Gustave Flaubert: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Luckas-bot (razgovor | doprinosi)
m r2.7.1) (robot Dodaje: be:Гюстаў Флабер
Redak 23:
Flaubertovo djelo je, može se reći bez ikakve ograde, središnji narativni opus 19. stoljeća. Iako su veliki ruski romanopisci poput [[Lav Tolstoj|Tolstoja]] i [[Fjodor Dostojevski|Dostojevskog]] popularniji i utjecajniji kod širega čitateljstva, te iako je njihov zahvat u stvarnost dojmljiviji i uzbudljiviji- Gustave Flaubert ostaje nenadmašivim, uzornim majstorom. Kao što je za Velazqueza rečeno da je bio slikar za slikare, tako se za Flauberta može kazati da je pisac za pisce, veliki učitelj i mjerilo majstorstva. Raznovrsnost i inventivnost piščeva djela zapanjuju: na njega se pozivaju kako naturalistička i realistička škola, od Maupassanta, Zole, Uptona Sinclaira do nebrojenih američkih i europskih naturalista, tako i simbolistička struja radikalnoga esteticizma koja inzistira na formalnome savršenstvu narativne umjetnine, utjelovljena u [[Marcel Proust|Proustu]] i [[James Joyce|Joyceu]]. Dodamo li tomu da su opusi [[Joseph Conrad|Conrada]], [[Albert Camus|Camusa]], [[Franz Kafka|Kafke]] i [[Jean Paul Sartre|Sartrea]] nezamislivi bez Flauberta- dobiva se dojam o dubini i dosegu utjecaja majstora iz Croisseta.
 
== Književni opusopis ==
Prvo Flaubertovo remek djelo je ujedno i najkontroverznije: "[[Gospođa Bovary]]", [[1857]]., turobna pripovijest o egzistencijalnoj [[dosada|dosadi]], [[preljub]]ima i [[samoubojstvo|samoubojstvu]] žene provincijskoga [[Normandija|normandijskoga]] liječnika, savršeno komponirana kao jedan od egzemplarnih psiholoških romana, izazvala je sudski proces zbog navodno nemoralnih dijelova teksta. No pisac, njegov izdavač i tiskar su oslobođeni optužbe, zahvaljujući, među inim, i realizmu i životnoj mudrosti suca. Roman odlikuju značajke koje će se sretati i u kasnijim Flaubertovim djelima: vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem ne čujemo glas pisca niti uopće znamo za njegovo postojanje, te harmonični i njegovani stil koji je postao uzorom francuske proze. U sljedećem romanu "[[Salammbo]]", 1862., [[auktor]] je dao maha svom potiskivanom temperamentu, no, ni tu nije iznevjerio arhivarski i trijezni pristup - u tom spoju nespojivih sastavnica leži čar prikaza stare [[Kartaga|Kartage]], kao i opisu razmaha bujnih strasti i atavizama koji su uzbuđivali piščevu maštu, najčešće svjesno ograničenu na prozaičnu malograđansku svakodnevnicu.