Otvori glavni izbornik

Promjene

m
bez sažetka
[[Norveška|Norveški]] fizičar Kristian Birkeland je promatrao polarnu svjetlost i primijetio je da je ona stalna i bez prekida. Zaključio je da je Zemlja stalno bombardirana sa “zrakama električkih čestica koje dolaze sa Sunca”. 1916 godine on je prvi uspješno predvidio da “Sunčeve zrake nisu ni negativne ni pozitivne, već i jedno i drugo”. Time je objasnio da se Sunčev vjetar sastoji od negativnih elektrona i pozitivnih iona. <ref name=meyer-vernet/>
 
1959 godine je sovjetski satelit [[Luna 1]] prvi uočio Sunčev vjetar i mjerio njegovu jačinu. <ref>[Brian Harvey, ''Russian planetary exploration: history, development, legacy, prospects''. Springer, 2007, pstr. 26. ISBN 0-387-46343-7]</ref><ref>[http://www.daviddarling.info/encyclopedia/L/Luna.html David Darling, ''Internet Encyclopedia of Science''.]</ref>1990 godine svemirska letjelica [[SOHO]] je primijetila da Sunčev vjetar proizlazi sa Sunčevih polova i da se ubrzavaju puno brže od modela termodinačkog širenja.
 
==Emisija==
Na Sunčevoj koroni čestice plazme se griju i preko 1 000 000 K. Kao rezultat termičkog sudaranja, srednja brzina čestica je oko 145 km/s, što je daleko ispod Sunčeve [[brzina oslobađanja|brzine oslobađanja]] od 618 km/s. Ipak, neke od čestica dostignu brzinu od 400 km/s, što im omogućuje da putuju sa Sunčevim vjetrom. Kod iste temperature, elektroni, budući su puno manji, prvi dostignu brzinu oslobađanja, a zatim rade električno polje, koje dalje ubrzavaju ione i putuju dalje od Sunca.
 
Ukupan broj čestica koje putuju sa Sunca sa Sunčevim vjetrom je oko 1.3×10<sup>36</sup> u sekundi ili oko 6.,7 milionamilijuna tona na sat.<ref>{{cite book
| first=Bradley W. | last=Carroll | coauthors=Ostlie, Dale A.
| year=1995 | title=An Introduction to Modern Astrophysics