Petronije: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
Redak 1:
'''Publije Petronije Niger''' (latinski Publius Petronius Niger, rođen [[11]], umro [[66]]), poznat i pod imenima '''Gaj Petronije''' (Gaius Petronius), '''Gaj Petronije Arbiter''' (Gaius Petronius Arbiter) ili '''Tit Petronije''' (Titus Petronius), rimski pisac i političar.
 
 
 
== Život i svjedočanstva ==
 
[[Tacit]] u ''»Analima''« (knjiga 16, glava 17 i dalje) spominje Tita Petronija Nigera, koji je bio konzul oko 62., a 66., po [[Neron|Neronovoj]] zapovijedi, izvršio samoubojstvo; ovaj je Petronije, vrlo vjerojatno (mada ne i posve sigurno), identičan autoru ''»Satirikona''«. Nadimak (''cognomen'') "ArbiterArbitar", koji susrećemo u rukopisima ''»Satirikona''«, možda upućuje na Tacitova Petronija, koji je zbog svog ukusa i sofisticiranosti bio Neronov ''elegantiae arbiter'', "autoritet za eleganciju".
== Djelo ==
 
Pod Petronijevim imenom očuvan je dugi pripovjedni fragment u prozi, s dijelovima u stihu, ostatak pripovijesti koja se vjerojatno zvala ''Satyrica'' (ili ''Satirica'' ili ''Saturae''). Fragment --- 141 poglavlje u modernom kritičkom izdanju --- obuhvaća dijelove 14. i 16., te čitavu 15. knjigu (tzv. ''Cena Trimalchionis'', "Trimalhionovu gozbu"). No, ne znamo koliko je knjiga djelo izvorno imalo (možda 20 ili 24).
 
 
== Djelo ==
 
Pod Petronijevim imenom očuvan je dugi pripovjedni fragment u prozi, s dijelovima u stihu, ostatak pripovijesti koja se vjerojatno zvala ''Satyrica'' (ili ''Satirica'' ili ''Saturae''). Fragment --- 141 poglavlje u modernom kritičkom izdanju --- obuhvaća dijelove 14. i 16., te čitavu 15. knjigu (tzv. ''Cena Trimalchionis'', "»Trimalhionovu gozbu"«). No, ne znamo koliko je knjiga djelo izvorno imalo (možda 20 ili 24).
 
 
=== Kratak sadržaj ===
Pripovijeda, u prvom licu, glavni lik, Enkolpije --- on i njegov ljubavnik Giton jedini su koji se pojavljuju u svim epizodama romana. Enkolpije doživljava niz nesreća, u promjenjivom ritmu: katkad su ispripovijedane sažeto i brzo, ponekad s puno detalja i zastajkivanja.
 
Pripovijeda, u prvom licu, glavni lik, Enkolpije --- on i njegov ljubavnik Giton jedini su koji se pojavljuju u svim epizodama romana. Enkolpije doživljava niz nesreća, u promjenjivom ritmu: katkad su ispripovijedane sažeto i brzo, ponekad s puno detalja i zastajkivanja.
Na početku Enkolpije, dobro odgojen mladić, susreće učitelja retorike, Agamemnona, i raspravlja s njim o propasti govorništva.
 
Na početku Enkolpije, dobro odgojen mladić, susreće učitelja retorike, Agamemnona, i raspravlja s njim o propasti govorništva. Enkolpije putuje s avanturistom Askiltom i zgodnim mladićem Gitonom; oni čine ljubavni trokut. Pojavljuje se žena po imenu Kvartila, i uključuje ih u obred u čast boga Prijapa (koji simbolizira muški spol, i ima, čini se, važnu ulogu u svim pričama koje Enkolpije pripovijeda ---, on progoni Enkolpija i Gitona kao što Odiseja[[Odisej]]a progoni [[Posejdon]]). Obredi u čast Prijapa zapravo su povod da tri mladića zadovolje Kvartilinu požudu.
 
Bježeći od Kvartile, trojka biva pozvana na gozbu u kuću Trimalhiona, nevjerojatno bogatog i nevjerojatno vulgarnog bivšeg roba (tzv. oslobođenika). Homoseksualno suparništvo Enkolpija i Askilta raste; ljubomorni jedan na drugoga zbog Gitona, dvojica se posvađaju, te Askilt odvede momka. Enkolpije ulazi u dvoranu sa slikama i ondje susreće pjesnika Eumolpa, koji mu mnogo toga ispripovijedi (ljubavne zgode s učenikom u Pergamu, govor o propasti slikarstva, pjesmu o razaranju [[Troja|Troje ---]] koju publika prekine bacanjem kamenja).
 
Enkolpije poziva pjesnika na večeru; ondje dolazi do novih skandala, udvaranja Gitonu, fingiranih samoubojstava, tučnjave s kućevlasnikom. Eumolp, Enkolpije i Giton pomire se i krenu zajedno na putovanje brodom.
 
Brod pripada Lihu iz Tarenta, Enkolpijevu bivšem prijatelju. Liho i njegova pratiteljica Trifena sanjaju (istovremeno) da su Enkolpije i Giton (koji su se prerušili) na brodu. Otkrivaju ih, i slijedi prepirka koja prerasta u fizički okršaj, no sve završava pomirenjem. Prilikom pomirenja pripovijeda se priča o udovici iz Efeza[[Efez]]a. Dolazi, međutim, do oluje i brodoloma, u kojem Liho strada.
 
Brodolomci se nalaze u blizini Krotona, grada punog "lovaca na nasljedstva" (koji se umiljavaju bogatima da bi ih ovi uključili u svoje oporuke). Eumolp se predstavlja kao bogataš, a Enkolpije i Giton glume njegove robove. Na putu u grad pjesnik drži predavanje o povijesnom epu, izvodeći tristotinjak stihova o građanskom ratu. Prevarantima dobro ide: u "roba" Enkolpija zaljubi se fina gospođa imenom Kirka, no on --- zbog Prijapova gnjeva --- postaje impotentan, što moraju liječiti razne vještice; napokon ga spašava Merkurije. U Eumolpa se, međutim, zaljubi druga dobrostojeća dama i učini ga odgojiteljem svoje djece.
 
Ostale fragmente nije moguće uklopiti u ovaj kontekst; oni su očuvani dijelom iz gramatičkih razloga (kao primjeri posebnosti i nepravilnosti), dijelom kao antologijska mjesta.
 
 
 
=== Prijenos teksta ===
 
Do nas je Petronijev tekst došao u nekoliko rukopisa, od kojih svaki sadrži drugačiji izbor fragmenata. Jedna skupina donosi izvatke iz tekstova prije ''Cena Trimalchionis'' i nakon nje; druga obuhvaća duže izvatke, ali ne i "»Gozbu"«; treću skupinu, s potpunim tekstom "»Gozbe"«, predstavlja jedan jedini rukopis, H u kritičkim izdanjima (danas u Parizu, Bibliotheque Nationale: signatura Parisinus Latinus 7989, olim Traguriensis, saeculi XV). Četvrtu skupinu čine srednjovjekovne antologije i florilegiji. Prvo je tiskano izdanje (''editio princeps'') izašlo u Milanu[[Milan]]u, 1482; prvo prošireno izdanje (''editio Tornaesiana'') pojavilo se u Lyonu[[Lyon]]u, 1575; izdanje svih fragmenata koje danas poznajemo pojavilo se 1669.
 
 
 
==== Codex Traguriensis i Marko Marulić ====
U prijenosu Petronijeva teksta važnu ulogu ima i Hrvatska --- točnije, grad [[Trogir]]. Naime, spomenuti rukopisni kodeks H, koji sadrži cjelovitu ''Cena Trimalchionis'', prepisan je vjerojatno u Firenci, 1423--25. (neki smatraju, za talijanskog humanista Poggija Bracciolinija); taj je kodeks bio nestao, da bi ga oko 1653. u Trogiru Marin Statilić pronašao u knjižnici Nikole Cipika. Prema trogirskom kodeksu objavljena je ''Cena Trimalchionis'' u Padovi, 1664. (potom je kodeks, pod ne posve jasnim okolnostima, dospio u Pariz).
 
U prijenosu Petronijeva teksta važnu ulogu ima i Hrvatska --- točnije, grad [[Trogir]]. Naime, spomenuti rukopisni kodeks H, koji sadrži cjelovitu ''Cena Trimalchionis'', prepisan je vjerojatno u [[Firenca|Firenci]], 1423--25. (neki smatraju, za talijanskog humanista Poggija Bracciolinija); taj je kodeks bio nestao, da bi ga oko 1653. u Trogiru Marin Statilić pronašao u knjižnici Nikole Cipika. Prema trogirskom kodeksu objavljena je ''Cena Trimalchionis'' u [[Padova|Padovi]], 1664. (potom je kodeks, pod ne posve jasnim okolnostima, dospio u [[Pariz]]).
No, trogirski kodeks sadrži i druge tekstove osim Petronijeva. Najprije dolazi poezija: na str. 1-184 [[Tibul|Tibulove]], [[Propercije|Propercijeve]] i [[Katul|Katulove]] pjesme te [[Ovidije|Ovidijeva]] Poslanica [[Sapfa|Sapfe]] Faonu (''Epistula Saphus ad Phaonem''); zatim slijede ulomci Satirikona, najprije oni koji su posvjedočeni i u većem broju drugih rukopisa (str. 185-205), a zatim ''Cena Trimalchionis'' (str. 206-229). Pri kraju je pak ponovno nekoliko pjesama: [[Vergilije|Vergilijev]] "Moretum" (str. 232), "Phoenix" Klaudija Klaudijana, pisca s kraja 4. stoljeća, "posljednjega velikog pjesnika Rima" (str. 233-37) i kratki sastavak bez imena autora "Ad Leonem ebreum" (str. 249).
 
No, [[Trogir|trogirski]] kodeks sadrži i druge tekstove osim Petronijeva. Najprije dolazi poezija: na str. 1-184 [[Tibul|Tibulove]], [[Propercije|Propercijeve]] i [[Katul|Katulove]] pjesme te [[Ovidije|Ovidijeva]] »Poslanica [[Sapfa|Sapfe]] Faonu« (''Epistula Saphus ad Phaonem''); zatim slijede ulomci »Satirikona«, najprije oni koji su posvjedočeni i u većem broju drugih rukopisa (str. 185-205), a zatim ''Cena Trimalchionis'' (str. 206-229). Pri kraju je pak ponovno nekoliko pjesama: [[Vergilije|Vergilijev]] "»Moretum"« (str. 232), "»Phoenix"« Klaudija Klaudijana, pisca s kraja 4. stoljeća, "posljednjega velikog pjesnika Rima" (str. 233-37) i kratki sastavak bez imena autora "»Ad Leonem ebreum"« (str. 249).
Ovaj sadržaj vrijedi navesti zato što je nedavni uvid [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac288.nsf/AllWebDocs/MARULICEVARUKA Bratislava Lučina (Vijenac, ožujak 2005)] pokazao da prepisivač Klaudijanova "Feniks" --- koji nije isti kao i prepisivač "Trimalhionove gozbe" --- nije nitko drugi do hrvatski pisac [[Marko Marulić]].
 
Ovaj sadržaj vrijedi navesti zato što je nedavni uvid [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac288.nsf/AllWebDocs/MARULICEVARUKA Bratislava Lučina (Vijenac, ožujak 2005)] pokazao da prepisivač Klaudijanova "Feniks" --- koji nije isti kao i prepisivač "Trimalhionove gozbe" --- nije nitko drugi doveć hrvatski pisac [[Marko Marulić]].
 
Klaudijanov je tekst Marulić ispisao na praznim stranicama koje su prepisivaču Trimalhionove gozbe i Vergilijeve pjesme ostale kao višak na kraju sveska. Marulićev prijepis čini, dakle, s čitavim kodeksom jedan predmet, jednu materijalnu cjelinu.
 
No nije to nipošto jedini trag Marulićeve ruke na trogirskom rukopisu s Petronijevim djelom. Čitav je kodeks proviđen brojnim marginalnim bilješkama, što su ih potanke paleografske analize pripisale trima različitim pisarima --- od kojih je jedan, opet, Marulić. On je ispisivao kratke glose uz stihove rimskih ljubavnih elegičara i uz Petronijeve fragmente, ali i unosio mnogobrojne nadopune u tekst Katulovih pjesama.
 
 
Bratislav Lučin zaključuje ovako:
 
"trogirskiTrogirski je kodeks Marulićevo vlasništvo. Onaj tko strpljivo upisuje rubne opaske, studira varijante, unosi objašnjenja i nadopune, nadopisuje na prazne stranice tekst autora do kojeg mu je očito osobito stalo (a da je Klaudijan takav, pokazat ću na drugom mjestu) - onaj tko tako postupa nipošto nije slučajan, usputan korisnik kodeksa, nego njegov pravi, trajni posjednik."
 
== Recepcija ==
 
== Literatura i linkovi ==
 
[[Kategorija:Rimski imperij]]