Razlika između inačica stranice »Pieter Zeeman«

Dodana 2 bajta ,  prije 8 godina
bez sažetka
m ([r2.5.2] robot Dodaje: be-x-old:Пітэр Зэеман)
Godine [[1890]]. imenovan je [[Hendrik Antoon Lorentz|Lorentzovim]] asistentom, što mu je omogućilo da sudjeluje u opsežnom programu proučavanja Kerr-efekta, važnog temelja za njegov budući rad. Doktorirao je [[1893]]., a [[1897]]. godinu poslije otkrića magnetskog dijeljenja središnjih linija, pozvan je na Sveučilište u [[Amsterdam]]u. [[1908]]. godine [[Van der Waa]]ls ([[Nobelova nagrada za fiziku]] [[1910]].) je umirovljen i Zeeman je odabran kao njegov nasljednik, a u isto vrijeme je bio i direktor laboratorija fizike. Godine [[1923]]. samo za njega izgrađen je novi [[laboratorij]] težine od četvrtine milijuna kilograma kao prikladna platforma za eksperimente bez vibracija. Taj institut je danas poznat kao Zeemanov laboratorij Sveučilišta u Amsterdamu.
 
Zeemanov talent za prirodnu znanost prvi put je postao očit [[1883]]. godine, dok je još uvijek pohađao srednju školu. Jasno je opisao i nacrtao [[auroraPolarna borealissvjetlost|auroru borealis]] - koja se onda jasno mogla vidjeti u njegovoj zemlji. Urednik časopisa ''Nature'' hvalio je pomna zapažanja profesora Zeemana u njegovom opservatoriju u Zonnemaireu.
 
Glavna tema Zeemanova istraživanja se uvijek ticala [[optika|optičkih]] fenomena. U Strasbourgu je proučavao širenje i apsorpciju električnih valova u tekućinama. Glavni rad mu je bio proučavanje utjecaja [[magnetizam|magnetizma]] radijacije svjetlosti u prirodi. Otkriće tzv. '''''Zeemanovog efekta''''', za koji je dobio [[Nobelova nagrada za fiziku|Nobelovu nagradu]] [[1902]]. godine, u jednom je ne samo potvrdio Lorentzov teorijski zaključak s obzirom na stanje polarizacije svjetla koju emitira plamen, nego je i pokazao negativnu prirodu oscilirajućih čestica, kao i neočekivano visoki omjer njihovog naboja i mase (e/m).