Inkvizicija: razlika između inačica

Oko [[12. stoljeće|12. stoljeća]] razna vjerovanja, koja je Katolička crkva proglasila herezama, sve su se više širile Zapadnom [[Europa|Europom]], ponajviše [[Dualizam (religija)|dualizam]]. Ova vjerovanja su samim svojim postojanjem ugrožavala vlast Katoličke crkve i feudalnih vladara<ref> Levack, Brian P.: The Withc-Hunt in Early Modern Europe(second edition), Longman, London and New York 1995,ISBN 0-582-08069-X, str. 167-171, 232</ref> čiju je vlast Crkva sakralizirala krunidbom kraljeva i proglašavanjem monarhijskog feudalnog uređenja utemeljenima na Božanskom autoritetu. Stoga [[papa]] [[Lucije III.]] i car [[Fridrik I. Barbarossa]] dekretom ''Ad abolendam'' [[4. studenog]] [[1184.]] osnivaju ''Biskupsku inkviziciju'', tj. daju [[biskup]]ima ovlasti da u svojim [[biskupija]]ma imenuju svećenika (inkvizitora) koji će pokretati postupke protiv "heretika".

U [[16. stoljeće|16. stoljeću]] pape osnivaju sistem sudova poznat kao ''Rimska inkvizicija'' kao nastavak prijašnje Papinske inkvizicije za područje [[Italija|Italije]], [[Malta|Malte]] i mnogih drugih djelova Europe. Jedan od razloga osnivanja ove inkvizicije bio je papin gubitak kontrole nad Španjolskom inkvizicijom koja je već tada postala sredstvom političke borbe španjolskih kraljeva. Nadležnost joj je bitno proširena i sada je uključivala blasfemiju, čaranje, lov na vještice i [[cenzura|cenzuru]]. Inkvizicija je u ovim područjima bila bitno blaža od "svjetovnih" vlasti koju su također nadgledali klerici i koja je također bila utemeljena na religijskom autoritetu. Inkvizicija je poznata je po procesima protiv [[Giordano Bruno|Giordana Bruna]] i [[Galileo Galilei|Galilea]]. Najviši sud Rimske inkvizicije bio je ''Sacra congregatio Romanae et universalis inquisitionis seu Sancti officii'', današnja [[Kongregacija za nauk vjere]].

Lošoj fami o inkvizicijama pridonijeli su različiti uzroci: mogućnost pokretanja postupka od inkvizitora, mučenje i česta kršenja samih pravila o zabrani mučenja u slučaju nepostojanja dokaza, akokao i kršenje propisa o isključivo jednokratnom mučenju<ref> Levack, str.Levack, str. 79-82</ref> , apsurdnost određenih optužbi (npr. o vještičarenju), progon ljudi s drugačijim vjerskim uvjerenjima ("heretika") političnost Španjolske inkvizicije, razne zloupotrebe u postupcima.

Termin vještica u narodnom je vjerovanju imao praznovjerne konotacije (žena koja se bavi magijom), ali razrađeni stereotip vještice, odnosno "zločina" vještičarenja osmislili su najučeniji ljudi onog vremena (klerici, teolozi i pravnici). Optužbe za vještičarenje su tako sadržavale dva ključna elementa - primjenu crne magije (malificium) i sklapanje ugovora s đavlom <ref>, Levack, str. 29-38</ref>. Stereotip vještica je predstavljao inverziju tada važećih društvenih pravila (promiskuitet, homoseksualne odnose, općenje s đavlom, kanibalistički infaticid) i izazov tadašnjim religijskim autoritetima i feudalnoj vlasti zbog čega su vještice smatrane demonskim bićima koja zaslužuju narigorzniji progon. Mnogi učeni opisi vještica su također sadržavali izrazite mizogine i sadističke elemente<ref>, Levack, str. 57-59</ npr. najpoznatiji priručnik za mučenje vještica ''Malj za vještice'', (''Malleus Maleficarum'', prvo izdanje 1486. djelo je do 1520 doživjelo još 13 izdanja). Knjiga je djelo dvojice dominikanaca, inkvizitora Heinricha Kramera i Jacoba Sprengera koji su se zbog negodovanja učenih ljudi u svojoj okolini obratili papi Inocentu VII. Papa je 1484 izdao bulu Summis desiderantes kojoj oni dvije godine kasnije(kao predgovoru) pridodaju svoj Malleus, odnosno stravične opise svoje inkvizicijske prakse mučenja "vještica".<ref>Levack, str. 54</ref>