Vjekoslav Babukić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
m Morfologija (Jezikoslovlje) |
||
Redak 7:
Babukićevo se mišljenje o “ilirskom“ jeziku može vidjeti iz samo jedne rečenice upućene [[Vuk Karadžić|Vuku Karadžiću]], koja ujedno pokazuje i svu razliku između dviju škola, ilirske i vukovske: “ali mi ne nameravamo, kao Vi, jedno narečje gospodujućim učiniti, veće u jednom njmljenom znaku svakolika narečja sjediniti“. Jezična će norma ipak ići prema sve jačem učvršćivanju ijekavskog tipa štokavskoga narječja, jer i Babukić i [[Antun Mažuranić]], dva glavna ilirska gramatičara od samog početka preporučuju da se svi trebaju naučiti književnom izgovoru, a to je ijekavski, kao što je u [[Dubrovnik|dubrovačkoj]] književnosti u kojoj su nalazili nadahnuće. [[Kajkavizam]]a će na gramatičkom planu biti sve manje, ali će sva tri narječja ostati nepresušni izvor bogaćenju leksika književnoga jezika sve do naših dana.
Prva od tri gramatike pod nazivom ''Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga'' prva je općehrvatska gramatika na kojoj se osnivala književnojezična norma pedesetak godina, izdana [[1836]]. godine, prevedena na [[njemački jezik]] [[1839]]. godine i [[Talijanski jezik|talijanski]] [[1846]]. godine. Glavno obilježje te norme je [[Morfologija (Jezikoslovlje)|morfološki]] pravopis prema Babukićevoj poznatoj rečenici: “Piši za oko, a govori za uši“, nasuprot Karadžićevoj: “Piši kako govoriš“. Zatim su u duhu hrvatske gramatičke tradicije normirani nejednaki množinski nastavci u [[Deklinacija|deklinaciji]] [[Imenice|imenica]] i [[Pridjevi|pridjeva]], npr. [[Dativ]] zdravim jelenom, [[lokativ]] zdravih jelenih i [[instrumental]] zdravimi jeleni. U slogotvorni /r/ pisalo se popratno e, a [[genitiv]] množine imeničke deklinacije završavao je na –ah, zbog čega su protivnici nazivali ilirce [[ahavci]]ma. Kada se danas čitaju tekstovi iz ilirskoga preporoda, onda nam se upravo zbog dvoslova er, genitivnoga –ah i nejasnoća pri čitanju takozvanog rogatoga e ti tekstovi čine izvještačenima, a jezik dosta različit od naprimjer [[Matija Antun Reljković|Reljkovićeva]] i [[Andrija Kačić Miošić|Kačićeva]] jezika ili pak od današnjega književnoga jezika. Stoga je potrebno najprije vidjeti što Babukić kaže o tome. Slovo a odnosno e ispred slogotvornoga /r/, koje su pisali i prije iliraca, Babukić naziva “ničmi glas“ za koji nema prave i “samostalne slike“. Prema tomu ni njegov izvor nije Babukiću jasan, pa ga ne treba ni čitati. Što se tiče rogatoga e tu je Babukić bio mnogo određeniji. Dok je [[Ljudevit Gaj|Gaj]] težio prije svega grafijskom jedinstvu, Babukić, a s njim i Antun Mažuranić, teži i izgovorom jedninstvu. Rogato e uzeto je iz nužde. U običnom razgovoru može ga izgovarati svatko po želji, ali u književnom jeziku treba se priučavati da ga svi izgovaraju kao je. Kasnije će to objašnjenje biti korigirano, pa će oba gramatičara normirati izgovor jata u kratkim slogovima kao je, a u dugima kao trofonemsku sekvenciju ije (Babukić) ili kao [[diftong]] ie (Mažuranić). Genitivno h u imeničkoj deklinaciji malo je složeniji problem. Oko njega se vodio pravi mali rat nekoliko desetljeća, a u polemikama su sudjelovali između ostalih [[Bogoslav Šulek|Šulek]], [[Vatroslav Jagić|Jagić]], [[Fran Kurelac|Kurelac]] i Karadžić. Ilirci su bili uvjereni da je ah najrašireniji nastavak, pa je to bio ideološki razlog njegova normiranja.
Jezični je razlog što je Babukić smatrao da nastavak –a imaju oni koji inače nemaju [[fonem]] /h/ u svojim govorima. Da se taj h čuje na terenu potvrdu je našao u samoga Karadžića koji navodi da ga [[Crnogorci]] izgovaraju u genitivu množine. Babukić je to imao već u svojemu slavonskom pravopisu, u kojemu je ono zasigurno označavalo samo dužinu zadnjega sloga da bi se mogli razlikovati [[homonim]]ni gramatički oblici kako saznajemo od Raljkovića. I Babukić i Mažuranić u prvim svojim gramatikama preporučuju da se “svaki učen Ilir“ trudi da se “ne samo u pismu, nego i u razgovoru na njega priuči“. Od pisanja genitivnoga –ah ilirci neće odustati, ali će promijeniti mišljenje o njegovu izgovoru, pogotovo kada je Jagić znanstveno pobio sve dokaze u prilog nastavku –ah. Babukić najprije govori da je h “slab“ glas. Zatim da se piše po zakonu [[Etimologija|etimologije]] i da ga izgovara onaj tko može, a onaj tko ne može, neka ga samo “odihava“, to jest aspirira. Izgovor dakle nije obvezan. Kasnije će još dodati da se taj glas “tanko i nečutljivo izgovara“, te da se nastavak –ah oteže, zbog čega su stari Dubrovčani pisali dva a. No više od Babukićevih riječi govori njegova ''Ilirska slovnica''.
| |||