We: razlika između inačica

"Može li glazba biti i popularna, što se dokazuje njenim prihvaćanjem u najširemu sloju publike, u kojoj ipak prevladavaju mlađe generacije slušatelja, te istodobno i odlična, što se dokazuje stručnom analizom glazbenih sastavnica djela, i da je pritom još i lijepa, dopadljiva? Iskreno, obično je riječ o rijetkim iznimkama. Tim više veseli opus mladoga hrvatskog skladatelja Vladimira Bodegrajca, koji se doista moižemože opisati tim riječima: popularno i odlično. Kvaliteta njegovih skladbi proizlazi iz sasvim osebujnoga spoja klasične harmonije i kontrapunkta s modernim glazbenim izrazom, uz respekt zakonitosti glazbenoga oblikovanja kakvo se uočava u solopopijevkama klasičnih razdoblja glazbene povijesti.

Već skladba '''''We''''', kojom se otvara ovaj nosač zvuka, potvrđuje sve navedeno. Počinje uvodom, koji tonskim slikanjem uvodi u sadržaj, i koje se poput ostinata zatim podvlači pod nastup pjevane glazbene rečenice. Drugu rečenicu prvoga dijela skladbe izvodi zatim klavir. Obje su rečenice motivske građe, lančano povezane. Taj se dio skladbe zatim ponavlja, uz male no dojmljive izmjene melodijskoga i harmonijskoga karaktera. Drugi dio skladbe počinje novom glazbenom rečenicom, koja je cijela izgrađena na pedalnome tonu dominante. U nastavku se lančano nadovezuje polifoni glazbeni odsjek. Čine ga pjevana rečenica iz prvoga dijela, kao izrazitija (jer je izvodi glas), povrh koje nastupa svirana rečenica iz istoga dijela skladbe. Ta je polifona stilizacija produljena kratkom kodom, u kojoj se također polifono kombiniraju elementi obiju rečenica iz početnoga dijela skadbe. Tako se očitava forma poznata kao složeni ''bar''-oblik. No drugi dio skladbe, skladan na [[Dietrich Buxtehude|pedalnome tonu dominante]], iznosi pred slušatelje i element [[Sonata|sonatnoga oblika]], što se, uz miješanje homofonoga i polifonoga sloga, u svakome slučaju osjeća kao posebna kvaliteta tog ljupkog djela.

Bogata melodika, obvezatni uvod i koda, raskošne harmonije, polifona stilizacija, povećana uloga klavira u nastanku forme te mjestimice nadasve složeni i zanimljivi ritamski modeli uvode zatim slušatelja u priču – Vladimir sam piše i tekstove svojih skladbi pa se mjestimice uočava njihova moguća povezanost u [[Mjuzikl|musical]] – pri čemu se svi glazbeni parametri povezuju sa značenjem teksta, što sve skladbe izvodi na novu, višu razinu, a čitav nosač zvuka dobiva dimenziju pozorno osmišljenoga ciklusa. Svaka je skladba pritom zanimljiva i lijepa kao jednina, no sve zajeno oživotvoruju novu kvalitetu višega reda, jedinstveno glazbeno djelo. Prepoznat će se u njemu i elementi [[Béla Bartók|Bartokova stila]], i disonantnost karakteristična za [[Sergej Prokofjev|Prokofjeva]], i [[Robert Schumann|šumanovsko]]-[[Frédéric Chopin|šopenovska]] lirskost i nježnost, uvijek prikladno začinjena molskom subdominantom i frigijskim kvintakordom, i mnogo toga drugoga, što su sastavnice klasičnoga glazbenog obrazovanja. Kvaliteti ukupnoga dojma svakako pridonose i odlični Vladimirovi aranžmani te osebujna i vrlo suvremena boja njegova glasa i načina pjevanja, čime lako prikriva akademski sloj svoga muziciranja.

Time Vladimir utire i pokazuje put onim mladim glazbenicima, koji – dobro glazbeno obazovani i senzibilizirani na sve glazbene pojave i kvalitete, što se postavlja kao cilj klasičnoga glazbenoga obrazovanja – traže nužnu suvremenost tih znanja i vještina. Baš je ta kvaliteta Vladimirova opusa bila poticaj da se Hrvatsko duštvo glazbenih teoretičara uključi u promoviranje njegove glazbe. Svojom glazbom Vladimir privlači nove generacije mladih i potiče ih da jasnije spoznaju potrebu za glazbenim obrazovanjem. Njegova glazba jasno pokazuje kuda se može stići mukotrpnim svladavanjem tehnike ''cantusa firmusa'', vježbom harmonije na klaviru i solfeggiranjem, upoznavanjem povijesti glazbe i stilskih obilježje pojedinih razdoblja i skladatelja, glazbenih oblika te, općenito, vježbom i učenjem. Na tome mu, kao jedan od njegovih učitelja, srdačno zahvaljujem.

Nosač zvuka završava još jednim Vladimirovim biserom. Skladba '''''Melody''''' trodijelna je pjesma s pripjevom, lijepo harmoniziranim odsjekom koji izvodi klavir. No u kodi, valja dodati i nakon zanimljiva tonalitetnog skoka, taj se pripjev opet uvlači u polifonu igru s početnom temom skladbe, što povećava i radost slušatelja i zanimanje za takve pojave. Mnogima to može biti poticaj da krenu u glazbenom obrazovanju povijesno obrnutim putem, od Vladimira prema Bachu. Toga ne bi bilo da Vladimir nije prošao i izdržao dugotrajan i nimalo jednostavan put od [[Johann Sebastian Bach|Bacha]] do [[The Beatles|Beatlesa]], da nije ustrajao tijekom stjecanja vještine muziciranja, i sve pojedinosti toga puta predočio u nov i suvremen glazbeni izraz, kraće, odličnu glazbu."

* ''Glazba / Stihovi / Vokali / Klavir / Aranžman'': '''VanVladimir BodBodegrajac'''