Rendgenske zrake: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m r2.6.5) (robot Mijenja: ta:எக்சு-கதிர் |
Rendgenske zrake - nadopunio |
||
Redak 1:
[[Datoteka:Roentgen-x-ray-von-kollikers-hand.jpg|desno|mini|250px|Rendgenska snimka ruke]]
[[Datoteka:Electromagnetic-Spectrum.png|desno|mini|250px|Rendgenske zrake kao dio elektromagnetskog zračenja]]
'''Rentgenske''' ili '''rendgenske zrake''', poznate i kao '''X-zrake''', područje su [[elektromagnetsko zračenje|elektromagnetskog zračenja]] s [[valna duljina|valnim duljinama]] između 10 i 0,01 [[nanometar|nm]], što približno odgovara području između [[ultraljubičasto zračenje|ultraljubičastog]] i [[gama zračenje|gama zračenja]]. Najpoznatija njihova primjena je u dijagnostičkoj [[Radiologija|radiografiji]] i [[kristalografija|kristalografiji]]. Zbog svoje [[energija|energije]] ubrajaju se u [[ionizirajuće zračenje]].
Rendgenske zrake se dijele na tvrde i meke rendgenske zrake s obzirom na mogućnost prodiranja kroz razne materijale. '''Meke rendgenske zrake''' imaju [[valna duljina|valnu duljinu]] od 0,1 [[metar|nm]] do 10 nm (0,12 to 12 [[elektronvolt|keV]]). '''Tvrde rendgenske zrake''' imaju valnu duljinu od 0,01 nm do 0,1 nm (12 to 120 keV). Osnovna razlika između rendgenskih i [[Gama-čestica|gama zraka]] je u načinu njihovog nastajanja. Rendgenske zrake nastaju u vanjskom [[elektron]]skom omotaču [[atom]]a, dok gama zrake nastaju u [[Atomska jezgra|jezgri atoma]]. <ref> Holman Gordon, Benedict Sarah: "Hard X-Rays", publisher = Goddard Space Flight Center, [http://hesperia.gsfc.nasa.gov/sftheory/xray.htm] 2011.</ref>
== Otkriće ==
[[Wilhelm Conrad Röntgen]] objavljuje [[1895]]. da je u modificiranoj [[Crookesova cijev|Crookesovoj cijevi]] otkrio nevidljive zrake koje izazivaju [[fluorescencija|fluorescenciju]], prolaze kroz [[materija|materiju]], te se ne otklanjaju u [[magnetsko polje|magnetskom polju]]. Röntgen je te zrake nazvao ''X-zrake'' zbog njihove nepoznate prirode. Iako se poslije pokazalo da su takve zrake već bile uočene u nekim pokusima, npr. [[Nikola Tesla]] proizveo ih je djelovanjem [[električno polje|električnog polja]] visoke frekvencije, Röntgen ih je prvi istražio{{Nedostaje izvor}}, primijenio i shvatio njihovu prirodu.
Röntgen je odmah uočio mnoge sličnosti s [[svjetlost|vidljivom svjetlošću]]. Rendgenske zrake se šire u pravcima, bacaju oštre sjene, djeluju na [[Fotografija|fotografsku]] ploču i u nekim tvarima izazivaju [[Fluorescencija|fluorescenciju]]. Ali po nekim svojstvima činilo se da se razlikuju od vidljive svjetlosti. Zapazio je njihovu izvanrednu prodornost, i nije ih mogao sabiti s [[Leća (optika)|lećom]] u [[Žarište|žarište]], a pokusi s lomom svjetlosti ([[Indeks prelamanja|refleksija]]) i [[Refrakcija|refrakcijom]] novih zraka nisu mu uspjeli. Tek kada je 1912. [[Max von Laue]] dokazao da rendgenske zrake mogu ogibati ([[Ogib|difrakcija]]), postalo je jasno da su one transverzalni [[Elektromagnetsko zračenje|elektromagnetski valovi]], kao i vidljiva svjetlost, od koje se razlikuju po mnogo kraćim valnim duljinama. <ref> "The history, development, and impact of computed imaging in neurological diagnosis and neurosurgery: CT, MRI, DTI" [http://precedings.nature.com/documents/3267/version/5 Nature Precedings DOI: 10.1038/npre.2009.3267.5].</ref>
== Dobivanje ==
Rendgensko zračenje nastaje kada [[elektroni]] velikom brzinom udaraju u [[metal]], pri čemu dolazi do njihovog naglog usporavanja i izbijanja elektrona iz unutarnjih ljuski [[atom]]a metala.
Uobičajeni način dobivanja je u rendgenskoj cijevi. To je [[vakuum]]ska cijev u kojoj se s jedne strane nalazi [[anoda]], a s druge [[katoda]] uz koju se nalazi žarna nit. Katoda je na visokom [[napon]]u u odnosu na anodu. Kada žarnom niti teče [[električna struja]] ona se užari ([[volfram]] se užari na oko 2 600 [[Kelvin|K]]),pa katoda izbacuje elektrone koji se ubrzavaju u [[električno polje|električnom polju]] između katode i anode. Elektroni udaraju u u anodu koja je načinjena od materijala koji su otporni na visoku [[temperatura|temperaturu]], poput [[molibden]]a i [[volfram]]a, a ujedno se i vrti kako bi imala što bolje hlađenje. Pri tome se 99 % energije elektrona pretvara u [[toplina|toplinu]], a samo 1 % odlazi u obliku ionizirajućeg zračenja koje pod pravim kutem izlazi kroz mali otvor na rendgenskoj cijevi. <ref> Bushburg Jerrold, Anthony Seibert, Edwin Leidholdt, John Boone: "The Essential Physics of Medical Imaging", publisher = Lippincott Williams & Wilkins, 2002., [http://books.google.com/?id=VZvqqaQ5DvoC&pg=PT33&dq=radiography+kerma+rem+Sievert] </ref>
===Zakočno rendgensko zračenje===
Prolaskom [[elektron]]a u neposrednoj blizini [[Atomska jezgra|atomske jezgre]], on se naglo usporava i [[brzina]] mu se smanjuje. Posljedica toga je i veliko smanjenje početne energije, a razlika energije se pretvara u foton elektromagnetskog zračenja:
:<math>E = hf,</math>
gdje je: ''f'' – [[frekvencija]] i ''h'' - [[Planckova konstanta]]. To se može i napisati u drugom obliku:
<math>E =\frac{hc}{\lambda}</math>
gdje je: ''λ'' – [[valna duljina]] i ''c'' – [[brzina svjetlosti]] u [[vakuum]]u. Intenzitet zračenja ovisi i o materijalu anode, i što je veći [[atomski broj]] ''Z'' metala od kojeg je anoda, to je veći i intenzitet zračenja. Intenzitet zračenja ovisi još i o anodnom [[napon]]u i o anodnoj [[električna struja|jačini električne struje]] (jer je ona pokazatelj broja elektrona koji bombardiraju anodu). Mjerenja su pokazala da je intenzitet zračenja proporcionalan kvadratu anodnog napona.
{| class="wikitable" style="float:right; margin-left:1em"
|+ Spektralne valne duljine K-serija rendgenskih zraka (nm) za neke metale anoda.<ref> "CRC Handbook of Chemistry and Physics", 75th edition, editor=David R. Lide, publisher=CRC Press, 1994.</ref>
! Anoda
! Kβ₁
! Kβ₂
! Kα₁
! Kα₂
|-
! [[Željezo|Fe]]
| 0,17566
| 0,17442
| 0,193604
| 0,193998
|-
! [[Kobalt|Co]]
| 0,162079
| 0,160891
| 0,178897
| 0,179285
|-
! [[Nikal|Ni]]
| 0,15001
| 0,14886
| 0,165791
| 0,166175
|-
! [[Bakar (element)|Cu]]
| 0,139222
| 0,138109
| 0,154056
| 0,154439
|-
! [[Cirkonij|Zr]]
| 0,070173
| 0,068993
| 0,078593
| 0,079015
|-
! [[Molibden|Mo]]
| 0,063229
| 0,062099
| 0,070930
| 0,071359
|}
Tek uz visok anodni napon (oko 400 000 [[volt|V]]) i velik atomski broj ''Z'' metala na anodi, može se postići visok [[stupanj iskorištenja]], a on je oko 3 % rendgenskog zračenja, a 97 % odlazi na zagrijavanje anode.
===Karakteristično rendgensko zračenje===
Neki od [[elektron]]a koji bombardiraju anodu izbacuju elektrone iz atomskih ljuski najnižih energetskih razina. Popunjavanjem tih praznih mjesta elektronima s viših energetskih razina, zrači se razlika energije viših i nižih razina u obliku [[foton]]a ili karakterističnog rendgenskog zračenja. Na taj način nastaje zračenje točno određene frekvencije ili valne duljine (linijski [[Spektar (fizika)|spektar]]), karakteristično za kemijski element od kojeg je anoda. Uz karakteristično rendgensko zračenje uvijek nastaje i zakočno rendgensko zračenje.
==Gušenje rendgenskog zračenja u tvarima==
Kod rendgenskih cijevi, kojih se anoda može smatrati približno točkastim izvorom, intenzitet zračenja opada s kvadratom udaljenosti od izvora. Prolaskom rendgenskog zračenja kroz neku tvar, zračenje se guši (njegov intenzitet pada), ovisno o debljini sloja i koeficijentu gušenja zračenja u toj tvari. Koeficijent gušenja zračenja ovisi o upijanju (apsorpciji) i raspršenju rendgenskog zračenja.
Pri apsorpciji se [[kvant]] rendgenskog zračenja dijelom troši na udaljavanje elektrona iz njegove ljuske. Na taj se način rendgensko zračenje pretvara u druge oblike [[energija|energije]], kao što su [[svjetlost|svjetlosna]] ili [[toplina|toplinska]] energija. Koeficijent apsorpcije proporcionalan je [[gustoća|gustoći]] tvari kroz koju zračenje prolazi, [[atomski broj|atomskom broju]] elementa i [[valna duljina|valnoj duljini]]. Prema tome, rendgenskog zračenja kraćih valnih duljina ili tvrdo rendgensko zračenje, bit će manje apsorbirano, dakle je prodornije od onoga duljih valnih duljina. Prolaskom kroz nehomogeno tijelo rendgensko zračenje se više apsorbira na mjestima veće gustoće i na mjestima koja su od elemenata većeg atomskog broja. Upravo ta pojava se koristi u medicinskoj [[Radiologija|dijagnostičkoj radiografiji]], kod snimanja [[kost]]iju.
{| class="wikitable" style = "float: right; margin-left:15px; text-align:center"
|-
!Vršni napon rendgenskog zračenja !! Minimalna debljina <br /> olova
|-
|75 kV || 1,0 mm
|-
|100 kV || 1,5 mm
|-
|125 kV || 2,0 mm
|-
|150 kV || 2,5 mm
|-
|175 kV || 3,0 mm
|-
|200 kV || 4,0 mm
|-
|225 kV || 5,0 mm
|-
|300 kV || 9,0 mm
|-
|400 kV || 15,0 mm
|-
|500 kV || 22,0 mm
|-
|600 kV || 34,0 mm
|-
|900 kV || 51,0 mm
|}
Kod '''klasičnog raspršenja''' [[foton]] mijenja smjer, pa dio zračenja napušta osnovni snop. Pri takvom raspršenju ne mijenja se [[frekvencija]] raspršenog zračenja. I taj je koeficijent klasičnog raspršenja proporcionalan atomskom broju i valnoj duljini. Za valne duljine kraće od 0,03 nm koeficijent klasičnog raspršenja ne ovisi o valnoj duljini.
Kod '''Comptonova raspršenja''' primarni foton velike energije oslobađa elektron iz vanjske ljuske (Comptonov elektron), koji će imati frekvenciju nižu od primarnog elektrona.
[[Olovo (element)|Olovo]] je najčešći materijal za zaštitu od rendgenskog zračenja, zbog svoje velike gustoće, jednostavne ugradnje, velikog atomskog broja i relativno niske cijene. U tablici imamo preporuke za zaštitu s olovom, u ovisnosti od anodnog napona rendgenske cijevi.
==Otkrivanje rendgenskog zračenja==
===Rendgenski fotomaterijal===
[[Fotografija|Fotomaterijal]] koji je poglavito osjetljiv na rendgensko zračenje zove se rendgenski fotomaterijal. Danas je to rendgenski film. Rendgenski film može biti jednoslojan ili dvoslojan ovisno o tome ima li jedan ili dva fotosloja. Rendgenski film je fotografski materijal koji na jednoj ili na objema stranama podloge sadrži fotonanos osjetljiv na djelovanje rendgenskih zraka. Rendgenski film je najčešći i najjednostavniji medij za pohranjivanje dijagnostičkih informacija, koje dobivamo nakon izlaganja nekog dijela tijela rendgenskim zrakama.
[[Datoteka:Radiografía pulmones Francisca Lorca.cropped.jpg|mini|desno|250px|Radiografija pluća žene, prikazuje [[Hijatalna kila|hijatalnu kilu]]]]
[[Datoteka:Fluoroscope.jpg|mini|desno|250px|Fluoroskop]]
[[Datoteka:Fluoroscopy.jpg|mini|desno|250px|Fluoroskop je velika pomoć u kirurgiji]]
Za rendgenski fotomaterijal se uglavnom upotrebljava fotosloj sa [[srebro|srebrnim]] [[brom]]idom (AgBr), jer je spoj srebra s bromom postojaniji i za oko 20 do 30 % osjetljiviji na rendgensko zračenje od ostalih srebrnih halogenida. Kristali srebrnog bromida su kuboidne forme. Ukoliko se [[kristal]]izacija odvija u idealnim uvjetima, kristalna je rešetka pravilna, ali je pri tome fotosenzibilnost kristala manja. Stoga se tehnološki kontroliranim poremećajem procesa kristalizacije proizvode defektni kristali (substrukture), što omogućava ulazak nečistoća u kristalnu rešetku. Kristale srebrnog bromida se kontaminira atomima [[sumpor]]a. Ove nečistoće se nazivaju '''klice osjetljivosti''' ili centri onečišćenja kristala ([[Engleski jezik|engl]]. ''sensitivity specks''). Nastanak latentne slike na rendgenskom filmu se temelji na nakupljanje elementarnog srebra upravo u ovim centrima onečišćenja, budući da se u njima [[kation]]i srebra reduciraju u elektroneutralno metalno srebro.
Drugi važan sastavni dio fotosloja je '''želatina''' u kojoj su raspršeni srebrni halogenidi. Želatina je polipeptid životinjskog podrijetla koji služi kao nosač fotosenzibilnih kristala zrna [[Emulzija|emulzije]]. Želatina ima nekoliko jedinstvenih svojstava koja ju i danas, u doba velikog napretka sintetičke kemije, čine dragocjenom u fotoindustriji.
Fotografske i radiografske podloge su različite debljine: 0,21 [[metar|mm]] za planfilm, 0,08 – 0,13 mm za rol – film. U [[Radiologija|radiologiji]] je u početku kao podloga fotonanosu upotrebljavano prozirno [[staklo]], dok danas upotrebljavaju poliesterske podloge.
Obično svjetlo, zbog slabije prodornosti, djeluje samo na najpovršniji sloj fotonanosa filma. Rendgenske zrake, kao daleko prodornije zračenje od običnog svjetla, djeluju na cjelokupnu dubinu fotosloja jednakomjerno. Pri tome fotosloj apsorbira samo 1 % sveukupne količine rendgenskih zraka koje su emitirane kod snimanja. Poznato je da samo apsorbirano zračenje djeluje na fotosloj, prema tome gotovo 99 % rendgenskog zračenja prolazi kroz film
bez ikakvog fotografskog učinka.
S '''dvoslojni rendgenskim filmovima''' se postigla bolja iskoristivost djelovanje rendgenskog zračenja. Na takvim filmovima jednom ekspozicijom dobijemo rendgensku snimku na oba sloja fotonanosa, čime se postiže isti stupanj zacrnjenja kao da je takav film bio izložen djelovanju dvostruko veće količine zračenja. Stoga, dvostruki fotonanos rendgenskog filma omogućuje dvostruko kraću ekspoziciju. Kod upola kraće ekspozicije oba fotosloja samo posive no kad ih zajedno promatramo na negatoskopu, sivilo jednog fotosloja se točno poklapa sa sivilom drugog fotosloja, pa dobivamo dojam većeg zacrnjenja. Na taj način se i smanjuje doza rendgenskog zračenja kojoj je izložen bolesnik kod snimanja.
Dvoslojni rendgenski film ima ukupno sedam slojeva. Fotosloj debljine 0,013 do 0,020 mm vezan je na podlogu vezivnim ili ljepljivim slojem. Vezivni ili ljepljivi sloj filma veže fotosenzibilni sloj ili emulziju za podlogu. Građen je od [[Alkoholi|alkoholom]] omekšane želatine i vrlo je tanak. Zaštitni sloj prekriva fotosloj i štiti ga od mehaničkog oštećenja. Građen je od tvrde želatine i vrlo je tanak. <ref> Klinički bolnički centar Rijeka, Prof.dr.sc. Damir Miletić , dr. med: "Rendgenski fotomaterijal", [http://www.medri.uniri.hr/katedre/Radiologija/med.%20radiologija/film%20i%20obrada/1g_Film%20i%20obrada%20predavanja.pdf] </ref>
===Fluorescentni zastor===
[[Fluorescencija|Fluorescentni]] zastor se upotrebljava za direktno promatranje rendgenskog zračenja. Fluorescentni materijal apsorbira zračenje koje na njega pada i jedan dio pretvara u sekundarno zračenje druge valne duljine. Stokesovo pravilo kaže da je valna duljina sekundarnog emitiranog fluorescentnog zračenja uvijek veća od valne duljine primarnog zračenja. Na taj se način kod izbora odgovarajućih fluorescentnih materijala rendgenskog zračenje pretvara u zračenje u vidljivom dijelu spektra.
Kao fluorescentni materijal upotrebljava se [[cink]]ov sulfid, [[kadmij]]ev sulfid ili cinkov [[Silikati|silikat]]. Da bi došlo do fluorescencije, potrebno je u kristalnu strukturu tih fluorescentnih materijala ubaciti mjesta s izvjesnim defektom strukture ili centre fluorescencije, koji se dodaju kao 0,1 % primjesa srebra ili bakra.
Fluorescentni zastor sastoji se od podloge koja vrlo slabo apsorbira rendgensko zračenje, reflektirajućeg sloja i fluorescentnog sloja. Usmjeravajuća rešetka onemogućuje pristup zračenja iz drugih smjerova. Kao posljednji sloj upotrebljavaju se prozračno staklo ili plastična folija s primjesom [[Olovo (element)|olova]] koje zastićuje promatrača. <ref> Klinički bolnički centar Rijeka, Prof.dr.sc. Damir Miletić , dr. med: "Digitalni zapis u radiologiji", [http://www.medri.uniri.hr/katedre/Radiologija/med.%20radiologija/dig.%20zapis%20u%20radio/3g-Dig.zap.rad-pred.pdf] </ref>
===Fosforescentni zaslon===
Aktivni sloj je nanesen na krutu ili fleksibilnu podlogu. U aktivnom se sloju apsorbira rendgenske zrake, stvara i pohranjuje latentna slika i odvija stimulirana emisija svjetlosti, dok podloga ([[aluminij]], [[staklo]], polietilen tereftalat=PET) osigurava glatku površinu za osjetljivi [[Fosforescencija|fosforescentni]] sloj, pridonosi optičkim performansama i omogućava rukovanje, primjerice prijenos zaslona od radiografskog uređaja do skenera. Debljina aktivnog sloja se prilagođava kliničkoj aplikaciji. Sloj sadrži nepravilne granule fosforescentnog materijala promjera 3-10 μm suspendirane u vezivnoj tvari. Zaslon mora biti neosjetljiv za rendgensko zračenje koje prođe naokolo i povratno se raspršuje od objekata iza njega. To je dovelo do primjene tankih slojeva olova u kazeti ili na samom zaslonu (samo kod krute podloge). Iako mnogi fosforescentni materijali imaju svojstva pohranjivanja, najčešće se komercijalno upotrebljavaju za izradu zaslona [[barij]]evi fluorohalidi (bromidi, kloridi, jodidi) uz primjesu [[europij]]a, prema formuli BaFX:Eu<sup>2+</sup> (kod toga X označuje halogenide, primjerice [[klor]], [[brom]] ili [[jod]]).
===Geigerov brojač===
[[Geigerov brojač]] je instrument koji se koristi za otkrivanje i mjerenje [[Radioaktivnost|radioaktivnog zračenja]], te se rutinski primjenjuje za mjerenje stupnja ozračenosti iz bilo kojeg izvora: [[Nuklearna elektrana|nuklearnih elektrana]], istraživačkih laboratorija ili atmosfere. Budući da jako nuklearno zračenje predstavlja opasnost po život, neobično su važne pouzdane i brze detekcije nuklearnog zračenja. Tome služi Geigerov brojač koji je ostao uglavnom nepromijenjen otkako je prvi puta izumljen.
===Scintilator===
[[Datoteka:SGCat24454-scint-gris.noirEtBlanc.jpg|mini|desno|250px|Scintilatorski kristal okružen s različitim scintilatorskim detektorima]]
Scintilator koristi [[gadolinij]]ev oksisulfid ili [[cezij]]ev [[jod]]id kao pretvorbeni sloj koji apsorbira rendgensko zračenje. Taj se sustav naziva neizravnim (engl. ''indirect digital'') jer koristi intermedijarni korak stvaranja vidljive svjetlosti. Ravni detektor predstavlja kombinaciju detektorskog niza amorfnog [[silicij]]a i medija osjetljivog na rendgensko zračenje. Detektorski niz je povezan s vanjskom [[elektronika|elektronikom]] koja pojačava (multiplicira) signal, sinkronizira uključivanje/isključivanje linija očitavanja i digitalizira signal. U konačnici se mjeri [[električna struja]]. Nakon završetka ekspozicije, elektronika usmjerava tu struju prema pojačalima i analogno-digitalnim pretvaračima koji stvaraju sirovu digitalnu sliku.
===Poluvodički detektor===
[[Poluvodič]]ki [[detektor]] koristi amorfni [[selen]] kao pretvorbeni sloj koji apsorbira rendgensko zračenje. Taj se sustav naziva izravnim (engl. ''direct digital'') sustavom.
==Primjena==
===Medicinska radiologija i radiografija===
Suvremena [[radiologija]] sve više koristi digitalne sustave za dobivanje slike ljudskog tijela koji postupno zamjenjuju analogne uređaje u kliničkoj praksi. Digitalna tehnologija se odavno primjenjuje kod slojevnog snimanja, a početak takvog slikovnog zapisa se može pripisati [[Računalna tomografija|računalnoj tomografiji]]. Danas je većina [[Ultrazvuk|ultrazvučnih]] skenera također digitalizirana. Oslikavanje ljudskog tijela pomoću [[Magnetna rezonancija|magnetske rezonancije]] je nezamislivo bez digitalne konverzije analognog signala.
Primjer analogne slike je standardni radiografski zapis na rendgenskom filmu. Ukoliko ga se želi digitalizirati, sliku treba podijeliti u mrežu kvadratnih elemenata ([[piksel]]i) i svakom kvadratiću pridijeliti jednu nijansu sive skale izraženu numeričkom vrijednošću. Tek tada je slika spremna za kompjutorsku obradu, distribuciju ili reprodukciju.
Projekcijska radiografija i dijaskopija prikazuju snimani dio tijela kao sumaciju sjena nastalu projekcijom iz jedne točke, žarišta rendgenske cijevi. Nejednakim slabljenjem rendgenskog snopa u različitim organima i tkivima nastaje virtualna slika snimanog dijela tijela koju receptor slike pretvara u vidljivi radiogram. Receptor slike može biti analogni, primjerice film-folijski sustav, odnosno luminiscentno pojačalo na dijaskopskim uređajima ili digitalni.
===Računalna tomografija===
[[Računalna tomografija]] ili skraćeno CT (engl. ''Computed tomography'') računalna je rekonstrukcija tomografirane ravnine tijela. Slikovna je radiološka metoda koja nam daje slojevni prikaz pregledavanog dijela tijela, a za nastanak slike rabi se ionizirajuće rengensko zračenje.
===Fluoroskopija===
Pretrage barijem, pri kojima bolesnik guta [[barij]], često se izvode na [[jednjak]]u. Za takvo ispitivanje (zvano gutanje barijeve kaše), doktori nastoje koristiti fluoroskopiju, trajnu rendgensku tehniku koja omogućuje promatranje ili slikanje kako barij prolazi kroz jednjak. Fluoroskopija omogućuje doktoru da vidi stezanja jednjaka i bilo koju anatomsku manu kao što su suženja ili rane. Često se ti prikazi zabilježe na filmu ili video traci.
===Radioterapija===
Uz [[Kirurgija|kirurške metode]] i [[Kemoterapija|kemoterapiju]], radioterapija već dugi niz godina zauzima važnu ulogu u liječenju [[Rak (bolest)|raka]]. Prvi poznati prirodni izvor radioaktivnog zračenja bio je [[radij]], čija svojstva su otkrili i opisali još 1898. [[Maria Skłodowska-Curie|Maria]] i [[Pierre Curie]]. Radij se u liječenju počinje primjenjivati 1902. i primjenjivan je skoro 100 godina. Oko 1990. radij se prestao primjenjivati na preporuku Svjetske agencije za kontrolu atomske energije, prvenstveno zbog rizika ozračenja za osoblje koje ga je koristilo i zbog mogućnosti dugotrajne kontaminacije u slučaju nepažljivog rukovanja i oštećenja ili gubljenja izvora. Kroz godine nakon otkrića radioaktivnosti radija, slijedilo je otkriće svojstva zračenja niza drugih prirodnih izvora. Kroz iskustvo i praksu, od njih se u radioterapiji danas najčešće primjenjuju radioaktivni [[kobalt]], [[cezij]], [[tehnecij]], [[iridij]], [[jod]] i, rjeđe, [[zlato]].
==Štetnost rendgenskog zračenja==
Spoznaja o štetnosti rendgenskog zračenja kasni za ogromnim entuzijazmom zbog novih dijagnostičkih mogućnosti i prvi liječnici koji primjenjuju rendgensko zračenje obolijevaju od njega, odnosno od njegovih posljedica. Danas radiološka dijagnostika predstavlja najveći umjetni izvor zračenja prosječne populacije u medicini. Mjera zaštite od ionizirajućeg zračenja mora se pridržavati profesionalno osoblje koje to zračenje primjenjuje. Najbolja je zaštita za bolesnika smanjivanje rendgenskih pretraga na razumnu mjeru.
U [[Radiologija|radiološkoj dijagnostici]] zrače uređaji za rendgensko snimanje (primjerice, za snimanje [[kost]]iju ili [[pluća]]), uređaji za dijaskopiju (primjerice za pregled [[Želudac|želuca]], irigografija) i uređaji za [[Računalna tomografija|računalna tomografiju]] (CT). [[Magnetska rezonancija]] i [[ultrazvuk]] ne koriste štetno ionizirajuće zračenje za oslikavanje ljudskoga tijela. Ipak, magnetska rezonancija može biti opasna kod metalnih stranih tijela ili ugrađenog pace-makera. Nažalost, niti jedna od metoda ne pokriva sve dijagnostičke potrebe. Odabir dijagnostičke pretrage treba prepustiti liječniku koji će odrediti najkraći put do točne dijagnoze, uz najmanju štetu za zdravlje bolesnika.
Logičan nastavak na konvencionalnu radiografiju i dijaskopiju su složeniji uređaji koji koriste rendgensko zračenje: uređaj za angiografiju i računalnu tomografiju. Slijede magnetska rezonancija i ultrazvuk, kao najčešće korištena slikovna dijagnostička metoda u suvremenoj medicinskoj praksi. <ref> Narodni zdravstveni list, Mr.sc. Davor Petranović, dr.med: "Aparati u radiološkoj dijagnostici i njihov utjecaj na zdravlje ljudi", [http://www.zzjzpgz.hr/nzl/31/aparati.htm] </ref>
== Izvori ==
{{izvori|3}}
{{Mrva-fiz}}
| |||