Rimska književnost: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.1) (robot Dodaje: scn:Littiratura latina |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 17:
Rimljani su za početak svoje književnosti uzimali 240. godinu pr.Kr.. O stvaralaštvu prije toga znamo veoma malo, ali prema njegovim ostacima i zapisima kasnijih rimskih pisaca možemo zaključiti da u tom periodu prevladavaju usmeni oblici narodnog stvaralaštva, kada se latinska pismenost tek rađa i kada se samo naziru počeci poetskog izraza. Tu spadaju razne »pjesme« koje su Rimljani nazivali zajedničkim imenom ''carmĭna'' i koje su bile pretežno religijsko-obrednog, gozbenog ili šaljivog karaktera. Među prve spadaju ''Arvalska pesma'' (''Carmen Arvāle'', prema ''arvum'' »njiva«), koju je svećenički zbor nazvan ''fratres Arvāles'' pjevao u mjesecu maju tokom ophoda po poljima; te ''Carmen Saliāre'' (''salīre'' »skakati«), koju su plešući u oružju pjevali svećenici ''Salii'' u čast boga Marsa. Ove su pjesme izvođene u autentičnom italskom metru, koji po starom seoskom božanstvu Saturnu nosi ime saturnski stih. Među obredne pjesme spadala su i razna zaklinjanja (''examenta'') i tužbalice (''neniae'') koje su se izvodile na sahranama. I nadgrobni natpisi (''elogia'') bili su sastavljeni u saturnskom stihu. Slavne ličnosti slavljene su u gozbenim pjesmama (''carmĭna convivalia'') i pjesmama koje su vojnici pjevali u [[trijumf]]u (''carmĭna triumphalia''). Trijumfalne pjesme često su po sadržaju bile rugalice na račun pobjednika s namjerom da se »umanji« njegova slava koja bi kod bogova mogla izazvati zavist.
U ovom razdoblju nalazimo i začetke dramskog prikazivanja. To su uglavnom bile improvizacije izvođene na seoskim svečanostima, pune lakrdija i masnih šala poput
O proznom stvaralaštvu imamo još manje podataka. Ono nema književnih obilježja, osim možda nadgrobnih pohvalnih govora (''laudatiōnes funĕbres''). U prozi su sastavljani razni državni spisi, službene knjige magistrata i senatske odluke. U ljetopisima (annāles) vrhovni svećenik je bilježio razne događaje iz društveno-političke povijesti Rima. Najstariji sačuvani spomenik rimske proze jesu fragmenti ''[[Zakon dvanaest tablica|Zakona dvanaest tablica]]'' (''Leges duodĕcim tabulārum''), koji su sastavljeni 451./450. pr.Kr.. i koji su bili osnova kasnijeg rimskog prava.
Redak 31:
Andronikov suvremenik [[Gnej Nevije]] (''Gnaeus Naevius'', oko 270 ― oko 201. pr.Kr.), rodom iz Kapue, prvi je originalni rimski pjesnik. On je tvorac prvog rimskog nacionalnog epa u saturnskom stihu pod naslovom ''Punski rat'' (''Bellum Punĭcum''). U njemu je opisao događaje iz prvog punskog rata, u kojem je i sam učestvovao. Čini se da je već kod njega bila obrađena priča o ljubavi Eneje i Didone koja je svojim raskidom dovela do neprijateljstva između Kartage i Rima. Nevije se bavio i dramskim stvaralaštvom. Osim komedija s grčkim sadržajem, tzv. [[palijata]] (''pallium'' »grčka kabanica«), npr. ''Djevojka iz Tarenta'' (''Tarentilla''), pisao je i komedije iz rimskog života, tzv. togate (''toga'' »rimska nacionalna odjeća«), npr. ''Gatar'' (''Ariŏlus''). Isto tako, osim tragedija grčkog sadržaja, npr. ''Trojanski konj'' (''Equos Troiānus''), on je prvi sastavljao tragedije iz rimske mitologije i povijesti, npr. ''Vuk'' (''Lupus''). Kako su glumci u njima bili obučeni u odjeću rimskih magistrata (''toga praetexta'' »toga s grimiznim obrubom«), to se ove tragedije nazivaju pratekste.
Treći uz Andronika i Nevija koji je stvarao u više književnih rodova bio je [[Kvint Enije]] (''Quintus Ennius'', 239 pr.Kr.―169. pr.Kr.), rodom iz Rudija u Kalabriji. Pisao je tragedije, komedije, satire, epigrame i prozu, ali je najpoznatiji kao epičar. U epu ''Anali'' (''Annāles'', 18 knjiga) opisao je povijest Rima od Eneje do suvremenih događaja. On je odbacio stari saturnski stih i uveo grčki [[heksametar]], koji će se otada učvrstiti u mnogim pjesničkim formama rimske književnosti. Zbog svog sadržaja, kojem je glavna tema uspon Rima, i zbog umjetničkog jezika obogaćenog mnogim stilskim figurama, ''Anali'' su do pojave Vergilijeve ''Eneide'' bili smatrani rimskim nacionalnim epom. Uz dvije palijate, u dvadesetak tragedija prvenstveno obrađuje teme iz trojanskog ciklusa ugledajući se na velikog grčkog tragičara Euripida. Enije je u rimsku književnost uveo satiru (''satūra''), koja još nema satirično obilježje, već je to zbirka pjesama različitog sadržaja u različitim metrima. Napisao je i didaktičko-filozofski ep ''Epiharm'' (''Epicharmus'') i prozno djelo u kojem racionalno i antropološki tumači porijeklo bogova pod naslovom ''Euhemer ili sveta
[[Datoteka:Tito Maccio Plauto.jpg|mini|'''[[Tit Makcije Plaut]]''']]
U ovom je razdoblju rimska dramska književnost doživjela svoj najveći procvat. To se prvenstveno odnosi na komediju, i to palijatu. Najistaknutiji komediografi čija su nam djela sačuvana bili su Plaut i Terencije. [[Tit Makcije Plaut]] (''Titus Maccius Plautus'', 254./251. ― 184. pr.Kr.), najveći rimski komediograf, bio je rodom iz Sarsine u Umbriji. Od oko 130 komedija sačuvano je 20 cijelih i jedna fragmentarna. Među najpoznatijima su: ''Blizanci'' (''Menaechmi''), u kojoj iz sličnosti dvojice blizanaca proizlaze raznovrsne peripetije; u ''Hvalisavom vojniku'' (''Miles gloriōsus'') nadutog oficira nasamario je njegov rob; ''Ćup'' (''Aulularia'') obrađuje lik škrtog starca koji ljubomorno čuva ćup s novcem. Od ostalih se ističu: ''Amfitrion'', ''Lažljivac'', ''Zarobljenici'', ''Avet'' i dr. Plaut je tematiku i likove preuzimao uglavnom iz nove atičke komedije, čiji je glavni predstavnik Menandar, ali ih je prilagođavao rimskoj publici i obogaćivao elementima italske lakrdije i narodne farse. Glavna Plautova snaga je u stvaranju tzv. komedije intrige, u kojoj se komični efekti postižu verbalnim nesporazumima i nepredvidivim situacijama. Živahan humor, izražen narodnim govorom umjetnički dotjeranim bogatim stilskim figurama, učinio je Plauta ljubimcem rimske publike čija su djela i kasnije imala ogroman utjecaj na razvoj [[Europa|europske]] komedije.
Redak 43:
Scipionovom krugu pripadao je i [[Gaj Lucilije]] (''Gaius Lucilius'', oko 180 pr.Kr. ― oko 102. pr.Kr.), tvorac satire u današnjem smislu riječi. Satiru je pisao već Enije, ali je to bila zbirka pjesama različitog sadržaja i metra. Zadržavajući metričku raznolikost, gdje ipak pretežu heksametri, Lucilije u 30 knjiga satira, iz kojih je sačuvano oko 1.300 stihova, razobličava javnu i privatnu izopačenost rimskog društva. On se jednako ruga raskoši, ambicijama i praznovjerju koliko i nadobudnim govornicima i umišljenim pjesnicima. Bez obzira na sličnu tematiku kod pojedinih grčkih autora, satira je originalan izum Rimljana i svoje će nasljednike naći kasnije u Horaciju i Juvenalu.
Razvoj rimske proze također pripada ovom razdoblju, premda ona nije dostigla onaj umjetnički nivo kao [[poezija]] i [[drama]]. Od proznih vrsta ističu se [[historiografija]] i [[govorništvo]]. Po uzoru na ''Anale'' koje su sastavljali svećenici, javljaju se u Rimu autori koji nastoje da opišu postanak i razvoj rimske države te svoja djela, pisana kronološki, također nazivaju ''Annāles'', pa se otuda nazivaju
Među mlađim analistima, koji su manje vjerodostojni od starijih ali ih nadmašuju načinom pripovijedanja, poznatiji su Sulini suvremenici [[Valerije Ancijat]] (''Valerius Antias'') i [[Lucije Kornelije Sizena]] (''Lucius Cornelius Sisenna'').
Redak 138:
Posljednji veliki rimski povjesničar bio je [[Amijan Marcelin]] (''Ammiānus Marcellīnus'', rođen oko 332. n. e.), koji je kao nastavak Tacitovih djela u 31 knjizi napisao povijest od 97. do 376. godine n. e. Sačuvano je posljednjih 18 knjiga, koje obrađuju događaje od 353. do 378. godine. Amijan Marcelin je kao povjesničar pouzdan i nepristran. Kao stilista pokušava da se ugleda na Tacita, ali je pritom nevješt, pa je ponegdje mračan i nerazumljiv.
Ovom razdoblju pripada i čitav niz kršćanskih pisaca, od kojih je svakako najvažniji [[Augustin]] (''Aurelius Augustīnus'',
Veoma je plodan pisac bio [[Boetije]] (''Anicius Severīnus Boethius'',
Car [[Justinijan]] (''Flavius Petrus Sabbatius Iustiniānus'', vladao 527―565) naredio je, hiljadu godina nakon postanka ''Zakona dvanaest tablica'', da se sakupi i objavi cjelokupno tada važeće zakonodavstvo, zajedno s komentarima rimskih pravnika. Tako je nastao ''Zbornik rimskog građanskog prava'' (''Corpus iuris civīlis Romāni''), posljednji spomenik latinskog književnog jezika.
| |||