s promjerom od oko 1 [[ly|svjetlosne godine]] i sastoji se od iznimno rijetkog plina, čija je gustoća oko 1000 čestica po cm<sup>3</sup>. Mlade planetarne maglice imaju veću gustoću, ponekad čak i do 10<sup>6</sup> čestica po cm<sup>3</sup>. Kako se maglica širi tako i njena gustoća pada.
 
Zračenje središnje zvijezde zagrijava plinove na temperaturu od oko 10,.000 K. Suprotno logici, plin je često topliji što je udaljeniji od središnje zvijezde. Uzrok tome je manja šansa da se energičniji foton teže apsorbira, a manje energični lakše. Apsorpcijom fotona plin se zagrijava na visoke temperature.
 
===Broj i distribucija===
 
Oko 3,0003000 planetarnih maglica je poznato diljem naše galaktike koju čini oko 200 milijardimilijarda zvijezda. Njihova kratkotrajnost uzrok je njihove malobrojnosti. Planetarne maglice većino se nalaze u ravnini [[Mliječna staza|Mliječne staze]] s najvećom koncentracijom prema središtu galaksije. Rijetko se uočavaju u zvjezdanim skupovima. Dosad su nađene samo u [[kuglasti skup|kuglastim skupovima]] [[Messier 15|M15]], [[Messier 22|M22]], [[NGC 6441]] i [[Palomar 6]].
 
===Morfologija===
1.421

uređivanje