Wikipedija

Keglevići: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Nema sažetka uređivanja
Što je ovo?
Redak 1:
{{pravopis}}
{| align="right" border="1" cellpadding="2" cellspacing="0" style="margin-left:0.5em;margin-bottom:0.5em; border-collapse:collapse;" width="295px"
|-
Line 24 ⟶ 23:
|}
 
'''Keglevići''', hrvatska velikaška obitelj podrijetlom iz [[Dalmacija|Dalmacije]].
'''Keglevići''', hrvatska velikaška obitelj podrijetlom iz [[Dalmacija|Dalmacije]]. U izvorima iz [[15. stoljeće|15. stoljeća]] zabilježeni su s pridjevkom '''Porički''' (''de Porychan'', ''Porechan'', ''Porichan'')<ref>terra Hvala/Hua zvana Porouncha/Porychane blizu Sárkánya/Șercaia u [[Braşov (županija)|županiji Braşov]] u središnjoj [[Rumunjska|Rumunjskoj]], koju je [[Bela IV.]] godine 1247. poklonio grofu Bechendu sinu Nikole kao zahvalu za hrabrost pri obrani Zadra pred Tatarima. Stvar je povjesničarske interpretacije, kako je jedna srednjovjekovna isprava iz Dalmacije ''"zalutala"'' u Rumunjsku.</ref>, prema posjedu u predjelu (okrugu) Unašice ([[Kninska županija]]), a od kraja istog stoljeća s pridjevkom '''Bužimski''' (''de Bwsyn''), prema gradu [[Bužim]]u ([[Zagrebačka županija]]).
 
== Povijest ==
 
Začetnik obitelji je '''Kegalj''' iz roda '''Prkalja''' (''Perkal''), sin Petra i unuk Budislava, koji se spominju [[1322]]. godine u jednom sporu oko zemljišta s rodom Bilinjanima. Prkalji ili Prklji se u nekim izvorima spominju kao jedno od [[Hrvati|starohrvatskih]] plemena, koje je uz plemena [[Jamometići|Jamometiće]] i [[Bilinjan|Bilinjane]] živjelo na širem području [[Zadar|zadarskog]] zaleđa.
 
'''Rod Prklji:'''
Poslije pojma "de genere" navodilo se ime prapradjeda, to znači da je neki Percal bio prapradjed Budislava de genere Percal. Kada se vide stari srednjovjekovni rukopisi, odmah je jasno kako su neka imena i malo "krivo" transkribirana.
 
Maurus trgovac iz Amalfija, otac Petra Pantaleona, godine 1023. je osnovao bolnicu "Muristan" <ref>[http://blessed-gerard.org/stmarial.htm Muristan]</ref> u [[Jeruzalem|Jeruzalemu]] pokraj samostana Svetog Ivana Krstitelja. Bolnica zvana "Muristan" bila je osnovana u tako zvanom "Marijinom stanu" jednoj gostinskoj kući neposredno uz crkvu [[Sveta Marija|Svete Marije]]. Zvali su je tijekom povijesti "fidelissima advocata Croatiae" (najvjernija odvjetnica Hrvatske) i "kraljica Hrvata". U Amalfiju su u ono vrijeme spomenute i nekoliko obitelji iz Dubrovnika. Gaëta, Napulj i Amalfi bili su pod nominalnim vrhovništvom Bizanta.
 
Godine [[1077.]] je bizantski car [[Mihajlo VII. Duka]] Bitalianu sinu Petra Pantaleona zbog uspomene na njegovog oca Petra Pantaleona darovao neka zemljišta u južnoj Italiji, jer je Petar Pantaleone za vrijeme ustanka Nestora u Bugarskoj obranio svojim trgovačkim brodovima grad Caribano na Crnom moru blizu grada Balchika, tako da Nestor s pobunjenicima nije mogao krenuti prema Carigradu, jer je Petar Pantaleone glavne pobunjenike namjestio kao posadu na brodove. Isti taj Petar Pantaleone je dao u Carigradu napraviti brončana vrata samostana Monte Cassino. ("HOC OPUS FIERI JUSSIT PRO REDEMPTIONE ANIME SUE PANTAL(EO) FILIUS MAURI DE PANTA(LEONE) DE MAURO DE MAURONE COMITE") <ref>Biblioteca Provinciale di Foggia, Magyar Országos Levéltár, Monumenta edita ac illustrata 703.-1130. Archivio di Stato di Napoli</ref> (Starorimski amfiteatar u Trstu u Italiji, gdje se dandanas proizvodi vodka Keglevich, se zvao "Amphitheatrum Maurone".) <ref>Ferdinand I. Kaiser von Österreich; dessen Leben und Wirken bis zu seiner Thronentsagung, Seite 73, Nach authentischen Quellen und Mittheilungen von K. A. Schimmer, Druck und Verlag von Jos. Keck & Sohn, 1849.</ref>
 
 
 
[[Ivanovci]] su preuzeli "Muristan". Ivanovci u Hrvatsku stižu na poziv [[Ban Borić|bana Borića]]. Godine 1169. je Benesmiro/Bonumiro/Bon de [[Siponto]] odvjetnik redovničke crkve svetog Leonarda (advocatus milite ecclesie Sancti Leonardi) u Sipontu i justicijar brda Svetog Anđela (iustitiarius [[Monte Sant'Angelo]] <ref>[http://www.panoramio.com/photo/2435697 Monte Sant'Angelo]</ref>) bio poslani od [[Aleksandar III., papa|pape Aleksandra III.]] kao njegov obavjestitelj u [[Šibenik]]. Benesmiro/Bonumiro/Bon de Siponto je bio sin Sassona i unuk Bitaliana sina Petra Pantaleona. Guoffrido de Sevenico, sin Benesmira/ Bonumira/ Bone de Siponto, se spominje u Šibeniku kao vojskovođa cara [[Fridrik I. Barbarossa|Fridrika I. Barbarose]] u Bosni. Ban Borić i Guoffrido de Sevenico se sukobili i ban Borić poklonio na molbu svojega nećaka, sina Dominika, neke svoje posjede svojemu bratu Dominiku, koji je bio opat [[Templari|Templarskog]] samostana u Zdelji blizu Miholjanca kod [[Novigrad Podravski|Novigrada Podravskog]].
 
 
 
Godine [[1177.]] grofovi Perlat/Poclat/Percal (po kojemu su pleme Prklji blizu [[Ervenik|Ervenika]] na [[Zrmanja|Zrmanji]] bili nazvani), sin Guoffrida de Sevenico, i Nestros (valjda [[Bizant|bizantinski]] suupravitelj uz [[Rim|rimskog]] upravitelja) bili od [[Omiš|omiških]] [[gusari|gusara]] otjerani iz Šibenika. Knez Koloman sin kralja Andrije II. i brat kralja Bele IV. godine 1235. nabraja Bosdariusa de Poclat među 77 sudaca u Dalmaciji.<ref>Biblioteca Provinciale di Foggia, Magyar Országos Levéltár, Monumenta edita ac illustrata 703.-1130. Archivio di Stato di Napoli</ref>
 
 
 
Od godine 1286. do 1289. je kraljica Elizabeta (Izabela Anžuvinska) žena kralja [[Ladislav IV. Kumanac|Ladislava IV.]] zbog brakolomstva bila tri godine u zatvoru to jest ne dobrovoljno zatočena u samostanu. Beatrica Provansalska, majka te Elizabete to jest Izabele, se u njezinoj oporuci sjetila i njezine naj mlađe kćerke Izabele to jest Elizabete, kako su nju Mađari zvali. Sestre te Beatrice Provansalske, to jest tete kraljice Elizabete, su bile među ostalima i Margarita Provansalska kraljica Francuske, Eleonora Provansalska kraljica Engleske i Sanča Provansalska kraljica Rimljana to jest kraljica Njemačke. Godine [[1291.]] potvrđuje kraljica Fenena žena kralja [[Andrija III. Mlečanin|Andrije III. Mlečanina]] bivšoj(!) kraljici Elizabeti ženi kralja Ladislava IV. njezine privilegije ubiranja crkvenog danka u [[Vesprim|Vesprimskoj]] županiji u Mađarskoj. Kraljice Mađarske su bile krunjene od Vesprimskog nadbiskupa. Napuljska kraljica Marija, sestra kralja Ladislava IV., isticala da je ona jedina zakonita baštinica hrvatsko-ugarske krune, a svoja je prava prenijela na sina Karla Martela. Uz nju je pristao [[Nikola IV.|papa Nikola IV.]], pa je legat okrunio Karla Martela za kralja. Međutim na Andrijinoj strani je bila cijela Mađarska. Sve u svemu je bila velika predstava oko kazališta u [[Trst|Trstu]]. [[10. ožujka]] [[1295.]] je biskup Trsta Brissa de Topo odustao od biskupskog nadzora nad zastupnicima građana Trsta. <ref>Episcopi Ecclesiarum Tergestinae atque Justinopolitanae, insertis notitiis historicus de patriarchatu Aquilejensi, comitatu Goritiensi, aliisque provinciis adfinibus. cura et studia Stephani Terpin in caes. reg. gymnasio Justinopolitano prof.pub.ord., Typographia M. Weis, Tergesti, 1833.</ref> Godine 1314. dosuđuje Henrik (valjda Ljudevit IV. kralj Njemačke i vojvoda Bavarske kao tutor u ime dve godine starog Henrika sina njegovog bratića [[Oton III., bavarski vojvoda|Otona III.]] to jest (protu-)kralja Bele V. 1305.-1307.) opat jednog samostana u Mađarskoj Budislavu sinu kraljice (valjda kraljice Elizabeta (Izabele Anžuvinske) žene kralja Ladislava IV.) i njegovim sinovima Petru, Jakovu, Roku, Pavlu i Budislavu jedno zemljište, pravo sudstva i 10 maraka(!) od 10 stanovnika. Godine 1314. se spominje Budislav, sin Budie/Bugiusa odvjetnika kneza Jure [[Šubići|Šubića]], s njegovim sinovima Petrus, Jakobus, Rochus, Paulus i Budislav. <ref>Magyar Országos Levéltár</ref> Godine 1322. je u siječnju bila velika pobuna naroda <ref>Allgemeine Encyclopädie der Wissenschaften und Künste in alphabetischer Folge, Zweiundzwanzigster Theil, Zweite Abtheilung, Nachträge D-DANI, Seite 100, herausgegeben von J.S. Ersch und J.G. Gruber, Verlag: F.A. Brockhaus, Leipzig, 1832</ref> protiv bana Mladena II. Šubića, zatim je bila podignuta tužba protiv kraljevskih Vlaha i par mjeseci kasnije je kralj [[Karlo I. Robert]] uhitio Mladena II. Šubića. Neposredno u vezi sa sporovima s Vlasima od godine 1322. na dalje je jedno pismo iz godine 1348. kralja Ludovika I. Anžuvinca mletačkom duždu, u kojemu kralj Ludovik I. Anžuvinac među ostalom i vrlo ironično navodi da je kralj Mađarske, Jeruzalema i Sicilije itd. i ne navodi što je "itd.", a nije bio ni kralj Jeruzalema ni kralj Sicilije. <ref>Biblioteca Provinciale di Foggia, Magyar Országos Levéltár, Monumenta edita ac illustrata 703.-1130. Archivio di Stato di Napoli</ref>
 
 
Od polovice [[15. stoljeće|15. stoljeća]] članovi obitelji zabilježeni su ponajviše kao sudionici sporova s kraljevskim [[Vlasi|Vlasima]] oko posjeda nekoliko sela (Konjšćica, Brdari, Bahčići i Krivonos-Vidčeselo) i kao sudionici ostavinskih razprava.
 
Klara supruga Simona Keglevića naslijedila u godini 1442. od njezinog otca ''prvu kuću u gradu'' i zajedno sa sucem grada Monte Greciensi, koji je tako prodao svoju kuću njezinom bratu Mikuli, izvanrednu nasljednu službu njezinog oca, jer je dala 35, - guldena njezinom bratu Mikuli. Mikula, brat Klare, naslijedio dva dvorca Novakovec (blizu Jalžabeta) i Paka (blizu Čaglina) od njegovog otca, koje je njegov predak dobio kao donaciju od kralja Ladislava IV. Ista ta Klara se spominje i kao nećakinja [[Skenderbeg]]a. Brat njezinog otca Petra je bio Benedikt de Komor (vidi [[Bedeković]] Komorski), koji je sebe dokazao kao potomak khana Kötena.
 
Godine [[1479]]. kralj [[Matijaš Korvin]] oslobodio je Šimuna ml. od plaćanja [[marturina|kunovine]]. Tom su prilikom navedeni njegovi posjedi (Ramljane, Gornje Poričane, Besulja, te dijelovi posjeda Donje Poričane, Kočevići, Pokorovnici, Prklji i Dobravoda).
 
 
Keglevići su gradove [[Bužim]] i [[Ostrovica (Bihać, BiH)|Ostrovicu]], koji su se u ono vrijeme nalazili u središnjem dijelu Hrvatske, a danas su na krajnjem zapadu [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], kao i brojne posjede u Lapačkoj, Gackoj, Kninskoj, Lučkoj i Nebljuškoj županiji dobili [[1494]]. godine, što je u svibnju potvrdio i kralj [[Vladislav II. Jagelović]]. Tom prilikom se grb promjenio i nadodao se grb grada Bužima. Do prije odprilike [[1490.]] je grb izgledao, kao na sljedećoj slici:
 
Godine [[1497]]. kralj je Ivanu Kegleviću i njegovim sinovima na uživanje dao posjede [[Hrvatska Kostajnica|Kostajnicu]], Stabandžu i Čagliće u okrugu (kotaru) grada Krupe.
 
Pripadnici obitelji pred turskom su se opasnošću iselili iz Kninske županije na prostor [[Zagrebačka županija|Zagrebačke]], [[Varaždin|Varaždinske]] i [[Križevci|Križevačke]] županije (a kasnije i u [[Ugarska|Ugarsku]], što je dovelo do razdiobe loze na dvije grane, hrvatsku i ugarsku).
[[Datoteka:Kostelgrad.JPG|thumb|230px|lijevo|Ruševine Kostelgrada - nekadašnje utvrde Keglevićâ]]
[[ban|Hrvatski ban]] [[Petar Keglević|Petar]] (rođen između [[1475]]. i [[1485]]. godine, a umro najvjerojatnije [[1554]].) znatno je proširio obiteljske posjede i njihovo sjedište premjestio u današnje [[Hrvatsko zagorje]] ([[Krapina]], [[Kostel]] i [[Lobor]] u Varaždinskoj županiji, [[Blinje]] u Zagrebačkoj, Bijela Stijena u Križevačkoj). Dioba posjeda Krapine i Kostela s Mihovilom Imreffyjem [[1525]]. dovela je do stoljetnoga sukoba Keglevića s njegovim nasljednicima [[Szekelyi|Székelyima]].
 
Godine [[1540]]. Petar Keglević je zaposjeo [[Čakovec]] u [[Međimurje|Međimurju]], posjed svoga zeta Gašpara Ernušta, koji je umro bez potomaka. Zbog toga ga je u rujnu [[1546]]. godine po nalogu kralja [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinanda I. Habsburškog]] zatočio ban [[Nikola Šubić Zrinski]]. Nakon predaje silom zaposjednutih posjeda, kralj je Keglevićima potvrdio sve posjede osim polovice posjeda Krapine, koju su [[1548]]. otkupili od obitelji Székely. Petar je umro u dubokoj starosti, najvjerojatnije [[1554]]., i sahranjen u župnoj crkvi u [[Pregrada|Pregradi]].
 
God. [[1557]]. kralj je Petrovim nasljednicima Franji, Matiji, Nikoli, Petru i Šimunu Kegleviću potvrdio vlasništvo nad gradom Kostelom i polovicom svih posjeda Kostela i Krapine, a Matija i Petar kraljevom su darovnicom [[1560]]. godine dobili i posjed Bužin u Varaždinskoj županiji.
 
Matija, Petar i Šimun nazočili su [[1563]]. godine krunidbi [[Maksimilijan II., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijana II. Habsburgovca]] za hrvatsko-ugarskoga kralja u [[Bratislava|Požunu]]. U svibnju [[1565]]. Petar je imenovan kapetanom u Győru i kraljevim povjerenikom na [[Hrvatski sabor|Hrvatskom saboru]], a [[1566]]. godine s Matijom je sudjelovao u obrani Kaniže, gdje je poginuo.
 
U drugoj polovini [[16. stoljeće|16. stoljeća]] obitelj gubi posjede u [[Pounje|Pounju]], a nakon pada Bužima pod tursku vlast [[1576]]. godine, Keglevići se povlače pred turskim prodiranjem. Od kraja 16. stoljeća obiteljsku lozu nastavlja samo Šimun. On se istaknuo u protuturskim borbama [[1569]]. godine kao kapetan banskih postrojba.
 
U prvoj polovini [[17. stoljeće|17. stoljeća]] obitelj Keglević dijeli se na '''hrvatsku''' i '''ugarsku granu'''. Utemeljitelj hrvatskog ogranka bio je Petar (umro 1663.), a ugarske njegov brat Nikola (u. 1642.).
 
Nikola sin tog Nikole sagradio zajedno sa svojum suprugom dvorac Opeku u Varaždinskoj županiji te ga prodao i odselio se u Mađarsku.
 
Franjo postaje potpukovnik u Varaždinu i general u Koprivnici, gdje njegova kćerka Barbara udana Altenbacher daje izgraditi godine 1692. kapelicu.
 
Banski namjesnik Petar Keglević (u. 1724.) vratio je nakon protjerivanja [[Osmanlije|Turaka]] dio obiteljskih posjeda, a stekao je i [[grof|grofovski naslov]].<ref>Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str.236.</ref> Od [[18. stoljeće|18. stoljeća]] članovi obitelji su se povukli iz javnoga života, a posjedi im se postupno smanjuju i opterećuju dugovima.
 
 
Franjo Keglević, koji iz nekih razloga nije spomenuti u genealogijama, muž sestre direktora dvorskog kazališta ''Hoftheater'' u Beču Wencela grofa Sporka, postaje godine [[1773.]] predsjednik odbora za financiranje dvorskog kazališta ''Hoftheater'' u Beču.<ref>Alt und Neu Wien: Geschichte der österreichischen Kaiserstadt, Band 2, von Karl Eduard Schimmer, Horitz Bermann, Wien 1904, Seite 215</ref>.
 
Karl Keglević postaje iste godine [[1773.]] direktor gradskog kazališta ''Theater am Kärntnertor'' u Beču.<ref>Katalog der Portrait-Sammlung der k.u.k. General-Intendanz der k.k. Hoftheater : zugleich ein biographisches Hilfsbuch auf dem Gebiet von Theater und Musik, Burgtheater, Wien 1892, A. W. Künast</ref>
 
Keglević, ne zna se danas više je li Franjo ili Karl, je financirao različite izdatke [[Marija Terezija Austrijska|Marije Terezije]], koje je kazališni fond njemu navodno trebao vratiti.<ref>Briefe an ihre Kinder und Freunde; Verfasser/in: Maria Theresa, Empress of Austria; Alfred Ritter von Arneth, Verlag: Braumüller, Wien 1881.</ref>
 
Babette rođena Keglević, nezna se danas više čija je kćerka, je li od Franje ili od Karla, je bila učenica [[Ludwig van Beethoven|Ludwiga van Beethovena]] u Beču.<ref>Ludwig van Beethoven's Leben, Alexander Wheelock Thayer, Hermann Deiters, Hugo Riemann, Verlag: Berlin, W. Weber, 1901-11.</ref> Babette se preselila sa njezinim roditeljima u [[Bratislava|Bratislavu]]. Valjda je bila kćerka od Franje, jer je Karl sa svojom obitelji ostao u ono vrijeme u Beču.
 
Karlov sin Ivan Keglević je godine [[1812.]] u starosti od 26 godina bio suosnivać ''društva prijatelja glazbe'' (''Gesellschaft der Musikfreunde'') u Beču poznato kao ''Musikverein'' i jedan od stalnih članova odbora.<ref>Hof- und Staats-Handbuch des österreichischen Kaiserthumes, Verfasser/in: Austria, Verlag: Wien: Aus der k. k. Hof- und Staats-Aerarial-Druckerey, Ausgabe/Format: Zeitschrift: Nationale Regierungsveröffentlichung</ref>
 
Sigurno jedan drugi Ivan Keglević, koji je bio jednako stari kao Karlov sin Ivan, vjenčal u jednom selu u [[Banat|Banatu]] Josipu rođenu Hadaly iz Bratislave.<ref>Ortssippenbuch Jabuka (Apfeldorf), Banat: 1767-1835, 1851, 1868, Verfasser: Michael Adelhardt; Elfriede Adelhardt, Verlag: Boscolo & Königshofer, Karlsruhe 2004.</ref> Takova ista imena osoba, koji su jednako stari, se može u 19.stoljeću vrlo često naći u toj obitelji, što komplicira svako ozbiljno rodoslovlje ukoliko se ne posumnja u poligamiju. Njihov sin Istvan Keglevich počeo uvoziti Indijski čaj "maharaja" u Mađarsku<ref>Strategy in Context, p.81, author: Neil Thomson, Oxford: Wiley-Blackwell, 2009.</ref>, jer je njegova majka rođena Hadaly de Hada bila od porjekla iz jedne ugledne [[Iran|Perzijske]] obitelji jednoga [[maharađa|maharađe]] iz ondašnje [[Indija|Indije]] i današnjeg [[Pakistan|Pakistana]], koja se doselila u Bratislavu, vidi: engleski članak [http://en.wikipedia.org/wiki/Hada_(clan) Hada (clan)]. Uz čaj se pila rakija, pa se počela vodka u Trstu proizvoditi i posao se razvio i stvorilo dioničarsko društvo, koje plaćalo Istvanu ugovore o licencijama, i dionice se prodavalo. Onaj drugi Istvan, sin Karlovog sina Ivana, je bio političar i vojsci prodavao lutriju.<ref>Österreichische militärische Zeitschrift, Verlag: Kaiserl. Königl. Hof- und Staatsdruckerei, Wien 1860-1870</ref> Bila su najmanje dva različita Istvana Keglevicha.
 
 
Krajem [[19. stoljeće|19.]] i početkom [[20. stoljeće|20. stoljeća]] isticao se Oskar Keglević (u. [[1918.]]) koji je bio zastupnik u Hrvatskom saboru i član Narodne stranke. God. [[1883]]. prodao je gorička dobra, a [[1905]]. godine i ostala u Varaždinskoj županiji. Nije imao potomaka te je s njime izumrla [[Hrvatska|hrvatska]] grana obitelji.
Geza Mattachich-Keglevich, ljubavnik kčerke kralja Belgije Leopolda II., nije bio ni rođak od Oskara, niti nije bio adoptirani od Oskara, niti nije bio sin iz prvog braka njegove žene, koja bila u njezinom prvom braku udana Matačić, nego je odsjedio 4 godine zatvora od [[1898.]] do [[1902.]] zbog falsificiranja dokumenata. Osim toga nije ono gospodarstvo, gdje je jedan veliki francusko-belgijski koncern u Hrvatskoj imao tvornicu, pripadalo Oskaru, nego Franji Kegleviću, čija sestra se za jednog Taljana udala i nasljedila od Istvana Keglevicha proizvodnju vodke u Trstu, jer je njoj Istvan bio stric. Međutim bilo je i dva različita Istvana, kao što je prije toga bilo i dva različita Ivana. Stjepan sin tog Istvana je od Franje dobio novce, da bi odstupio od nasljedstva te proizvodnje vodke u korist Stjepanove sestrične Franjine sestre, jer se ona udala za Taljana. O tom Franji su još [[1896.]] pisali [[Subotica|Subotičke]] novine, kako je bio u [[Budimpešta|Budimpešti]] na proslavi Mađarskog milenijuma sa Srpskom zastavom. Tek poslje toga se doselio u Hrvatsku, kao što su se potomci Aleksandra Keglevića, koji je početkom 19.stoljeća bio rektor sveučilišta u Budimpešti i poslje toga vrhovni sudac u Mađarskoj nešto ranije također u 19.stoljeću doselili u Hrvatsku. Bilo više Franje Keglevića, koji su bili jednako stari. Bilo i više Istvana, koji su bili jednako stari. Jedan Istvan je bio političar, a drugi Istvan je bio poduzetnik, kao što je prije bio jedan Ivan političar, a drugi Ivan je bio poduzetnik.
 
== Ugarska grana obitelji ==
 
Osnivač ugarske grane obitelji, Nikola, imao je kćer Katarinu i sina Nikolu (u. 1701.), koji se istaknuo u borbama protiv Turaka. Bio je veliki župan u Torni od [[1662]]. i zapovjednik tvrđave Ónod. God. [[1671]]. spominje se kao [[komornik]] [[Leopold I., car Svetog Rimskog Carstva|Leopolda I.]], koji mu je [[1687]]. godine podijelio grofovski naslov.<ref>Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str.236.</ref>
 
Od njegove djece istaknuli su se kostajnički kapetan Žigmund (u. 1707) te Adam (u. 1713), [[potpukovnik]], a od [[1692]]. godine veliki župan u Torni i od [[1695]]. kraljevski savjetnik i komornik. Za zasluge u borbama protiv pristaša [[Franjo II. Rakoczy|Franje II. Rákóczyja]] kralj [[Josip I., car Svetog Rimskog Carstva|Josip I.]] imenovao ga je [[1708]]. godine [[general|generalom]]. Od njegove djece istaknuo se Josip (u. nakon 1780), veliki župan u Torni od [[1721]]., savjetnik Ugarskoga namjesničkoga vijeća [[1735]]. te kraljevski komornik i savjetnik [[1741]]. Sinovi njegova brata Gabrijela osnivači su dvaju ogranaka ugarske grane obitelji, pripadnici kojih su izgubili izravan doticaj s Hrvatskom.
 
 
== Zanimljivosti ==
 
Pripadnici hrvatske grane Keglevića u javnom su se životu najčešće isticali kao vojnici. Orođivali su se sa znamenitim plemićkim obiteljima, poticali kulturna nastojanja te bili nositelji patronatskoga prava nad [[crkva|crkvama]] i župama u Hrvatskom zagorju. U [[18. stoljeće|18. stoljeću]] postupno su se povukli iz javnoga života, posjedi su im se smanjili, a na početku [[20. stoljeće|20. stoljeća]] izumrla je ova, jedna od najistaknutijih hrvatskih plemićkih obitelji.
 
 
== Bilješke ==
 
<references/>
 
== Literatura ==
 
*''Hrvatski biografski leksikon, sv. VII., LZMK, Zagreb, 2009.'' ISBN 978-953-268-009-6
*''Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. X., Zagreb, 2006.''
 
== Vanjske poveznice ==
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Keglevići"