Istarska marka: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.1) (robot Dodaje: es:Marca de Istria |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 5:
Nakon što je [[rimsko-njemački car]] [[Oton I. Veliki]] [[952.]] osvojio sjevernu Italiju, predao je [[Verona|Veronsku]] marku i Istru svojemu bratu vojvodi Henriku I. Bavarskom, koji je već upravljao [[Koruška|Koruškom]] markom. Car [[Oton II., car Svetog Rimskog Carstva|Oton II.]] odijelio je Korušku od [[Bavarska|Bavarske]] i postavio je kao samostalno vojvodstvo [[976.]], koje je uključivalo i Istru. U kasnome [[10. stoljeće|10. st.]] pojavljuju se istarski grofovi, ali je Istra sjedinjena s Kranjskom markom [[1040.]], pod Poponom I. Weimarom, za cara [[Henrik III., car Svetog Rimskog Carstva|Henrika III.]]. On je izdvojio Istru kao samostalnu marku pol. [[11. stoljeće|11. st.]] i predao ju velikašu Ulriku I. Weimar-Orlamündeu. Zauzet ratovima u Poljskoj i Ugarskoj, borbom za investituru s reformskim papinstvom te sukobom sa svojim nasljednikom, car [[Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva|Henrik IV.]] u Istri se potpuno oslonio na Ulrika i njegove nasljednike, čime je naglo ojačala uloga istarskih crkvenih i svjetovnih feudalaca. Henrik IV. nominalno je pridružio marku [[Akvilejski patrijarhat|Akvilejskom patrijarhatu]], iako je teritorij i titulu u svom nazivu zadržala Kranjska. Ulrikovim imenovanjem za istarskog markgrofa Carstvo nije uspjelo steći i hrvatsko područje od [[Učka|Učke]] do [[Rječina|Rječine]], a Ulrik je, nastojeći vojnim pohodom (1069. – 1070.) prisvojiti taj prostor, smrtno ranjen u okršaju sa slavonskim banom i kasnijim hrvatskim kraljem [[Dmitar Zvonimir|Dmitrom Zvonimirom]]. Istočna Istra (sjeverno od [[Raša|Raše]]) pod upravu istarskog markgrofa došla je tek u razdoblju nakon smrti posljednjega hrvatskoga kralja iz dinastije Trpimirovića [[Stjepan II., hrvatski kralj|Stjepana II.]] ([[1091.]]) i dolaska [[Koloman]]a Arpadovića na hrv. prijestolje ([[1102.]]), najvjerojatnije u vrijeme markgrofovstva Ulrikova sina Popona II. (1090. – 1101.).
Budući da Popon II. nije imao sinove, na položaju markgrofa nasljednim su se sustavom po ženskoj liniji tijekom [[12. stoljeće|12. st.]] smjenjivale velikaške obitelji [[Spanheim]] i [[Andechs]]. Budući da je tijekom tog stoljeća carska vlast u Istri bila bez utjecaja i da su sami markgrofovi (kao moćni knezovi obnašali su više različitih i važnijih funkcija diljem Carstva) Istru prepuštali svojim namjesnicima te ih ondje i obdarivali velikim posjedima, narušeno je upravno jedinstvo markgrofovije i omogućeno postupno osamostaljivanje gradova (autonomija komunalnog tipa) – osobito na zapadnoj obali Istre, gdje je Venecija, kao zaštitnica gradova, snažila svoju poziciju i utjecaj. I crkveni su dostojanstvenici vojno štitili svoje posjede i upravljali uz pomoć moćnih plemića (''advocatus''). Međusobno se sporeći oko granica svojih jurisdikcija i crkvene desetine, biskupi su se oko vlasništva i granica nad pojedinim [[feud]]ima istovremeno sukobljavali i sa [[samostan]]ima i sa svjetovnim posjednicima. Premda im je kratkoročno uspijevalo proširiti svoja imanja, s vremenom su ona prelazila u vlasništvo njihovih advokata, a [[Akvilejski patrijarhat (dijeceza)|Akvilejskomu patrijarhatu]] nakon upornih je pokušaja uspjelo nametnuti im ne samo crkvenu jurisdikciju već i vrhovnu vlast te je otada patrijarh imenovao istarske markgrofove.
Feudalna je anarhija omogućila prisvajanja i stvaranje privatnih [[kneževstvo]] (njem. ''Grafschaft'', npr. grofova Goričkih, gospode Devinske i dr.) i [[gospoštija]] (njem. ''Herrschaft'', npr. Prampergera, Krottendorfera, Waltersteina i dr.), ali i postupno oslobađanje od feudalne vlasti i utjecaja biskupa u gradovima u kojima se gradila komunalna samouprava. No onoliko koliko je slabio nadzor pokrajinskih vlasti nad gradovima, toliko je za njih raslo zanimanje Mletačke Republike kao pomoćne sile. Početno je savezništvo gradova u njihovu nastojanju da ostvare što širu političku autonomiju u odnosu na središnju vlast Venecija iskoristila za učvršćivanje svoje vlasti nad njima. Kada su komune počele odbijati zaštitničke usluge Venecije, stvarajući po potrebi i međusobne saveze (npr. [[Pula]], [[Izola]] i [[Kopar]] [[1145.]]), Mlečani su ih vojnim intervencijama prisiljavali na poslušnost, namećući im teže uvjete ovisnosti i prisiljavajući ih na nove prisege vjernosti. Za takvih su ratnih pohoda gradovi obično bivali i opljačkani (npr. Pula 1195.). Tako
Sredinom [[13. stoljeće|13. stoljeća]] akvilejski patrijarsi prestaju imenovati markgrofove i izravno upravljaju tad već nepostojećom Istarskom markom. Cijelo je 13. st. potom obilježeno ratovima s Venecijom za istarsku baštinu, nakon kojih su se markgrofovi (posredno patrijarsi), uz godišnju odštetu, mirovnim ugovorima s Mlečanima ([[1291.]], [[1307.]]) odrekli svojih prava na izgubljene gradove. Propao je i pokušaj da se nadzor nad Pulom zadrži oslanjanjem na njezinu najmoćniju obitelj , [[Castropola]]. Veneciji je uspjelo [[1331.]] protjerati Castropole te preuzimanjem Pule ostvariti nadzor i nad južnom Istrom. Slom moći obitelji Castropola u Puli bio je presudnim događajem za cjelovitost Istarske markgrofovije, jer je time izgubljeno zadnje veliko markgrofovsko uporište na jugu Istre. Kopar je bio posljednji grad koji se je pokušao (1348.) osloboditi mletačke vlasti. Gubitci su tih dviju najmoćnijih istarskih komuna bili presudnim događajima za cjelovitost Istarske markgrofovije. Zapadna istarska obala trajno je ušla u sastav Mletačke Republike.
|