Razlika između inačica stranice »Starčevićeva stranka prava«

bez sažetka
'''Starčevićeva stranka prava''' (nazvana i '''milinovci''', prema vođi Mili Starčeviću) naziv je za hrvatsku nacionalnu političku stranku koja je [[1908]]. godine nastala raskolom unutar tadašnje [[Čista stranka prava|Čiste stranke prava]], odnosno otcjepljenjemodcjepljenjem frakcije na čelu s [[Mile Starčević|Milom Starčevićevim]] i dr. [[Ante Pavelić (stariji)|Antom Pavelićem st.]] Razlog je bilo nezadovoljstvo politikom [[Josip Frank|Josipa Franka]], koji je nastojao Hrvatsku što je moguće više vezati uz Beč. Starčevićanci su to držali izdajom načela [[Ante Starčević]]a o nužnosti stvaranja samostalne i suverene Hrvatske.
 
U razdoblju [[1911.]] - [[1913.]] stranka se ujedinila s [[HKSP|Hrvatskom kršćansko-socijalnom strankom prava]] i s tzv. [[Mladohrvati]]ma u svepravašku organizaciju, ali nakon toga se opet odcijepila.
Među glavnim uzrocima raskolu bilo je to što su austrijski vrhovi željeli da čisti pravaši bezuvjetno podupiru [[Aneksija Bosne i Hercegovine|aneksiju Bosne i Hercegovine]] te protusrpsku hajku koja je potom uslijedila. Povod raskolu bio je razgovor Franka s ugarskim ministrom predsjednikom [[Sándor Wekerle|Sándorom Wekerleom]], u kojem se Frank obvezao da će surađivati s [[Pavao Rauch|Rauch]]ovim [[mađaroni|promađarskim]], izrazito dualističkim režimom. Frank je naime htio postati oslonac velikoaustrijske politike nakon aneksije Bosne i Hercegovine. U želji da ugodi velikoaustrijskim krugovima, Frank se zalaže za rješenje hrvatskog pitanja tako da se hrvatske zemlje, uključujući Bosnu i Hercegovinu, okupe unutar Monarhije kao upravna, a ne državna jedinica. Nakon toga mnogi frankovci napuštaju stranku. Na sjednici stranačkog vodstva 23. travnja 1908. došlo je do raskola. Mile Starčević, Ante Pavelić st. te Ivan Peršić nisu htjeli postati oružje vrhova Monarhije (Rauchova režima) u protusrpskoj hajci te istupaju iz Frankove stranke. Ogradili su se od frankovačke pomoći austrijsko-mađarskom pritisku na Hrvatsku i osudili pokušaje razbijanja [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpske koalicije]], iako ju nisu izravno podržali.
 
Prvi poticaji za obnovu starčevićanske struje došli su od obnovljene dalmatinske [[Stranka prava (Dalmacija)|Stranke prava]], koja je željela da hrvatski pokret u svoje djelovanje uključi i Srbe i Slovence. [[Mate Drinković]] u tu je svrhu iznio prijedlog da se Srbima i muslimanima u budućoj hrvatskoj državi zajamči kulturna i vjerska autonomija te da se Srbima dopusti uporaba ćirilice i srpske zastave, što su frankovci oštro osudili te su ih u svojoj žestokoj propagandi označivali kao srbofile i veleizdajnike.
 
Starčevićanci su uskoro najavili pravi povratak Starčeviću. Povratak Starčeviću trebao je očistiti stranku od "frankovštine" i lažnog liberalizma. Formulacija "povratka" Anti Starčeviću bila je Mili Starčeviću i njegovim suradnicima doista velik problem. U tijeku je bio "[[veleizdajnički proces]]" protiv Srba, pa se nije mogla zahtijevati samostalna Hrvatska država izvan okvira Monarhije. Revidiran je program iz [[1894.]], a zahtijevao je sjedinjenje hrvatskih zemalja, parlamentarnu vladavinu, [[trijalizam]] te građanske slobode.
 
U sljedećem razdoblju, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Starčevićeva stranka prava se konsolidira, dok frankovci otvoreno služe Rauchovu režimu. Kasnije se pridružuje [[Svepravaška organizacija|Svepravaškoj organizaciji]] (1911. – 1912.), zajedno s [[Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava|Hrvatskom kršćansko-socijalnom strankom prava]], koja je tad uključivala i Čistu stranku prava, te dalmatinskim i istarskim pravašima te [[Hrvatska katolička udruga|Hrvatskom katoličkom udrugom]] i [[Hrvatska narodna zajednica|Hrvatskom narodnom zajednicom]] iz Bosne i Hercegovine, te je jedno vrijeme nekadašnja [[Stranka prava]] bila obnovljena, jer je to bio jedini način da se izvorni pravaši zajedničkim silama odupru [[Hrvatska stranka prava (1903.)|Hrvatskoj stranci prava]] i njezinoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji i programu suradnje sa Srbima, uz oslanjanje na Mađare. No to nije imalo uspjeha i Organizacija se je raspala, a pojedine sastavnice nastavljaju djelovati samostalno.
 
U vrijeme [[Prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]] stranka se zalagala za Hrvatsku "bez skrbnika", što je bio eufemizam za neovisnost. Međutim nakon raspada Austro-Ugarske njezini čelnici prilaze Narodnom vijeću, sudjeluju u stvaranju [[Država SHS|Države SHS]], a potom i [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]]. Milinovci s Antom Pavelićem se udružuju zajedno sa [[Napredna demokratska stranka|Naprednom demokratskom strankom]] dr. Ivana Lorkovića u [[Hrvatska zajednica|Hrvatsku zajednicu]] i HZ postaje jedan od političkih grupacija u vrijeme jugoslavenske monarhije.
 
== Literatura ==
 
*GROSS Gross, Mirjana: ''Izvorno pravaštvo'', Zagreb, 2000., ISBN 953-6168-82-0
 
* Rohaček, Goran: ''Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća'', Čakovec, 2009.
 
* Cipek, Tihomir – Matković Stjepan: ''Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.–1914.'', Zagreb, 2006.
 
* Šidak, Jaroslav – Karaman, Igor: ''Povijest hrvatskog naroda 1860.–1914.'', Zagreb, 1986.
 
{{Hrvatske pravaške stranke}}
1.731

uređivanje