|
'''Pejo Šimić''' (Foča kraj [[Derventa|Dervente]], [[15. srpnja]] [[1952.]]), hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik.
Pejo Šimić rođen je kao prvo dijete Mate i Marije. Pučku školu pohađao je u rodnoj Foči i susjednom Johovcu, gimnaziju u [[Rijeka|Rijeci]], a potom se vratio u rodni kraj. Vrlo mlad ostao je bez oca, te je morao uzdržavati obitelj, koja je nakon očeve smrti ostala bez skrbnika.
Djela:
Koristeći svoje prijateljske i rodbinske veze Šimić surađuje s nekoliko zagrebačkih i slavonskih općina, nastojeći izvući Foču iz tipično provincijskog kulturnog životarenja.
“Zov Hrvata bosanskog Posavlja” tri dopunjena izdanja (1992.)
“Zov Hrvata bosanskog Posavlja” četvrto dopunjeno izdanje (1993.)
Šimićev rad je iritirao tadašnju komunističku vrhušku pa mu je bilo “preporučeno da u miru” napusti Foču. On je to i učinio. No duša zauvijek ostade u [[Bosanska Posavina|Posavini]].
“Zemljo moja” (1993.)
Još kao srednjoškolac objavljivao je pjesme u desetak listova u [[BiH]] i [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Zanimljivo je da je prvu literarnu nagradu dobio za prozu [[1970.]] u [[Rijeka|Rijeci]].
“U vrtlogu sna” (1994.)
Dvije Šimićeve zbirke, nažalost, nikada neće razveseliti štovatelje njegove poezije. “Raspeta [[Hrvatska]]” zaplijenjena je [[1971.]] g., a “Posavski vidici” spaljeni su [[1992.]] g. u Foči zajedno s roditeljskom kućom.
“Suza na zgarištu” (1995.)
“Čežnja: pjesme duše moje” (1996.)
Njegov pravi pjesnički vrisak odjeknuo je devedesetih u vrijeme [[Domovinski rat|Domovinskog rata]] u zbirci ''Zov Hrvata Bosanskog Posavlja'', koja u samo sedam mjeseci doživljava četiri izdanja. Njegovi domoljubni stihovi o ratnoj istini na ovim prostorima s jednakim su se ushićenjem slušali među borcima na prvoj liniji bojišnice, kao i među izbjeglicama u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] i inozemstvu.
“Dah sudbine” (1997.)
Kako se povećavaju rane i bol hrvatskog naroda, tako sazrijeva Šimić kao pjesnik. Obogaćuje nas zbirkama “Zemljo moja”, “Suza na zgarištu”, “U vrtlogu sna”, “Čežnja”, “Dah sudbine” , “Vapaji”, “Licem u lice”, "Između svjetla i tame", te posljednjom sabranom zbirkom "Olujna vremena" u kojoj se zrcali eho društvene zbilje. Sve Šimićeve zbirke protkane su s četiri prepoznatljive niti ljubavi i to prema Bogu, domovini, ženi i majci.
“Vapaji” (1999.)
“Licem u lice” (2001.)
"Između svjetla i tame" (2009.)
"Olujna vremena" (2011.)
== Značajnije uglazbljene pjesme ==
Nekolicina Šimićevih pjesama je i uglazbljena, a najveći uspjeh doživjele su pjesme "Svi su moji Božići u Bosni" na festivalu u [[Međugorje|Međugorju]] [[1995.]], te "Hercegovko, Hrvatice" na festivalu u [[Ston]]u [[1997.]], obje u izvođenju Ćire Gašparca, te također pjesma "Požežanko, moj anđele" u izvedbi Dražena Kurilovčana. Sve pjesme su uglazbljene u suradnji sa pokojnim dr. Zvonimirom Toljom, te sa g. Stipicom Kalogjerom i g. Antoniom Zadrom.
== Rekli su o Šimiću ==
Šimić nudi ljepotu spoznaje da je, uz čuvanje obraza svog i svojeg naroda, ljubav, koja nas čini sretnicima ili nesretnicima, vitezovima ili slugama, ljepotanima ili nakazama, najvredniji razlog istinskog čovjekovog postojanja.
(Krunoslav Šarić, glumac, u zbirci "Vapaji")
Šimićevo pjesništvo snažno je svjedočenje boli, ljubavi, prkosa, dostojanstva, hrabrosti, pobune.
I vrijeme je takvo. Junačno u kom se životi daju za domovinu. Vrijeme je nesklono mlakosti i nesudjelovanju. I zato Šimićeve stihove, s istom naklonošću primaju i njegovi Posavci i Vukovarci.
(Lina Kežić, prof., u predgovoru zbirci “Zemljo moja”)
Sve su Pejine pjesme u ovoj zbirci svojevrsna molitva da ne ostane ovako kao što je sada. Zbirku počinje s Bogom i završava s Bogom. Uvjeren je da je njegov Bog, Bog slobode, pravde, ljubavi i pravednog mira. Pejo moli kroz pjesmu, molitveno pjeva. On je živi dokaz da je “anima croatica secundum naturam religiosa'' (hrvatska je duša po svojoj prirodi pobožna).
(O. dr. [[Vjekoslav Lasić]], dominikanac, iz recenzije zbirci “Čežnja”)
Stih Peje Šimića je krik i glas vapijućeg u pustinji. On poput Ivana Krstitelja upućuje oštar prijekor, kako onima koji nas htjedoše uništiti, tako i svim bezobzirnim drznicima koji govore da ljube cijeli svijet, a glavu okreću od vlastite majke.
(Publicist [[Ilija Zirdum]], iz recenzije zbirci “Dah sudbine”)
Pjesme Peje Šimića obuhvaćaju prostor cijelog hrvatskog etnikuma – [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], i na njemu strahovita ratna zbivanja i sudbine ljudi. Pjesnikova “Suza na zgarištu” je i suza hrvatskog naroda, svih onih čiji je dom ruševina i zgarište, a u tome se i očituje lirsko obilježje njegove poezije.
(Dr. [[Veronika Banaš]], iz recenzije zbirci “Suza na zgarištu”)
U Šimićevoj poeziji zrcali se [[Andrija Kačić Miošić|Kačićeva]] jednostavnost, [[France Prešeren|Prešernovo]] ljubovanje, [[Silvije Strahimir Kranjčević|Kranjčevićeva]] sentimentalnost, te [[Antun Gustav Matoš|Matošev]] bunt, prkos i domoljublje.
(Marija Matošić, prof., iz recenzije zbirci “Dah sudbine”)
Najsrdačniju riječ zaslužuje svaki stih, svaka pjesma što jača, hrabri hrvatsko srce na otpor, što razvihoruje hrvatske pobjedničke čvrstine. Pejo je birao najbliže svome zamišljenom čitatelju. Posrećilo mu se. Izazvao je veliku pozornost.
(Dr. [[Vlado Pandžić]], iz recenzije zbirci “Zov Hrvata bosanskog Posavlja”)
Šimić pjeva glasom naroda. Riječi su mu ljekovite, one su hrana istini za djecu našu koja će im otvarati oči. Šimićeve su pjesme plodonosne poput Posavlja, iz njih mogu niknuti nova nadahnuća, nova snaga, novi zanos i bunt u sinovima koji dolaze.
(Dr. [[Anto Kovačević]], iz recenzije zbirci "Zemljo moja")
O Peji Šimiću se mora govoriti. Mora se govoriti o njegovoj poeziji, o posebnosti te poezije, a ponajprije se mora govoriti o podneblju i ljudima koji su temelj i okosnica njegovih pjesama, a to znači govoriti o nama samima, o našoj prošlosti, o našoj budućnosti. Što se tiče njegovih ljubavnih pjesama, svojim sonetima Katarini moglo bi se reći vraća nas u Prešernova vremena.
(Dr. [[Ivan Markešić]], iz recenzije zbirci "Čežnja")
Odmah ću kazati: Pejo nije modernist čije riječi teku pa zaključi što želiš i umiješ, A NE!
Pejo je istinski pjesnik i cvili nad tragedijom svoga kraja, tragedijom bosanske Posavine gdje se rodio i odgojio, upamtio svaku stopu svoga djetinjstva, dolazio i molio na grobovima pradjeda, djeda i oca. Pejo je samonikao u svojoj Foči i ona je u njemu kuda se god kretao i što god radio.
(Književnik [[Ivan Ićan Ramljak]], iz recenzije zbirci “Suza na zgarištu”)
Šimićeve pjesme su karakteristične i na poznatim putanjama ovoga pjesništva, njihove ćemo orijentacijske kote lako uočiti: čežnja, patnja i ljubav. Popularnost je ovoga pjesništva, dakle, duboko uvjetovana na davno, u povijesti, postavljenim postamentima, tako da čitsatelj lakše i bez napora može prihvatiti Šimićevu pjesmu. U svakom slučaju razvijat će u njemu pozitivne emocije i humane naboje.
(Dr. [[Stijepo Mijović Kočan]], iz recenzije zbirci "U vrtlogu sna")
{{GLAVNIRASPORED:Šimić, Pejo}}
| 