Borba za investituru: razlika između inačica

'''Borba za investituru''' je bila najznačajniji sukob između Crkve i države u srednjovjekovnoj Europi. U 11. i 12. stoljeću, niz papa iskušavao ovlasti europskih monarhija nad kontrolom imenovanjima, ili investiturom crkvenih dužnosnika kao što su biskupi i opati. Iako je glavni sukob je počeo u 1075 između pape [[Grgur VII.|Grgura VII]] i Henrika[[Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva|Henrika IV, cara Svetog Rimskog Carstva]], kratka, ali značajna borba oko investiture se dogodila između Henrika I., kralja Engleske i pape Paskala II u godinama 1103 do 1107, a to pitanje je također igralo omanju ulogu u borbi između crkve i države u Francuskoj, . Cijeli spor je konačno riješen [[Wormski konkordat|Wormskim konkordatom]] iz 1122.

Potkopavanjem moći osnovane careva salijske dinastije, spor je doveo do skoro 50 godina građanskog rata u Njemačkoj, te trijumfa velikih knezova i opata, dok je carska moć ponovno uspostavljena pod dinastijom Hohenstaufenom[[Hohenstaufen]].

Nakon pada [[Zapadno Rimsko Carstvo|Zapadnog Rimskog carstvaCarstva]] a prije borbe za investituru, postavljanje biskupa je teoretski bio zadatak Crkve, ali u praksi su ih postavljale svjetovne vlasti (carevi, kraljevi i vojvode). Sa biskupskom ili opatskom službom dolazilo je dosta zemlje i bogatstva, tako da su se crkveni položaji često kupovali, iako je to bio grijeh ([[simonija]]) . Prodaja crkvenih položaja postaje značajan izvor prihoda svjetovnih vladara. Osim toga biskupi su bili zbog svoje pismenosti[[pismenost]]i bili često i dio svjetovnih vlada. Vladaru je bilo jako korisno a na položaj dovesti biskupa ili opata koji će biti odan.

Kriza je započela kada je jedna skupina biskupa, predložila provedbu "''gregorijanske reforme crkve"''. Osnovni razlog reforme je prodaja crkvenih položaja. Zato je predloženo da crkva postavlja svećenike. Gregorijanski reformisti su znali da to neće moći izvesti, dok god car može postavljati papu. Prvi korak je stoga bio da car ne postavlja papu.

Prilika se ​​pokazala, kad je na vlast došao 1050-ih car [[Henrik_IV.,_car_Svetog_Rimskog_Carstva|Henrik IV.]] Pošto je car bio još dijete reformatori proglašavaju 1059. na crkvenom koncilu u Rimu da svjetovni vladari neće više birati pape. U tu svrhu su formirali kolegij kardinala koji bira papu. Taj način biranja papa se održao do danas. Kad je Rim uspio kontrolirati izbor pape, krenuo je na ukidanje prava vladara na investituru ostalih svećenika.

[[Grgur VII.]] odgovara [[1076.]] pismom, kojim izopćuje kralja i svrgava ga kao kralja i cara. To je bilo prvi put da je car svrgnut od [[4. stoljeće|4. stoljeća]]. Praktički i papa i car su jedan drugoga svrgli. Njemačka aristokracija je bila sretna jer je car svrgnut. Oni su koristili religiju kao pokriće za nastavak pobune, koja je ranije započela. Aristokracija je prigrabila carske ovlasti, pa je počela polagati pravo vlasti nad seljacima i posjedima. Gradili su zamkove, tamo gdje je prije bilo zabranjeno i gradili su lokalne feude da bi se odvojili od carstva.

Henrik IV. je bio suočen sa pobunama, pa mu nije preostalo ništa drugo nego se ispričati papi. Pokajnički putuje u [[Canossa|Canossu]] 1077. i tu se ispričava papi. Kao dokaz da se kaje za svoje grijehe došao je bos usred zime i u košulji od grube oštre dlake. Grgur VII mu oprašta i skida ekskomunikaciju sa njega. Ali njemačko plemstvo ne prestaju s pobunom. Izabrali su rivalskog kralja [[Rudolf Reinfeldski|Rudolfa Reinfeldskog]].

Sukob oko investiture se nastavio još nekoliko desetljeća i svaki sljedeći papa je nastojao potaknuti pobunu u Njemačkoj protiv Henrika. Henrika IV je 1106. naslijedio sin [[Henrik V., car Svetog Rimskog Carstva|Henrik V.]], koji je nastavio sa sukobom oko investiture.

William[[Vilim Osvajač]] je prihvatio blagoslov Grgura VII kad je izvršio invaziju Engleske. Međutim William Osvajač odbija papin zahtjev da dođe u Rim i prihvati takozvani dokument "Donacija Konstantina", po kojima bi papa imao puna prava postavljanja, a ne kraljevi.

U Engleskoj je postignut kompromis, zvan [[Londonski konkordat]] iz [[1107.]], koji je kasnije poslužio kao uzor za Vormski konkordat u Njemačkoj. U Engleskoj su se razlikovali sekularne i duhovne moći visokih svećenika. Engleski kralj je predao papi pravo postavljanja biskupa i opata, ali zadržao je pravo da se biskupi njemu zakunu kao sekularni vazali, jer su posjedovali zemlju, koju im je kralj udijelio.