Kaštelir-Labinci: Razlika između inačica

Dodano 25.618 bajtova ,  prije 15 godina
 
==Povijest==
Predgovor
Monografija Kaštelir autora dr. Ante Šonje sadrži nekoliko cjelina. Prva do stranice 43. donosi tekst. Zatim do velikog slova "J" slijedi 10 stranica s 44 bilješke. Nakon toga, nadodanih osam listova o narodnim običajima u Kašteliru prepisani su članak Javova A. Mikca iz 1963. Ti su zapisi nastali u Kašteliru 1928. godine. Slijede 3 lista o kaštelirskim koledvarima iz istog članka Jakova Mikca. Nadalje je dodano iz knjiga još osam listova. Na osmom listu nalazi se napomena prepisivačice Ljubice Šonje. Tih sveukupno 72 lista mogli bi biti dobra osnova za predstavljanje Kaštelira uz posebnu intervenciju u sintaksu, korekture i lekture, ali bez diranja smisla i zadržaja teksta dr. Ante Šonje.
 
Očito je tekst zamišljen kao monografija s povijesnim pregledom A. Šonje, bilješkama i dodacima, odnosno drugim člancima običajne prošlosti kojima je autor Jakov A. Mikac. A. Šonje je vjerojatno želio uz svoj pregled dodati jednog ili više autora, da knjiga ima monografski karakter. Ukoliko se želi predstaviti odnosno nedefinitivno stanje, ipak je potrebno izvršiti lektorske i korektorske intervencije, a uz poneke djelove dodati još bilješke.
 
Tekst je 80-ih godina u strojopisu kopirala udovica Ljubica Šonje. Pojedini stručni ili drugi citat (latinske riječi i sl.) mogu biti nedorečeni, a to poput tipfelera, treba jednostavno izmijeniti bez bilješki.
 
Određene otegotne okolnosti predstavlja neposjedovanje rukopisa dr. Ante Šonje. Njegova je povijesna ostavnština pohranjenia u Arhivi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Te bi izvore radi potpune vjerodostojnosti, vrijedilo konzultirati prije konačnog objavljivanja teksta.
 
Generalno, kao i pojedinačno, ovdje se donose svi prijedlozi za promjene koji se nižu s početkom u nadolazećoj stanici ovoga lista.
 
 
Napisano 31. svibnja, 2003. godine, mr. Marino Baldini
 
gore
 
--------------------------------------------------------------------------------
 
Dr.A.Šonje: KAŠTELIR
Povijesni pregled
Područje Kaštelira zemljopisno je smješteno na sjevernom djelu Poreštine. Na istoku graniči s Vižinadom, na jugu s Višnjanom, na zapadu s Tarom i sa sjeverne strane rijekom Mirnom. U ovom kraju po kojem se protežu plodna polja crvene zemlje s vinogradima i žitaricama, travnjaci livada po kojima pasu stada krupne i sitne stoke, šumarci s crnogoricom i bjelogoricom kao i razna mediteranska raslinstva, nalaze se brojna sela i zaselci. Među ovim naseljima ističu se po veličini i starini postanka Kaštelir i Labinci. To su od davnina bila dva središnja naselja koja su putevima tokom stoljeća bila povezana svaki sa svojom skupinom naselja. Područje je samo u kraćim razdobljima spadalo pod Vižinadu. Tek pod Austrijom su bili došli u sklop općine sa središtem u Vižinadi prema namjeri iredentista koji su iz općinskog središta vršili potaljaničivanje jednog od najznačajnijih hrvatskih područja u Istri. Pored toga sela i zaselci Kaštelira i Labinci uspjeli su dobiti podopćinu sa središtem u Kašteliru.
 
gore
 
--------------------------------------------------------------------------------
 
Kaštelir
Na njegovom se području sjeverno od ceste Vižinada - Tar pružaju sela Krančići, Babići, Tadini: zaselak Mekiši i Jureti pored toponima Jezero. Sjevernije od navedenih naselja prema Nigrinjanu, srednjevjekovnom utvrđenom naselju kojega se ostaci ruševina nalaze na strmoj hridini nad dolinom Mirne, nalazi se Cerion, u stara vremena nazivan Legovići, i zaselak Haračica.Tu se nalazi visoravan Mukle s uzvisinama Male i Velike Mukle kod koje je istoimeni zaselak. Nedaleko Mukle je na putu prema Kašteliru selo Sabadini.
Zapadno od Kaštelira su Brnobići, Rojci, Roškići, Kovači i Valentići. Prema sjeveru se pruža selo Diklići i na krajnjem zapadu zaselak Čemerići, kojega stanovnica Kaštelira zovu Vela Stancija.
 
gore
 
--------------------------------------------------------------------------------
 
Labinci
Nalaze se s istočne strane raskršća na cesti prema Višnjanu. Sa zapadne strane kod križanja na cesti prema Taru su Brnasi, a s južne strane na cesti prema Poreču - Žminjci i Dvori, zvani Ćići. Područje se Labinci od davnine protezalo kroz plodna područja sve do trase napuštene uskotračne željezničke pruge Poreč - Trst.
Opisano je područje Kaštelira bilo naseljeno neprekidno od davne pretpovijesti do danas.
 
gore
 
--------------------------------------------------------------------------------
 
Paleolitik i neolitik
Iz razdoblja kamenog doba pred svojih 10 do 15 tisuća godina kada je čovjek na području Poreštine živio po špiljama baveći se lovom, skupljanjem plodova i grubom obradom oruđa i oružja, kao i iz mlađeg kamenog doba u vrijeme od 8 do 4 tisuljeća pr.n.e. kada je čovjek počeo živjeti izvan špilja baveći se obradom glačanog oruđa i oružja od kamena, obradom keramike, timarenjem stoke i obradom zemlje do danas nisu nađeni nikakvi poznati nalazi. Ali nije isključena mogućnost da bi se takvih predmeta arheološkim istraživanjem špilja moglo naći na ovom području. Nesumljivo je paleolitičar iz Vergotinijeve špilje kod Munbrežina lovio divljač po šumovitim predjelima, a neolitičar zaorao prve brazde na ravnicama s dubokim slojem crvene zemlje po prostranstvu do padina rijeke Mirne.
 
gore
 
--------------------------------------------------------------------------------
 
Brončano doba
Na početku 2. tisućljeća pr.n.e. u Istru dolaze Mediteranci, ljudi s mora, vješti moreplovci koji na obali Poreštine osnivaju svoja utvrđena naselja, tzv. brončanodobne gradine. Gradine se nalaze na vrhovima brežuljaka sa dva do tri pojasa koncentrično kružnih zidina koje su zidane neobrađenim kamenjem. Gradinci su se iz obale postepeno širili u unutrašnjost i to Limskim zaljevom i dolinom rijeke Mirne. Ova rijeka je u 2. tisućljeću pr.n.e. nosila ime Hister i po njoj je cijeli poluotok dobio naziv Istra. Prema mitološkoj priči grčki su moreplovci Argonauti oko 1.200 pr.n.e. u Kolhidi oteli zlatno runo na crnomorskoj obali Male Azije i od tuda Crnim Morem i rijekom Ister (današnji Dunav) dospjeli Savom do alpskih obronaka u Sloveniji, pa podzemnim vodama, ili kako priča narod, Heraklo je na leđima prenio lađe na Argo, rijeku Mirnu, tj. Ister koja se u svom gornjem toku mogla nazivati Nengon (kraljica izvora). Grci su se tako uspjeli Jadranskim morem vratiti u Egejsko more i tako izbjegli progonstvo braće Medeje, kćeri kralja Ajeta koja se zaljubila u Jansona vođu Argonauta i tako im je pomogla domoći se zlatnog runa.
 
Ostaci brončane gradine nalaze se na slikovitom položaju zvanom Gradina ponad doline Mirne sa zapadne strane puta Crnjeka. Ova je gradina imala zid samo s južne strane. Ta je zidina branila pristup od okolne visoravni. Ostale strane bile su bez zidina, budući su bile nepristupačne zbog močvara koje su se nalazile u dolini rijeke Mirne. Kod ove se gradine na njenoj sjevernoj strani sačuvao prastari put koji je vodio u riječnu dolinu. Na gradini i u njenoj neposrednoj blizini sačuvali su se ostaci tumula, brončanodobnih gomila (gromača) koje su pretežno uništene. Gradinci su u ovim gomilama pokopavali svoje pokojnike u skvrčenom položaju usmjereno prema izlazećem suncu (istoku) i polagali u grobnice koje su bile obložene s prirodnim škriljama. Preko grobova bi zatim nasuli gomilu kamenja.
 
Jedan veliki brončani tumul nalazi se na Glavici na koti 170 uzvisine Golaš. Gradinci su ovakve velike tumule na rubu uzvisina gradili svojim pradjedovima, većinom istaknutim prababama, roditeljima svoga roda, tj. ženama koje su vodile glavnu ulogu u društvenom uređenju matrijarhata. Ovaj tumul je bio gotovo sav prekopan. Istražen je zalaganjem djelatnika Porečkog muzeja, a tom je prilikom nađen samo jedan nedirnuti mali dječji grob bez priloga, koji je bio oblikovan, kako smo spomenuli sa škrlijama. Nalaz ovog groba sasvim pouzdano potvrđuje naše mišljenje, da gradina i tumuli oko nje potječu iz brončanog doba. To potvrđuju i nalazi fragmenata zemljanih posuda.
 
Gradina ovog razdoblja nalazila se na brežuljku Mavriž. Na ovoj se uzvisini nalaze ulomci brončanodobnih posuda i u njegovoj blizini nekoliko neistraženih tumula.
 
Gradince su brončanog doba u istri oko 1.000 god. potisla ilirska plemena koji su se nazivali Histri. Histri zauzimaju gradine donoseći novi način pokapanja pokojnika. Ovi su svoje pokojnike spaljivali, pepeo bi stavljali u zemljišne žare (urne) koje bi zakopali na redove u zemlju, a ponekad prekrili i sa gomilom od zemlje ili kamenja.
 
Brončanodobna gradina je mogla postojati na položaju hridinaste uzvisine ponad rijeke Mirne na kojoj se nalazila srednjevjekovna utvrda Nigrinjan. Ovu hridinu s ostacima srednjovjekovnih zidova Kaštelirci nazivaju Gradina. Na Nigrinjanu se nalaze fragmenti zemljanih posuda koje su osebujne za prelazno razdoblje od brončanog doba 2. tisućljeća u željezno doba 1. tisućljeća pr.n.e. Nigrinjan zapadno strma vododerina dijeli od uzvisine zvane gradina Lončići. Teren je ove uzvisine posut brojnim špiljama u kojime se nalazi mnogo ulomaka zemljanog suđa željeznog doba. Ove su špilje bile često pozorište iskapanja znatiželjnih kopača zlata budući u narodu postoji priča da je u ovim špiljama zakopano blago. Od zidina pretpostavljene gradine na uzvisini Lončići ponad Mirne nema nikakvog traga. Stoga možemo pretpostaviti da je tu postojao strateški položaj brončane nigrinjanske gradine koji su vješto manevrirali u obrani svoje utvrde u slučaju napadanja u pogodnom času su skriveni u špiljama s leđa napadali neprijatelja koji je prodirao do zidina gradine. Osim toga mnoštvo ulomaka zemljanog suđa po špiljicama na gradini Lončići mogle su biti posljedica raznih vjerskih obreda koji su se obavljali po skrovitim šupljinama sa ceremonijalom posuda ili iz posuda u kojima se nosila hrana za grobove povezane sa spomenutim ceremonijalima.
 
Željeznodobna gradina ilirskog plemena Histra nalazila se na položaju selja Rojci. Ovo selo se nalazi jugozapadno od središnjeg nalaza na uzvisini od koje se pružaju široki vidici na prostranstva zelenog krajolika sve do plavog mora sjeverne obale Poreštine. Na položaju se ovog naselja u vrtovima nalaze ulomci zemljanih posuda 1. tisućljeta pr.n.e.
 
gore
 
--------------------------------------------------------------------------------
 
Antika
Ilirska plemena Histra zapadne Istre nalazila su se u teškom položaju u vrijeme kada su rimske legije poduzimale vojne za pokorenje Poluotoka. Rimljani su 181. pr.n.e. osnivajući snažnu koloniju Aquileju svoje legije okrenuli protiv Histra, Japoda i Karna. Ta plemena su ometala gradnju Aquileje, bojeći se bliskog prisutstva rimske vojske na strateškom položaju furlanske ravnice. Kroz Veneto su vodili putevi prema istoku u susjedne gorovite predjele. Godine 177. je konzul Claudije Pulhro osvajanjem Nezakcija glavnog naselja Istre nedaleko Pule, skršio otpor udruženih plemena istarske države.
 
Posljednji istarski kralj Epulon dao se ubiti da ne padne živ u ruke Rimljanima. Rimljani su se konačno na obalama Istre stalno utvrdili 129.g. pr.n.e. poslije uspjele pobjede Lempronija Tuditona u ratu protiv Japoda i Liburna.
 
U Porečeu je pedesetih godina 1. st. n.e. bilo osnovano utvrđeno mjesto kojega povjesničar Plinije naziva utvrđenim gradom rimskog naroda (oppidium civium Romanorum). Ovo je naselje u prvoj polovici za vrijeme cara Tiberija ili Kaligule bilo podignuto na rang kolonije (Colonia Julia Parentium). Kolonija je imala svoj ager (državno polje) u koje se spadalo područje Kaštelira i Labinci. Kroz područja ovih mjesta prolazila je vojna cesta, nazivana Via Flavia po carevima iz roda Flavijevaca koji su oko 100 godine dali ovu cestu popraviti. Po ovoj su cesti rimski konzuli od samog početka istarskih ratova vodili legije za pokorenje Istre. Stoga nije isključeno da je njena trasa bila utrta još u doba prapovijesti.
 
Flavijevska cesta je vodila od Akvileje, preko Trsta (Tergeste) sjeveroistočno od Kopra preko rijeke Formio (današnja Rižana) i otuda prema Kašteliru i Bujama, preko rijeke Mirne (Ningus) za Poreč (Parentium). Od Poreča uz kraj Lima za Bale (castrum vallis) i Pulu (najprije nazivana Pietas Julia, a kasnije u 2. st. Colonia Julia Pollentia Herculanea). Od Pule je jedan njen krak vodio prema Medulinu, drugi prema Nezakciju, preko Labina do Plomina. Treći krak ove ceste vodio je preko Vodnjana, Žminja, istočno od Pazina i nedaleko Boljuna preko Učke za Rijeku (Tarsaticu) i dalje za Dalmaciju i Panoniju.
 
Općenito se smatra bez ikakvih dokaza da je Flavijevska cesta rijeku Mirnu prelazila preko Velih vrata (Ponte porton) za Vižinadu i otuda kraj Božjeg polja za Labince i Poreč . Međutim rimska cesta od Buja do Poreča nije morala ići preko Mosta na Velim vratima (Ponte porton) i Vižinade. Prije svega most za prelaz rijeke Mirne nije postojao u doba antike i srednjeg vijeka, jer se preko rijeke prelazilo lađama. Rimska vojska je rijeku Mirnu prelazila preko pokretnog mosta koje je počivao na lađama (pontonski most). Osim toga vojska je trasu vojnih puteva od Buja do Poreča nastojala utrti po najpogodnijem terenu i najkraćem pravcu. U knjizi isprava sv. Mihovila pod zemljom (Iura S. Michaelis sub terra) koja je napisana oko 1314. opisane su međe samostana. Među tim međama spominje se javna cesta koja je vodila od Poreča do mlinova na izvoru Gradule u dolini rijeke Mirne ispod padine kaštelirskog područja. Ova javna cesta je od Poreča prema rijeci Mirni mogla voditi samo trasom Flavijevske ceste koje je postojala u srednjem vijeku. Smjer se antičkih cesta u Poreštini počeo mijenjati u novom vijeku u vezi nastajanja novih puteva koji su povezivali novo nastala naselja .
 
Kod izvora Gradula postojali su poznati mlinovi od srednjeg vijeka do 20. st. Na te se mlinove dolazilo mljeti žitarice rijekom Mirnom iz naselja na zapadnoj obali Istre i kopnenim putevima iz Poreštine i Bujštine. Danas se od ovog najvećeg izvora u dolini Mirne vodom napaja turizam Poreštine, Novigrada, Umaga, a dijelom i Kopra. Za meljavu žitarica na Gradule nije trebalo ići preko Vižinade pa se se preko Božjeg Polja vraćati na udolinu Mirne do Gradula. Prema tome spomenuti javni put za Gradule išao je od Poreča do Labinci i Kaštelira, preko rijeke Mirne za Buje. Od Labinci preko Kaštelira za rijeku Mirnu vode dva pogodna puta po kojima se do drugog svjetskog rata vozilo terete kolima sa zaprežnom stokom
 
Jedan kolski put vodi kroz središnje mjesto Kaštelir prema zaselku Sabadin. Od tuda se ovaj put od Velike Mukle spušta niz padine brežuljka Mukle pod nazivom Črnička u dolini Mirne do dolca Kazalacev dolić ispod uzvisine Vrbanovice. Od tuda se on nastavlja puteljkom ispod padine Orjice po rtu Est pod gradinom Lončići do dolića Trčanski dolić. Tu se ovaj puteljak spaja s kolnim putem koji vodi od Nigrinjanske luke prema jugu do jame Seliškovice, a prema istoku u dolini Mirne prema izvoru Gradule.
 
Drugi kolski put, nazivan nigrinjanski vodi od Nigrinjanske luke prema spomenutom doliću Trčasnki dolić u koji se slija kišnica kroz vododerinu Krpan. Od spomenuta dolića put vodi iz padine između rta Erta i uzvisine Gradine - Lončići do jame Sliškovice odvaja prema visoravni Mukle do spomenutog prvog puta (Crnjeka) a istočno pema naselju Mekiši i otuda prema naselju (bivšoj stanciji) Krasici, zatim selu Babići, uz groblje kroz središte Kaštelira do raskrsnice kod Labinci i od tuda za Poreč. Put Črnička je danas najpogodniji za prelaz u dolinu Mirne, ali Nigrinjasnki je put kraći, i on je neprekinuto od Nigrinjanske luke bio prohodan za kola. Prema tome nećemo pogriješiti reći da se ovaj Nigrinjanski put nalazi na trasi stare antičke Flavijevske ceste. Ozirom da na sjevernoj padini ponad doline Mirne nema pogodnog položaja niti traga od kolskog puta za prelaz u dolinu Mirne, od brežuljka sv. Antuna do mosta na Velim vratima (Ponte porton). Tada možemo tumačiti da je Flavijevska cesta od Buja išla do sela Brajkovići i otuda spuštajući se prema dolini Mirne u dolić Slonici. Prema tome rimska vojska je idući Flavijevskom cestom rijeku Mirnu prelazila od položaja i to sv. Pelagija do rta sv. Antuna sa sjeverne strane i na južnoj strani od rta Ert do izvora Gradule. Kao najpogodniji i najuvjeljiviji prelaz rijeke u dolini Mirne možemno označiti položaj od izvora Slonici prema nigrinjanskoj luci pod srednjovjekovnom utvrdom Nigrinjanom koja je bila naseljena kako se može navesti i u doba antike.
 
Od limitacije, tj. međa agrarnih čestica državnog polja (ager) porečke kolonije na podrujču sa sjeverne strane Poreštine sačuvali su se ostaci tri uzdužne prometnice, tj. od tri sporedna dekumana agera. Jedan antički put vodio je od Tarske drage prema Božjem polju, drugi od luke Črvar uz jamu Vergotini na kartama zabilježenu kao primorski put i treći od luke Busija preko stancije Kaštel, Vodopiju, u Novu Vas, Bačve i crkvu sv. Jurja. Narod ovaj put naziva Laški ili Vlaški put tj. put latina navodeći da je išao preko Učke. Ostaci spomenute limitacije na navedenom dijelu agera porečke kolonije sačuvali su se tri položaja bivšeg posjeda benediktinske opatije sv. Mihovila pod zemljom u nazivima Fermine koji označuju česticu na kraju posjeda.
 
Razvitak je antičkih naselja na opisanom području bio povezan uz Flavijevsku cestu i limitaciju agera. Zanimljiva je villa rustika koja je nađena kod sela Dvori (Ćići) nedaleko flavijevske ceste na pložaju zvanom Poloninica. Ovu je stambeno-gospodarsku zgradu dao podići Sekst Apulej Hermes god. 126. Kod nje je ovaj posjednik za svoju razonodu dao podići malu prostoriju koja je bila posvećna Bakhu (Liberu), božanstvu pijanog veseljka i razbludnog života. Nad vratima ove prostorije nalazio se natpis, koji se čuva u porečkom muzeju s likom rimskog boga Libera i njegovim atributima .
 
Nedaleko Labinci nađena je nadgrobna ploča u obliku vrata hada (podzemnog svijeta) s natpisom na kojem se spominje mlada djevojka Kornelija Erotis .
 
Kod ovog se mjesta našlo još nekoliko nadgobnih stela i to kod kuće Ivana Košeta, Petra Ivoševića kao i ona koju je dao podići Priski Alesiji muž Gratus Aronkulus. Navedeni nalazi svjedoče da je kod Labinci i Kaštelira, osim spomenute vile, postojalo i malo naselje (vicus).
 
Ulomak antičke stele, koja se nalzi uzidana na pročelju kuće Miljenka Legovića u selu Tadini, potječe iz Nigrinjana .Ovaj ulomak antičkog spomenika svjedoči da je nigrinjanksa hridina ponad Mirne, na kojoj je postojala ilirska gradina bila naseljena u doba rimske vlasti u Istri. Ovaj ulomak je ukrašen helenistički stiliziranom palmetom. Prema tome ovaj ulomak se može datirati u doba republike ili u 1. st. rimskog carstva.
 
Naseljenost nigrinjanske hridine u početku rimske vlasti u Poreštini potkrepljuje naše mišljenje da je Flavijevska cesta dolinu Mirne prelazila upravo ispod Nigrinjana na kojemu se u srednjem vijeku nalazila srednjevjekovna utvrda i ipod nje na rijeci Mirni luka.
 
O naseljenosti ovog kraja u doba rimske vlasti u Istri svjedoči nekolio antičkih nalaza oko uzvisine Golaš susjedne Gradine, koji se nalazi ponad doline rijeke Mirne, a zapadno od Nigrinjanske hridine. Među tim nalazima ističe se nadgrobna stela koju je podigao Tercije slobodnjak Lucija Marcija sebi i svojima , zatim ostali zidovi antičke vile s grobovima u polju sa zapadne strane Vele stancije (Rogovićka), ostaci zidova sa zapadne strane Kaštelira i nalaz antičkih grobova sa zapadne strane benediktinskog samostana sv. Mihovila pod zemljom .
 
gore
 
--------------------------------------------------------------------------------
 
Rani srednji vijek
 
Južni Slaveni su se u drugoj polovini 6. st. pod pritiskom Avara i drugih naroda počeli gibati iz svoje starodrevne pradomovine istočno od Karpata. Obruč utvrda koje je car Justinijan, obnovitelj jedinstva istočnog i zapadnog rimskog carstva, gradio na istočnim granicama carstva, obranu Balkanskog poluotoka, raspao se tokom Velike seobe naroda.
 
Hrvati - Slaveni su početkom 7. st. prodirući preko Panonije u Dalmaciju prešli Učku (611) i zauzeli prostranstvo srednje Istre rušeći bizantinske kule i utvrđena naselja. Iz srednje Istre prodrli su u njene zapadne predjele. Nedaleko Pule su razorili kasnoantički grad Nezakcij. Dolinom Mirne i Dragom prema Limu kao i glavnom prometnicom agera porečke kolonije dospjeli su na područje Poreštine. Tu su na obali mora razorili Vrsar. Istovremeno je bila porušena starokršćanska crkva sv.Petra na rtu Zorna . Poreč su u ovom naletu Hrvata od propasti spasile njegove zidine. O Hrvatima koji su početkom 7. st. doselili u Poreštinu svjedoči arheološki nalaz hrbina zemljanih posuda kod ruševina srkve sv. Agneze u Muntijani nedaleko sela Anžići.
 
Spomenuti nalaz hrbina spada među najstariju slavensku keramiku nađenu na Balkanu. Te hrbine potječu od posuđa koje su jednake kao one prostog tipa iz početka 7.st. .
 
Na položaju oko starokršćanske crkve sv.Marije koja je sredinom 11.st. došla u sklop benediktinskog samostana sv. Mihovila na Limu, u ranom srednjem vijeku postojalo je starohrvatsko groblje (9-10.st) . Starohrvatsko groblje postojalo je kod ranosrednjovjekovne crkve sv. Križa koja je postojalo u Kaštelirštini u neposrednoj blizini nigrinjanske utvrde na visoravni ponad rijeke Mirne. To su bili grobovi žminjskog tipa, koji su nađeni u starohrvatskoj nekropoli u Žminju, oblikovani sa škriljama, orjentirani s pogledom od zapada prema istoku i redani u redove. Ovakav je grob nađen na padini s jugozapadne strane Nigrinjana naprama Gradini - Lončići kao i na starom groblju u Buhićevoj dragi kod sela Medvidići katastarske općine Sutlovreča Pazenatičkog .
 
O naseljenosti Hrvata u ranom srednjem vijeku svjedoči i naziv Slavenske ceste (Via sclavonica) koja je nalegla na trasu glavne uzdužne prometnice antičkog agera (decumanus agri). Ova cesta se prvi put spominje godine 1030., zatim dosta često u kasnijim listinama i to prema naseljenosti Hrvata uzduž spomenute antičke prometnice od vrata romanskog grada Poreča širom cijele Poreštine .
 
Benediktinsku je opatiju sv. Mihovila pod zemljom kao podići bogati posjednik Telmone (ili Selmone) početkom 9.st. Ova opatija je dobila naslov po neobičnoj konstrukciji samostanske crkve koje je svetište bilo ukopano u zemlji .Opatija je osnovana na teritoriju Doljanu (Doliano) koji se pod jednakim nazivom spominje i u ispravama iz godine 1203. i 1311. Po navedenom imenu je teško zaključiti da li je spomenuti posjednik bio Franak ili Slaven. U svakom slučaju on je opatiju osnovao na teritoriju starohrvatskog roda Doljana u duhu franačkog feudalizma kako bi franački vladari utvrdili svoju vlast u Istri darivanjem posjeda crkvi tj. biskupima i samostanima. O Hrvatima na posjedu spomenutoga samostana svjedoče toponimi (nazivi) Dolici od div, deva, staroslavenska božanstva tmine i Vidov do, Vidov kal od vrhovnog božanstva starohrvatskog panteona Svevida koji je na svom bjelcu konju proročkog duha predvodio vojne protiv neprijatelja Hrvata (Germana i Romana). O prastarom slavenskom području današnje općine Kaštelir-Labinci svjedoče brojni toponimi među kojima možemo navesti one koji potječu od vremena doseljenja Hrvata u Poreštinu: Dol, Dolić, Brdo, Brig, Seliškovica, put Crnjeka od utvrde Nigrinjan, Glavica, Golac prema romanskom Mukaba(Mons calvus=ćelavi vrh), Mavriš od Mavar(Mauro), Vrbanovica, Muharovica, Bubac, Dračevac, dol Pasjak, Bunbovica i Golubinka.
 
Stanovnici posjeda benediktinskog samostana sv. Mihovila pod zemljom kao kmeti tog samostana nisu uspjeli osnovati svoju seosku zajednicu. Oni su živjeli rasuti po raznim zaselcima spomenuta teritorija, ali ipak i njih je pred feudalnim gospodarom zastupao seoski župan koji nije bio nosilac teritorijalne vlasti. Njegova prava zastupanja seoskih zajednica u Istri potječu od postojanja hrvatskih župa u prvim stoljećima ranog srednjeg vijeka. Tada je župan zastupao županije tj. teritorijalne jedinice roda plemenskih zajednica. Ovakva je županija mogla postojani na početku ranog srednjeg vijeka na području teritorija Kaštelira i Labinci koji danas obuhvaća općina Kaštelir-Labinci. Ova županija je vrlo rano podlegla nadiranju i Istru franačkog feudalizma koji je njen teritorij, slično kao i benediktinskog samostana, došao u posjed porečkog biskupa. Tako je porečki biskup došao u posjed cijelog područja, osim onog benediktinskog samostana, današnje općine Kaštelir-Labinci. Na području su spomenute općine nastala dva utvrđena sjedišta tj. kule (turris) ili kaštela (castelum). Oton II je porečkom biskupu godine 983. potvrdio posjed Nigrinjana prema starim darovnicama koje su donijeli njegovi prethodnici.
 
Prema iznesenom mišljenju možemo zaključiti da je na položaju Kaštelira(Castellarnis) u 10. st. postojala utvrda (castellium) kao u Nigrinjanu i ostale kule i utvrde na sjevernoj strani Poreštine prema rijeci Mirni. Osim spomenutih utvrda (Nigrinjana i Kaštelira) tu su postojale kule u starom Taru nedaleko ruševina crkvice sv. Križa (u srednjem vijeku sv. Marija) kod stancije Bleki (Turrim gue est supersiscatione Nonae) Kaštel u Črvarskom polju (Turrim de Cervera), na položaju današnje Vižinade (Vicinatum), na položaju brežuljka Ružara (Rosarium) i kaštel Motovun (Montona).
 
Slijedi:Visoki i kasni srednji vijek
 
==Gospodarstvo==
==Slavni ljudi==
Anonimni suradnik