Razlika između inačica stranice »Stranka prava«

Dodano 6.658 bajtova ,  prije 9 godina
bez sažetka
(poveznica na nadnevak)
{{dz}}
{{Infookvir politička stranka
| ime = Hrvatska strankaStranka prava
| izvorno_ime =
| logo =
| slogan = ''[[Bog i Hrvati!]]''
| osnovana = 26. lipnja 1861.
| raspuštenapreustrojena = 615. siječnja 19291902.
| prethodnik =
| nasljednik = [[UstašeHrvatska opozicija]] <br>[[Hrvatska stranka prava (1903.)|Hrvatska stranka prava]]
| sjedište = [[Zagreb]]
| država = [[Austrijsko Carstvo]]<br>{{ZD+X/A|A-U}}<br>{{ZD+X/D|DSHS}}<br>{{ZD+X/K|K JUG}}
| glasilo =
| podmladak =
| broj_članova =
| broj_članova_godina =
| ideologija = [[republikanizam]]<br>[[liberalizam]] <br> [[hrvatski nacionalizam]]
| religija =
| pozicija =
| napomena =
}}
'''Stranka prava''' ime je stranke koja je od [[1861]]. djelovala na području [[Hrvatska|Hrvatske]], a utemeljio ju je [[Ante Starčević]]. U njezinu temelju bio je pojam [[hrvatsko državno pravo|hrvatskog državnog prava]].
 
'''Stranka prava''' ime je stranke koja je od [[1861]]. djelovala na području Banske Hrvatske, a utemeljio ju je '''[[Ante Starčević]]'''. U njezinu temelju bilo je zastupanje [[hrvatsko državno pravo|hrvatskoga državnog prava]].
== Pravaška ideologija ==
U drugoj polovici [[19. stoljeće|19. stoljeća]], poslije ukidanja [[Bachov apsolutizam|Bachova apsolutizma]] i povratka ustavnosti [[1860]]. godine, u stranačko-političkom životu [[Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatske i Slavonije]] vladalo je kaotično stanje. Na pitanju odnosa Hrvatske prema [[Austrija|Austriji]] i prema [[Ugarska|Ugarskoj]] dolazi u dvijema glavnim strankama, u [[Narodna stranka|Narodnoj]] ([[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayerovoj]]) i u Unionističkoj ([[mađaroni|mađaronskoj]]), do trajnog previranja i unutarstranačkih rascijepa. U takvom se ozračju [[1861]]. pojavljuje Stranka prava. Osnovno načelo nove stranke bilo je: Ni pod [[Beč]] ni pod [[Pešta|Peštu]], nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga doba u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega držanju dvojice svojih osnivača i vođa: Antunu Starčeviću i [[Eugen Kvaternik|Eugenu Kvaterniku]]. 19. stotljeće često se dijeli na razdoblja ranog i zrelog hrvatskog [[nacionalizam|nacionalizma]]. Za prvo, rano razdoblje vezuje se [[ilirski pokret|ilirsko]]-narodnjačka ideologija, dok je drugo razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano uz ideju pravaštva. Pravaški pokret nosio je interes novog sloja, srednje klase koja se oblikovala u društvu nakon ukidanja [[feudalizam|feudalnih]] odnosa, u sklopu procesa stratifikacije hrvatskog društva koje je počelo postepeno gubiti ranija obilježja duboko polariziranog društva. Njihova ideologija imala je zadaću ubrzanja procesa stvaranja hrvatske nacije, koji je prema njihovu shvaćanju trebao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj [[država|državi]]. [[Ideal]] buduće hrvatske države bio je Starčeviću i Kvaterniku apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njihovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Oni su bili uvjereni da se duh naroda tj. njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovali su da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji koju su doživljavali kao osobu s biografijom. Stoga su Kvaternik i Starčević smatrali da su njihove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njihovoj predodžbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.
 
== Pravaška ideologija ==
Starčević koji je svoju misao počeo formirati još u ranim [[1850-ih|50-im]] godinama 19. stoljeća bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i sprečavanja slobodna razvoja ostavile traga na naravi ljudi koju on karakterizira kao „deformiranu.“ Prema tome stvaranje homogena naroda-osobe u samostalnoj hrvatskoj državi njemu je bila ona poluga koja je jedina mogla potaknuti povratak [[Hrvati|Hrvata]] osnovnim etičkim vrednotama. U pojedinca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tada kad shvate pravaški nauk, tj. kad nadvladaju deformaciju "svoga ja" i počnu se osjećati Hrvatima s misijom stvaranja samostalne države. Na formiranje Starčevićeve ideologije uvelike je utjecala mržnja prema [[Pavel Šafařik|Šafařiku]] i njegovim teorijama zajedničkog srpskog imena Slavena. Uz Šafařika, Starčević se uvelike protivio [[Vuk Karadžić|Vuku Karadžiću]] i njegovu članku "Srbi svi i svuda" iz [[1836]]. u kojem svrstava sve [[štokavsko narječje|štokavce]] kao [[Srbi|Srbe]], [[kajkavsko narječje|kajkavce]] kao [[Slovenci|Slovence]], a [[čakavsko narječje|čakavce]] kao ostatke Hrvata o kojima je pisao još [[Konstantin VII. Porfirogenet|Konstantin VII. Porfirogenet]]. Usto, Starčević je vidio i problem u različitom tumačenju pojedinih povijesnih osoba i događaja, te je s vremenom počeo upotrebljavati izraz „pravi Hervat“ koji je očigledno predstavljao svakog Hrvata koji je, prema njemu, posjedovao svijest o svom narodu-osobi. Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, imao velik utjecaj na stvaranje pravaške misli. Njegova ideja napretka proizašla je prije svega iz shvaćanja prošlosti. Hrvati su prema Kvaterniku postigli svoje povijesno pravo „prvobitnom, prirodnom, pravednom i neosporivom stečevinom“ za svojih seoba u [[6. stoljeće|6.]] i [[7. stoljeće|7. stoljeću]], tj. silom oružja i narodnim junaštvom.
U drugoj polovici [[19. stoljeće|19. stoljeća]], poslije ukidanja [[Bachov apsolutizam|Bachova apsolutizma]] i povratka ustavnosti [[1860]]. godine, u stranačko-političkom životu [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatske i Slavonije]] vladalo je kaotično stanje. Na pitanju odnosa Hrvatske prema [[Austrija|Austriji]] i prema [[Ugarska|Ugarskoj]] dolazi u dvjema glavnim strankama, u [[Narodna stranka|Narodnoj]] ([[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayerovoj]]) i u Unionističkoj ([[mađaroni|mađaronskoj]]), do trajnog previranja i unutarstranačkih rascjepa. U takvom se ozračju [[1861]]. pojavljuje Stranka prava. Osnovno načelo nove stranke bilo je: "Ni pod [[Beč]] ni pod [[Pešta|Peštu]], nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!" Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga doba u Hrvatskoj, zahvaljujući prije svega držanju dvojice svojih osnivača i vođa: ''Anti Starčeviću'' i ''[[Eugen Kvaternik|Eugenu Kvaterniku]]''. 19. stoljeće često se dijeli na razdoblja ranoga i zreloga hrvatskog [[nacionalizam|nacionalizma]]. Za prvo, rano razdoblje vezuje se [[ilirski pokret|ilirsko]]-narodnjačka ideologija, dok je drugo razdoblje zreloga hrvatskog nacionalizma, vezano uz ideju pravaštva. Pravaški pokret nosio je interes novog sloja, srednje klase, koja se je oblikovala u društvu nakon ukidanja [[feudalizam|feudalnih]] odnosa, u sklopu procesa stratifikacije hrvatskog društva, koje je počelo postupno gubiti ranija obilježja duboko polarizirana društva. Njihova ideologija imala je zadaću ubrzanja procesa stvaranja hrvatske nacije, koji je prema njihovu shvaćanju trebao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj [[država|državi]]. [[Ideal]] buduće hrvatske države bio je Starčeviću i Kvaterniku apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njihovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Oni su bili uvjereni da se duh naroda, tj. njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovali su da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju su doživljavali kao osobu s biografijom. Stoga su Kvaternik i Starčević smatrali da su njihove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njihovoj predodžbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.
 
Starčević, koji je svoju misao počeo formirati još u ranim [[1850-ih|50-im]] godinama 19. stoljeća, bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i sprječavanja slobodna razvoja ostavile traga na naravi ljudij koju on karakterizira kao „deformiranu“. Prema tome stvaranje homogena naroda – osobe u samostalnoj hrvatskoj državi njemu je bila ona poluga koja je jedina mogla potaknuti povratak [[Hrvati|Hrvata]] osnovnim etičkim [[vrjednota]]ma. U pojedinca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tada kad shvati pravaški nauk, tj. kad nadvlada deformaciju "svoga ja" i počne se osjećati Hrvatom s misijom stvaranja samostalne države. Na formiranje Starčevićeve ideologije uvelike je utjecala mržnja prema [[Pavel Šafařik|Šafařiku]] i njegovim teorijama zajedničkog srpskog imena Slavena. Uza Šafařika, Starčević se uvelike protivio [[Vuk Karadžić|Vuku Karadžiću]] i njegovu članku ''Srbi svi i svuda'', iz [[1836]]., u kojem svrstava sve [[štokavsko narječje|štokavce]] među [[Srbi|Srbe]], [[kajkavsko narječje|kajkavce]] u [[Slovenci|Slovence]], a [[čakavsko narječje|čakavce]] smatra ostatcima Hrvata, o kojima je pisao još [[Konstantin VII. Porfirogenet|Konstantin VII. Porfirogenet]]. Usto je Starčević vidio i problem u različitom tumačenju pojedinih povijesnih osoba i događaja te je s vremenom počeo upotrebljavati izraz „pravi Hervat“, koji je očigledno predstavljao svakog Hrvata koji je, prema njemu, posjedovao svijest o svom narodu –osobi.
Kvaternikove ideje i stavovi su bili uvelike prožeti idealima [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]] te želje za sličnim djelovanjem i u Hrvatskoj. Time se i razlikovao od Starčevića koji je rekao: „Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego prijestolja.“
 
Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, imao velik utjecaj na stvaranje pravaške misli. Njegova ideja napretka proizašla je prije svega iz shvaćanja prošlosti. Hrvati su, prema Kvaterniku, postigli svoje povijesno pravo „prvobitnom, prirodnom, pravednom i neosporivom stečevinom“ za svojih seoba u [[6. stoljeće|6.]] i [[7. stoljeće|7. stoljeću]], tj. silom oružja i narodnim junaštvom. Kvaternikove ideje i stavovi bili su uvelike prožeti idealima [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]] te želje za sličnim djelovanjem i u Hrvatskoj. Time se i razlikovao od Starčevića, koji je rekao: „Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego prijestolja.“
 
== Hrvatski sabor 1861. ==
 
{{glavni| Hrvatski sabor 1861.}}
Na temelju izbornog reda iz [[1848]]. godine, [[15. travnja]] [[1861]]. sastao se Hrvatski sabor. Narodni su zastupnici bili najugledniji članovi inteligencije, svećenstva, [[aristokracija|aristokracije]] i predstavnici [[Vojna krajina|Vojne krajine]]. Sabornica je postupno postala mjesto sukoba različitih mišljenja o položaju Hrvatske u [[Habsburška Monarhija|Monarhiji]]. Uglavnom je dolazilo do podjele na dvije strane: na konzervativno plemstvo i [[liberalizam|liberalno]] građanstvo. Ta je atmosfera predstavljala podlogu za prvi službeni nastup pravaške ideologije. Na temelju naloga [[Franjo Josip I., car Austrije|Franje Josipa]], Hrvatski sabor počeo je raspravljati pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Po tom pitanju dolazi do formiranja tri struje koje će ostati ključne u hrvatskoj politici do kraja Monarhije. Prva struja, [[Narodna stranka]], nastojala je postići što širu [[autonomija|autonomiju]] prilagođavanjem konkretnim političkim prilikama koje su se stalno mijenjale; druga struja, [[mađaroni|Unionistička stranka]], čvrsto se držala što uže veze s Ugarskom, pomišljajući na određenu autonomiju Hrvatske samo u okviru jedinstvene Ugarske; treća struja, Stranka prava, izjašnjavala se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške Monarhije (jedina veza s ostalim zemljama imao je biti zajednički vladar, ali je Kvaternik u političkoj praksi stajao pred problemom manjeg ili većeg odstupanja od proklamiranog „potpunog suvereniteta“ hrvatskog naroda). Tada većinom glasova Sabor prihvaća poznati članak 42, što su ga predložili Strossmayer i njegovi sljedbenici, a sastavio ga je [[Ivan Mažuranić]]. Ta je saborska odluka kasnije dobila kraljevo odobrenje. Zaključeno je da je događajima [[1848]]. prestala svaka državnopravna veza između Ugarske i [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Trojedne Kraljevine]] koja uključuje uz Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju, Rijeku, Vojnu krajinu i Međimurje. Jedini izuzetak bila je kraljeva osoba koja je [[Kruna sv. Stjepana|krunidbom]] za ugarskog kralja postajala i kraljem Hrvatske. Sabor uvažava prošli zajednički ustavni život Trojedne Kraljevine i Ugarske i izražava spremnost Trojednice da stupi u „još užju državno-pravnu svezu,“ ali samo ako kraljevina Ugarska prije pregovora prizna njezinu samostalnost i njezin naznačeni teritorijalni opseg. Prije usvojenja ovog članka odbijen je Kvaternikov prijedlog koji je želio dati načelno rješavanje odnosa između Hrvatske prema Austriji i prema Ugarskoj. Kvaternik je najveći trag ostavio govorom [[18. lipnja]] kojim je iznio svoje i pravaške stavove. On je tu preporučavao taktiku „muževnog čekanja“ koja je više bila obilježje Starčevićeva političkog profila, a manje je odgovarala njegovoj želji za brzom političkom ili diplomatskom akcijom. Kvaternikove ideje nadopunio je i prihvatio Starčević. On je na Saboru ponovio i još više zaoštrio svoje stavove iznesene još u „Riječkim predstavkama.“ Njegovim govorom dominira mržnja prema Austriji i uvjerenje da su svi narodi Monarhije sužnji. Tada je prvi put istaknuta krilatica koja je i simbolički označavala pravo hrvatskog naroda na slobodu, tj. da nad sobom priznaje samo [[Bog]]a:
 
Na temelju izbornog reda iz [[1848]]. godine, [[15. travnja]] [[1861]]. sastao se je Hrvatski sabor. Narodni zastupnici bili su najugledniji članovi inteligencije, svećenstva, [[aristokracija|aristokracije]] i predstavnici [[Vojna krajina|Vojne krajine]]. Sabornica je postupno postala mjesto sukoba različitih mišljenja o položaju Hrvatske u [[Austrijsko Carstvo|Austrijskoj Carevini]]. Uglavnom je dolazilo do podjele na dvije strane: na konzervativno plemstvo i [[liberalizam|liberalno]] građanstvo. Ta je atmosfera predstavljala podlogu za prvi službeni nastup pravaške ideologije. Na temelju naloga [[Franjo Josip I., car Austrije|Franje Josipa]], Hrvatski sabor počeo je raspravljati pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske.
 
Po tom pitanju dolazi do formiranja triju struja, koje će ostati ključne u hrvatskoj politici do kraja Monarhije. Prva struja, [[Narodna stranka]], nastojala je postići što širu [[autonomija|autonomiju]], prilagođavanjem konkretnim političkim prilikama, koje su se stalno mijenjale; druga struja, [[mađaroni|Unionistička stranka]], čvrsto se držala što uže veze s Ugarskom, pomišljajući na određenu autonomiju Hrvatske samo u okviru jedinstvene Ugarske; treća struja, Stranka prava, izjašnjavala se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Austrijske Monarhije (jedina veza s ostalim zemljama imao je biti zajednički vladar, ali je Kvaternik u političkoj praksi stajao pred problemom manjeg ili većeg odstupanja od proklamiranog „potpunog suvereniteta“ hrvatskog naroda).
 
Tada većinom glasova Sabor prihvaća poznati članak 42, što su ga predložili Strossmayer i njegovi sljedbenici, a sastavio ga je [[Ivan Mažuranić]]. Ta je saborska odluka kasnije dobila kraljevo odobrenje. Zaključeno je da je događajima iz [[1848.]] prestala svaka državnopravna veza između Ugarske i [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Trojedne Kraljevine]], koja uključuje uz Hrvatsku i Slavoniju još i Dalmaciju, Rijeku, Vojnu krajinu te Međimurje. Jedini izuzetak bila je kraljeva osoba, koja je [[Kruna sv. Stjepana|krunidbom]] za ugarskog kralja postajala i kraljem Hrvatske. Sabor uvažava prošli zajednički ustavni život Trojedne Kraljevine i Ugarske i izražava spremnost Trojednice da stupi u „još užju državno-pravnu svezu,“ ali samo ako kraljevina Ugarska prije pregovora prizna njezinu samostalnost i njezin naznačeni teritorijalni opseg. Prije usvojenja ovog članka odbijen je Kvaternikov prijedlog koji je želio dati načelno rješavanje odnosa između Hrvatske prema Austriji i prema Ugarskoj.
 
Kvaternik je najveći trag ostavio govorom od [[18. lipnja]], kojim je iznio svoje i pravaške stavove. On je tu preporučivao taktiku „muževnog čekanja“, koja je više bila obilježje Starčevićeva političkog profila, a manje je odgovarala njegovoj želji za brzom političkom ili diplomatskom akcijom. Kvaternikove ideje nadopunio je i prihvatio Starčević. On je na Saboru ponovio i još više zaoštrio svoje stavove iznesene još u ''Riječkim predstavkama''. Njegovim govorom dominira mržnja prema Austriji i uvjerenje da su svi narodi Monarhije sužnji. Tada je prvi put istaknuta krilatica koja je i simbolički označavala pravo hrvatskog naroda na slobodu, tj. da nad sobom priznaje samo [[Bog]]a:
 
{{citat|Narod hervatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žrtvovao, lepu budućnost odredila: narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!|A. Starčević}}
 
Sam Sabor raspušten je Kraljevskim odpisomotpisom od [[8. studenoga]].
 
== Pravaši i Austro-Ugarskanovo nagodbadržavno ustrojstvo ==
 
{{glavni| Hrvatski sabor 1865. – 1867.}}
Kao ni [[Bachov apsolutizam]], ni [[Klemens Wenzel Lothar Metternich|Metternichova]] centralistička politika nije doživjela veći uspjeh. U želji da se učvrste unutarmonarhijske prilike uoči nadolazećeg rata s [[Pruska|Pruskom]] i [[Italija|Italijom]], Franjo Josip morao je pristupiti pregovorima s mađarskim prvakom [[Ferenc Deak|Ferencom Deakom]] koji je očito promijenio stav u odnosu na [[1948]]. Hrvatski sabor sastao se u studenom [[1865]]. da bi odredio svoj stav o zajedničkim poslovima monarhije, da bi se izjasnio o odnosima Hrvatske i Ugarske i da bi poslao svoje predstavnike u Ugarski „krunidbeni“ sabor. Većina zastupnika tada je prihvatila adresu izrađenu od strane [[Franjo Rački|Račkoga]] kojom je većina Hrvatskog sabora napustila svoje odbijanje zajedničkih poslova s Austrijom iz [[1861]]., pa je vladar u svom odgovoru na adresu naredio da se izabere odbor koji bi pregovarao s odborom Ugarskog sabora o odnosima između Hrvatske i Ugarske i zajedničkim poslovima Monarhije, no ti razgovori ubrzo propadaju. Već potkraj lipnja [[1866]]., na početku [[Austro-pruski rat|Austro-pruskog rata]], mađarski su predstavnici prešli preko hrvatske državnosti u nacrtu za Austro-ugarsku nagodbu. S obzirom na poraz Austrije od Pruske, Austrija se morala, da bi učvrstila svoj položaj, okrenuti prema istoku. Poraz Habsburške Monarhije u svakom je slučaju pobudio nade protivnika u njezinu skoru propast. Na to su računali i pravaši, a i predstavnici Strossmayerove stranke. Budući da je to okretanje prema istoku obuhvaćalo i [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]] Starčević je djelovao na buđenju svijesti u Hrvatskoj. Austrija je također podilazila narodu potičući mitove o [[Nikola Šubić Zrinski|Nikoli Šubiću Zrinskom]] i [[Josip Jelačić|Josipu Jelačiću]]. Starčević i Kvaternik tome suprotstavljaju pogibiju [[Petar Zrinski|Petra Zrinskog]] i [[Fran Krsto Frankopan|Fran Krste Frankopana]]. Prihvaćanjem [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarske nagodbe]] u Austrijskom vijeća i Ugarskom saboru, mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja uvelike su se smanjile. [[Dalmacija]] i [[Istra]] našle su se u austrijskom dijelu, a [[Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatska i Slavonija]] u ugarskom. [[Vojna krajina]] i dalje je bila pod izravnom [[beč]]kom upravom. Na Saboru koji je zasjedao [[1. svibnja]] [[1867]]. govorio je i Starčević izjasnivši se protiv zajedničkih poslova. Tada na scenu stupa novo pravaško oružje to je bio političko-satirički list [[Zvekan]], koji je bio dostupan samo užem krugu čitateljstva no njegov utjecaj je bio velik. Godinu dana kasije zamjenjuje ga politički časopis Hervat. U težnji da podigne i učvrsti hrvatsku nacionalnu [[samosvijest]] Starčević je naročito nastojao uvjeriti Hrvate da su oni po svom porijeklu gospodarujući narod i da je „robovanje“ Beču i Pešti u punoj suprotnosti s duhom hrvatskog naroda. Kvaternik tada izdaje jedan od svojih najznačajnijih spisa „Istočno pitanje i Hrvati.“ Kvaternikovo stajalište bilo je sasvim jednoznačno: pravo na Bosnu po njemu, na osnovi etničkog i povijesnog prava, ima isključivo Hrvatska. Uvjeravao je hrvatsku javnost da je „jugoslovenština“ ustvari isto što i „srbština“ koja teži uništenju hrvatske nacije, a u krajnjoj konsekvenci isto što i „ruština.“ [[1871]]. Kvaternik započinje poznatu [[Rakovička buna|Rakovičku bunu]], no ona je ubrzo propala.
 
Kao ni [[Bachov apsolutizam]], ni [[Klemens Wenzel Lothar Metternich|Metternichova]] centralistička politika nije doživjela veći uspjeh. U želji da se učvrste unutarmonarhijske prilike uoči nadolazećeg rata s [[Pruska|Pruskom]] i [[Italija|Italijom]], Franjo Josip morao je pristupiti pregovorima s mađarskim prvakom [[Ferenc Deak|Ferencom Deakom]], koji je očito promijenio stav u odnosu na [[1848.]]
 
Hrvatski sabor sastao se u studenome [[1865.]], da bi odredio svoj stav o zajedničkim poslovima monarhije, da bi se izjasnio o odnosima Hrvatske i Ugarske i da bi poslao svoje predstavnike u Ugarski „krunidbeni“ sabor. Većina zastupnika tada je prihvatila adresu izrađenu od strane [[Franjo Rački|Račkoga]], kojom je većina Hrvatskog sabora napustila svoje odbijanje zajedničkih poslova s Austrijom iz [[1861.]], pa je vladar u svom odgovoru na adresu naredio da se izabere odbor koji bi pregovarao s odborom Ugarskog sabora o odnosima između Hrvatske i Ugarske i zajedničkim poslovima Monarhije, no ti razgovori ubrzo propadaju.
 
Već potkraj lipnja [[1866.]], na početku [[Austro-pruski rat|Austro-pruskog rata]], mađarski su predstavnici pregazili hrvatsku državnost u nacrtu za [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarsku nagodbu]]. S obzirom na poraz Austrije od Pruske, Austrija se morala, da bi učvrstila svoj položaj, okrenuti Ugarskoj. Poraz Austrijskog Carstva u svakom je slučaju pobudio nade protivnika u njegovu skoru propast. Na to su računali i pravaši, a i predstavnici Strossmayerove stranke.
 
Starčević je djelovao na buđenju svijesti u Hrvatskoj. U težnji da podigne i učvrsti hrvatsku nacionalnu [[samosvijest]], Starčević je naročito nastojao uvjeriti Hrvate da su oni po svojem podrijetlu gospodujući narod i da je „robovanje“ Beču i Pešti u punoj suprotnosti s duhom hrvatskog naroda. Austrija je također podilazila narodu, potičući mitove o [[Nikola Šubić Zrinski|Nikoli Šubiću Zrinskom]] i [[Josip Jelačić|Josipu Jelačiću]]. Starčević i Kvaternik tome suprotstavljaju pogibiju [[Petar Zrinski|Petra Zrinskog]] i [[Fran Krsto Frankopan|Fran Krste Frankapana]].
 
Prihvaćanjem Austro-ugarske nagodbe u Austrijskom vijeća i Ugarskom saboru, mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja uvelike su se smanjile. [[Dalmacija]] i [[Istra]] našle su se u austrijskom dijelu novonastale [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske Monarhije]], a [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatska i Slavonija]] u ugarskom. [[Vojna krajina]] i dalje je bila pod izravnom [[beč]]kom upravom.
 
Na Saboru koji je zasjedao [[1. svibnja]] [[1867]]. govorio je i Starčević, izjasnivši se protiv zajedničkih poslova. Tada na scenu stupa novo pravaško oružje – političko-satirički list ''[[Zvekan]]'', koji je bio dostupan samo užem krugu čitateljstva, no njegov utjecaj je bio velik. Vlasnik i urednik bio je Marko Manasterioti, no stvarna duša i glavni autor lista bio je Starčević. Također je važno napomenuti da je budući ban [[Levin Rauch]] dao znatnu materijalnu pomoć listu, zbog čega je list i počeo izlaziti. Najznačajniji Starčevićev spis u ''Zvekanu'' bio je ''Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu'', koji predstavlja kamen temeljac za razumijevanje njegova ideološkog sustava. Godinu dana kasnije zamjenjuje ga politički časopis ''Hervat'', urednika i izdavača dr. Ivana Matoka, a u kojem su većinom pisali Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Izašao je neposredno nakon objavljivanja kraljeve sankcije [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]], s dodanom „[[riječka krpica|riječkom krpicom]]“ (18. studenoga [[1868.]]). U prvom broju objavljen je programatski spis pravaša, koji je napisao Starčević, a datiran je 30. rujna 1868. (Hrvatsko-ugarska nagodba je sklopljena 24. rujna). Uz hrvatsko državno pravo, u spisu veliku važnost ima i načelo narodnosti. U srpnju [[1869.]] obustavljeno je izlaženje lista, no pravaši su nastavili s izdavanjem ''Hervata'', samo pod nazivom ''Hervatska'', pod uredništvom [[Vjekoslav Bach|Vjekoslava Bacha]]. Prestaje izlaziti početkom [[1870.]], a nakon godinu dana vraća se kao tjednik.
 
Godine 1868., nešto prije Starčevićeve brošure ''Ime Serb'', u kojoj sustavno omalovažava Srbe, Kvaternik izdaje jedan od svojih najznačajnijih spisa – ''[[Istočno pitanje]] i Hrvati''. Kvaternikovo stajalište bilo je sasvim jednoznačno: pravo na Bosnu i Hercegovinu, po njemu, na osnovu etničkog i povijesnog prava, ima isključivo Hrvatska. Uvjeravao je hrvatsku javnost da je „jugoslovenština“ ustvari isto što i „srbština“, koja teži uništenju hrvatske nacije, a u krajnjoj konzekvenci isto što i „ruština.“
 
Također je 1868. godine sprovedena u život Hrvatsko-ugarska nagodba, u čijem je sastavljanju glavnu riječ imala ugarska deputacija, a što će kasnije imati važnu ulogu u rastu popularnosti pravaša, zbog gubitka bilo kakve samostalnosti i državne individualnosti Hrvatske. Zbog toga, godine [[1871]]., Kvaternik započinje poznatu [[Rakovička buna|Rakovičku bunu]], no ona je odmah ugušena, a on sam ubijen. Zbog pobune pravaši doživljavaju zatvaranja i velik progon od strane vlasti te stranka privremeno zamire.
 
== Vrhunac pravaškog doba ==
Učvršćenjem dualističkog modela vlasti unutar Monarhije, predstavnici mađarske vladajuće klase bili su svjesni da moraju revidirati nagodbu s Hrvatskom. Svi financijski i gospodarski poslovi bili su u rukama organa ugarske vlasti, a o [[ban]]u je odlučivao i dalje ugarski ministar predsjednik. U želji modernizacije Hrvatske, reformiranja uprave, sudstva i prosvjete nova je vlada, na čelu s Mažuranićem, u razdoblju [[1873]].-[[1875]]. obavila zamašan zakonodavni rad. Hrvatska i Slavonija tada doživljavaju brzi razvoj, mnogo brži od, primjerice, Dalmacije, no nastavlja se i nezadovljstvo općim stanjem i nastavkom postupne mađarizacije.
 
Učvršćenjem dualističkog modela vlasti unutar Monarhije, predstavnici mađarske vladajuće klase bili su svjesni da moraju revidirati nagodbu s Hrvatskom. Svi financijski i gospodarski poslovi bili su u rukama organa ugarske vlasti, a o [[ban]]u je odlučivao i dalje ugarski ministar predsjednik. U želji modernizacije Hrvatske, reformiranja uprave, sudstva i prosvjete nova je vlada, na čelu s Mažuranićem, u razdoblju [[1873.]] – [[1875.]] obavila zamašan zakonodavni rad. Hrvatska i Slavonija tada doživljavaju brz razvoj, mnogo brži od primjerice Dalmacije, no nastavlja se i nezadovoljstvo općim stanjem i nastavkom postupne mađarizacije.
Već [[1875]]. pravaška grupa držala je da se može vratiti u politički život, no Starčević se nije kandidirao. Umjesto sebe preporučio je [[Fran Folnegović|Frana Folnegovića]], koji je doista bio izabran u [[Sesvete|sesvetskom]] [[kotar]]u. On je bio protivnik Narodne stranke, ali nije mogao djelovati s pozicija Starčevićeva nauka. Osim od Folnegovića, poticaj za obnovu Stranke prava došao je i od [[Rijeka|riječkog]] odvjetnika [[Erazmo Barčić|Erazma Barčića]], prvaka riječkih i primorskih Hrvata. Uspon Rijeke, kao luke mađarskog kapitala, pritisak na Hrvate i hrvatski kapital u Rijeci, ubrzan nazadak nekad relativno razvijene privrede u [[Hrvatsko primorje|Hrvatskom primorju]], sve je to izazivalo veliko nezadovoljstvo i sklonost pravaškoj promidžbi.
Istovremeno se u političkom životu pojavljuje i osiječki odvjetnik dr. [[Josip Frank]] koji će kasnije imati veliki utjecaj na samu stranku. Uz njih najveći oslonac pravaške ideologije sedamdesetih bila je studentska mladež okupljena oko lista „Hervatska.“ Kasnije mladi pravaši nagovaraju Antu Starčevića da dopusti izdavanje pravaškog lista „Sloboda“ na [[Sušak]]u [[1878]]. Pojavom „Slobode“ počeo je proces prodiranja pravaške ideologije u sve pore društva. No unutar stranke sukobi između Starčevića i Folnegovića te Starčevića i Barčića bili su stalni tako da su usporavali djelovanje stranke. 1878., nakon izbora za Sabor, i izbora petorice pravaša za saborske zastupnike, velik broj [[mađaroni|unionista]] pristupa Stranci prava pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom. Tada je s posebnim nacrtom adrese istupio Ante Starčević. Adresa je bila formulacija pravaške ideologije kao i predstavke iz [[1861]]. Starčević u njoj nije spominjao one svoje stavove koji su mogli odbiti mnoge potencijalne pristaše (npr. teoriju o „pasmini slavoserbskoj“), te je, za razliku od razdoblja [[1867]].-[[1871]]. otvoreno kritizirao dualizam i dao realne ocjene njegovih posljedica. Osnovni sadržaj Starčevićeve adrese bio je prosvjed u ime suverenog hrvatskog naroda s kojim njegov stvarno apsoluistički vladar i njegovi pomagači postupaju kao s posljednjim podanikom. Svoje tumačenje opravdao je stavom da je Hrvatska samostalna država koja nema nikakve veze s s ostalim zemljama Monarhije i da se zato ne smije popustiti od njezinih prava. Saborsko izaslanstvo izručilo je adresu većine Franji Josipu. Uspon pravaštva nakon izlaska „Slobode“ nadopunila je skupštinska akcija [[1879]]., kad je postalo moguće održavanje javnih skupova.
 
Već [[1875]]. pravaška skupina držala je da se može vratiti u politički život, no Starčević se nije kandidirao. Umjesto sebe preporučio je [[Fran Folnegović|Frana Folnegovića]], koji je doista bio izabran u [[Sesvete|sesvetskom]] [[kotar]]u. On je bio protivnik Narodne stranke, ali nije mogao djelovati s pozicija Starčevićeva nauka. Osim od Folnegovića, poticaj za obnovu Stranke prava došao je i od [[Rijeka|riječkog]] odvjetnika [[Erazmo Barčić|Erazma Barčića]], prvaka riječkih i primorskih Hrvata. Uspon Rijeke, kao luke mađarskog kapitala, pritisak na Hrvate i hrvatski kapital u Rijeci, ubrzan nazadak nekad relativno razvijene privrede u [[Hrvatsko primorje|Hrvatskom primorju]], sve je to izazivalo veliko nezadovoljstvo i sklonost pravaškoj promidžbi. Istovremeno se u političkom životu pojavljuje i osječki odvjetnik dr. [[Josip Frank]], koji će kasnije imati velik utjecaj na samu stranku.
[[1880]]. umjesto Mažuranića za bana dolazi [[Ladislav Pejačević]] koji zabranjuje list „Slobodu“, uhićuje članove i simpatizere stranke i vrši druge oblike pritiska. Na izborima [[1881]]. postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima pa tako i svećenstvu, premda je Starčević zastupao neke antiklerikalne stavove.
 
Uz njih najveći oslonac pravaške ideologije sedamdesetih bila je studentska mladež, okupljena oko lista ''Hervatska''. Kasnije mladi pravaši nagovaraju Antu Starčevića da dopusti izdavanje pravaškog lista ''Sloboda'' te pomogne obnovi Stranke prava i pravaškog lista. Prvog rujna [[1878.]], nedugo nakon [[Okupacija Bosne i Hercegovine|okupacije Bosne i Hercegovine]], pojavio se je na [[Sušak]]u novi pravaški list – ''Sloboda''. Pojavom ''Slobode'' počeo je proces prodiranja pravaške ideologije u sve pore društva, osim među najviše slojeve. No Sloboda je najznačajnija bila po tome što se, nakon razočaranja u Francuskoj, Starčević okreće „rusofilstvu“ i nadi da će Rusija ratno poraziti Austriju te da će se Hrvatska napokon osamostaliti, usprkos dotad iskazanoj mržnji prema njoj. Druga značajna stvar bila je napuštanje teorije o „slavoserbskoj“ pasmini te promjena odnosa prema Srbima. No unutar stranke sukobi između Starčevića i Folnegovića te Starčevića i Barčića bili su stalni, tako da su usporavali djelovanje stranke. Nakon izbora za Sabor 1878. i izbora petorice pravaša za saborske zastupnike, velik broj [[mađaroni|unionista]] pristupa Stranci prava, pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom. Najznačajniji nekadašnji unionisti, a sad okorjeli pravaši postali su zagrebački senator [[Đuro Deželić]] te barun [[Đuro Rukavina]], koji je kasnije izabran za predsjednika Kluba Stranke prava u Hrvatskom saboru. Stranka prava postala je prvi masovni pokret u hrvatskome političkom životu, to jest predstavnica općeg nezadovoljstva, ali bez programa i prave stranačke organizacije.
[[1882]]. godine gospodarski i politički pritisak ugarske vlade i njezino sustavno kršenje Nagodbe, a osobito postupna zamjena [[hrvatski jezik|hrvatskih]] natpisa s dvojezičnim hrvatsko-[[mađarski jezik|mađarskim]] natpisima, doveli su do demonstracija u kojima su važnu ulogu odigrali pravaši. Ogorčenje se prenosi i na selo pogotovo u [[Zagrebačka županija (1868.-1918.)|Zagrebačkoj]] i [[Varaždinska županija (1868.-1918.)|Varaždinskoj županiji]]. No protesti su ubrzo ugušeni. Ugarska vlada tada, s gotovo diktatorskim ovlastima, za bana imenuje mađarskoga [[grof]]a [[Károly Khuen-Héderváry|Károlya (Dragutina) Khuen-Héderváryja]], koji će ostati na mjestu bana sljedećih dvadeset godine ([[1883]].-[[1903]].). On je tvrdio da su nemire 1883. organizirali upravo pravaši, no to nije dokazano. Starčevićeva negativan stav prema [[Habsburg|dinastiji]] i Franji Josipu imao je sve širu podršku, pa i među predstavnicima klera nesklonima Monarhiji. Za razliku od Starčevića, većina klera tada je zastupala trijalističku obnovu Monarhije.
 
Vidjevši koliko je stanje ozbiljno, Starčević opet preuzima ključnu ulogu i istupa s posebnim nacrtom adrese. Adresa je bila formulacija pravaške ideologije kao i predstavke iz [[1861.]] Starčević u njoj nije spominjao one svoje stavove koji su mogli odbiti mnoge potencijalne pristaše (npr. teoriju o „pasmini slavoserbskoj“) te je, za razliku od razdoblja [[1867.]] – [[1871.]] otvoreno kritizirao dualizam i dao realne ocjene njegovih posljedica. Osnovni sadržaj Starčevićeve adrese bio je prosvjed uime suverena hrvatskog naroda, s kojim njegov stvarno apsolutistički vladar i njegovi pomagači postupaju kao s posljednjim podanikom. Svoje tumačenje opravdao je stavom da je Hrvatska samostalna država, koja nema nikakve veze s ostalim zemljama Monarhije i da se zato ne smije popustiti od njezinih prava. Saborsko izaslanstvo izručilo je adresu većine Franji Josipu. Uspon pravaštva nakon izlaska ''Slobode'' nadopunila je skupštinska akcija [[1879.]], kad je opet postalo moguće održavanje javnih skupova.
Stranka prava bila je samo pokret koji se držao na okupu zajedničkom velikom željom za samostalnom državom. Formulacija programa bila je nemoguća jer je bi on morao biti okarakteriziran kao veleizdajnički prema Monarhiji i zato nije slučajno da je Stranka proglasila službeni program tek kada je [[1894]]. prihvatila rješenje hrvatskog pitanja u okviru Monarhije.
 
==Vladavina Khuena Héderváryja i program iz 1894.==
Starčevićevom smrću previranja u pravaškom pokretu koja su ga slabila, samo su se produbila, sve struje pozivale su se na Starčevića, ali jedni su izlaz vidjeli u čvršćem povezivanju s [[Beč]]om, radikalizirajući odnos prema Srbima u Hrvatskoj, a drugi su tražili povezivanje s [[Južni Slaveni|Južnim Slavenima]], videći Austro-Ugarsku kao najvećeg neprijatelja.
 
Godine [[1880.]] umjesto Mažuranića za bana dolazi mađaron [[Ladislav Pejačević]], koji zabranjuje list ''Sloboda'', uhićuje članove i simpatizere Stranke prava i vrši druge oblike pritiska. Na izborima [[1881.]] postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima, pa tako i svećenstvu, premda je Starčević zastupao neke antiklerikalne stavove.
[[1884]]. godine, unatoč pritiscima, stranka doživljava svoj vrhunac. Osvojila je tada 24 mjesta u Saboru, te je [[Hinko Hinković]] izradio Adresu kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda, osudila dualizam i istakla njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtijevala je ujedinjavanje svih hrvatskih zemalja uključujući i [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]] i [[slovenske pokrajine]]. No ban Khuen-Héderváry već je bio ovladao Narodnom strankom te su mu se pridružili i mnogi srpski zastupnici. S takve pozicije Khuen odgovara novim saborskim poslovnikom i pravom da predsjednik može ukloniti svaku opoziciju. Uskoro je reformirao upravu i sudstvo te je od njih načinio poslušan aparat koji je imao zadaću potiskivanja svakog otpora režima. Stranka prava u takvoj situaciji se više nije mogla razvijati na osnovi čistog Stračevićeva nauka te su se [[1887]]. nalazili pred prihvaćanjem svog prvog službenog programa tj. zalaganja za djelomičnu hrvatsku državnost u okviru Monarhije. Pravaštvo se otada uvelike širi kao pokret među građanstvom, a i seljaštvom pogotovo Hrvatske i Slavonije, ali i [[Istra|Istre]], [[Dalmacija|Dalmacije]] i Bosne i Hercegovine. U skladu s tolikim pristašama sam ideal postao je nedovoljan te je bilo krajnje vrijeme da pokret preraste u stvarnu stranku. U ljeto [[1889]]. prekinuto je izlaženje lista „Hervatska“ koji je bio službeno pravaško glasilo. U tako teškoj situaciji Fran Folnegović se laća posla. Sada je bilo stanje zrelo za otvoren istup, što on i čini, ali uvlači i Josipa Franka u Stranku prava. Frankovom pomoći „Hervatska“ ponovno izlazi te Folnegović u njoj ima priliku iznijeti svoje stavove.
 
Već [[1882.]] godine gospodarski i politički pritisak ugarske vlade i njezino sustavno kršenje Nagodbe, a osobito postupna zamjena [[hrvatski jezik|hrvatskih]] natpisa dvojezičnim, hrvatsko-[[mađarski jezik|mađarskim]] natpisima, što je bilo potpuno nezakonito, doveli su do velikih demonstracija, u kojima su važnu ulogu odigrali pravaši. Ogorčenje se prenosi i na selo, pogotovo u [[Zagrebačka županija (1868.-1918.)|Zagrebačkoj]] i [[Varaždinska županija (1868.-1918.)|Varaždinskoj županiji]]. No javni prosvjedi su ubrzo ugušeni.
Za Folnegovićeve su planove bila opasna dva pravaška prvaka: [[David Starčević]] i Erazmo Barčić. Oni su bili pobornici starih pravaških načela te su se protivili unutarstranačkim polemiziranjima, koja su otežavala djelovanje protiv režima. Smjer modernog pravaštva što su ga zastupali Folnegović i Frank postajao je sve jasniji: kad ne ide drugačije neka najprije Monarhija kao velika sila riješi svoje probleme uz pomoć Hrvata, a kasnije će se valjda dopustiti proširenje autonomije i sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Frankov praktični duh bolje je odgovarao željama pravaške buržoazije pogotovo zato što nikakvo čekanje na vanjske događaje više nije dolazilo u obzir. Sve potrebe građanstva također je dobro shvaćao Folnegović koji se bavio kupoprodajom zemljišta i profitirao pri gradnji [[željeznica]] i parcelizaciji imanja u [[Hrvatsko zagorje|Hrvatskom zagorju]]. To je sve bilo prilično daleko od ideala Ante Starčevića. Frank se uglavnom svojim govorima obraćao sitnom građanstvu, no Stranka se morala povezati s onima koji su bili ekonomski jači tj. sa srednjom buržoazijom koja će imati ključnu ulogu nakon raskola. Nezadovoljstvo prvaka Stranke prava s Frankom imalo je korijen u činjenici što on s pravaškom predajom nije imao mnogo veze, ali i u njegovu [[Židovi u Hrvatskoj|židovskom]] porijeklu. Njegov položaj postopno se učvršćivao te je postao prvo lice stranke. Stranka pod njegovim vodstvom imala je umjeren subdualistički stav što naravno nije javno priznato. Sada je mogao krenuti dalje kako bi stranku pretvorio u režimsku, dinastičku, zasad dualističku stranku pa da na njezinu čelu dođe na vlast u Hrvatskoj. No to će dovesti do raskola stranke.
 
Ugarska vlada tad za bana imenuje mađarskoga [[grof]]a [[Károly Khuen-Héderváry|Károlya (Dragutina) Khuen-Héderváryja]], koji je imao gotovo diktatorske ovlasti te zadaću da "umiri" Hrvatsku i koji će ostati na mjestu bana sljedećih dvadeset godina ([[1883.]] – [[1903.]]). On je tvrdio da su nemire 1883. organizirali upravo pravaši, no to nije dokazano. Starčevićev negativan stav prema [[Habsburg|dinastiji]] i Franji Josipu imao je sve širu podršku, pa i među predstavnicima klera nesklonima Monarhiji. Za razliku od Starčevića, većina klera tada je zastupala [[trijalizam|trijalističko]] uređenje Monarhije.
 
Na izborima [[1884.]] godine, unatoč pritiscima, stranka doživljava svoj najveći uspjeh. Osvojila je 24 mjesta u Saboru, te je [[Hinko Hinković]] izradio adresu kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda, osudila dualizam i istaknula njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtijevala je ujedinjavanje svih hrvatskih zemalja, uključujući i [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]] i [[slovenske pokrajine]]. No ban Khuen-Héderváry već je bio ovladao Narodnom strankom te su mu se pridružili i mnogi srpski zastupnici. S takve pozicije Khuen odgovara novim saborskim poslovnikom i pravom da predsjednik može ukloniti svaku opoziciju. Uskoro je reformirao upravu i sudstvo te je od njih načinio poslušan aparat, koji je imao zadaću potiskivanja svakog otpora režima.
 
Stranka prava u takvoj situaciji se više nije mogla razvijati na osnovi čista Starčevićeva nauka te su se [[1887.]] nalazili pred prihvaćanjem svojega prvog službenog programa, tj. zalaganja za djelomičnu hrvatsku državnost u okviru Monarhije. Pravaštvo se otada uvelike širi kao pokret ne samo među građanstvom nego i seljaštvom, pogotovo u Hrvatskoj i Slavoniji, ali i u [[Istra|Istre]], [[Dalmacija|Dalmacije]] i Bosni i Hercegovini. U skladu s tolikim pristašama, sam ideal postao je nedovoljan te je bilo krajnje vrijeme da pokret preraste u stvarnu stranku. Ljeti [[1889.]] prekinuto je izlaženje lista ''Hervatska'', koji je bio službeno pravaško glasilo. U tako teškoj situaciji Fran Folnegović se laća posla. Sada je bilo stanje zrelo za otvoren istup, što on i čini, ali uvlači i Josipa Franka u Stranku prava. Frankovom pomoći ''Hervatska'' ponovno izlazi te Folnegović u njoj ima prigodu iznijeti svoje stavove.
 
Za Folnegovićeve su planove bila opasna dva pravaška prvaka: [[David Starčević]] i Erazmo Barčić. Oni su bili pobornici starih pravaških načela te su se protivili unutarstranačkim polemiziranjima, koja su otežavala djelovanje protiv režima. Smjer modernog pravaštva, što su ga zastupali Folnegović i Frank, postajao je sve jasniji: kad ne ide drugačije, neka najprije Monarhija kao velika sila riješi svoje probleme uz pomoć Hrvata, a kasnije će se valjda dopustiti proširenje autonomije i sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Frankov praktični duh bolje je odgovarao željama pravaške buržoazije, pogotovo zato što nikakvo čekanje na vanjske događaje više nije dolazilo u obzir. Sve potrebe građanstva također je dobro shvaćao Folnegović, koji se bavio kupoprodajom zemljišta i profitirao pri gradnji [[željeznica]] i parcelizaciji imanja u [[Hrvatsko zagorje|Hrvatskom zagorju]]. To je sve bilo prilično daleko od ideala Ante Starčevića. Frank se uglavnom svojim govorima obraćao sitnom građanstvu, no Stranka se morala povezati s onima koji su bili ekonomski jači, tj. sa srednjim građanstvom, koje će imati ključnu ulogu nakon raskola koji će uslijediti. Nezadovoljstvo prvaka Stranke prava s Frankom imalo je korijen u činjenici što on s pravaškom predajom nije imao mnogo veze, ali i u njegovu [[Židovi u Hrvatskoj|židovskom]] podrijetlu. Njegov položaj postupno se je učvršćivao te je postao prva osoba stranke. Stranka je pod njegovim vodstvom imala umjeren dualistički stav, a što, naravno, nije javno priznato. Stranka prava bila je tad još samo pokret koji se držao na okupu zajedničkom velikom željom za samostalnom državom. Formulacija programa bila je nemoguća, jer je bi on morao biti okarakteriziran kao veleizdajnički prema Monarhiji i zato nije slučajno da je Stranka prava proglasila novi službeni program tek kada je prihvatila rješenje hrvatskog pitanja u okviru Monarhije – [[1894.]] godine.
 
== Pravaštvo u Dalmaciji ==
 
{{glavni|Stranka prava (Dalmacija)}}
 
Početkom [[1890-ih]] pravaška politika naišla je na pozitivan odjek u [[Kraljevina Dalmacija|Dalmaciji]]. Nakon završetka narodnog preporoda, kada je osnovana posebna [[Srpska stranka (Dalmacija)|Srpska stranka]] i kad je [[1882]]. u [[Narodna stranka (Dalmacija)|narodnjačke]] ruke došla i [[split]]ska općina, stvoreni su uvjeti za razvoj pravaštva. Pravaštvo je, zapravo, bilo odgovor na narodnjački neuspjeh u sprječavanju gospodarske stagnacije. Sam Starčevićev nauk u Dalmaciji nije bio poznat, pa se pravaštvo pojavilo kao kombinacija Starčevića i narodnjaka [[Mihovil Pavlinović|Mihovila Pavlinovića]]. Ta ideja imala je izrazit utjecaj na mlade intelektualce i srednjoškolce, među kojima je bio i [[Frano Supilo]].
 
Svećenik [[Ivo Prodan]] prvi se javno izjasnio kao pravaš. On je stavio pravaštvo u okvir [[politički katolicizam|političkoga katolicizma]], kao težnje za vodstvom organizirana katoličkog djelovanja, na čelu sa svećenstvom, na svim područjima društvenoga života. Prodan je objavio i svoj politički program, koji nije imao puno dodirnih točaka s Starčevićevim naukom, osim sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Zbog neslaganja s liberalnom strujom dalmatinskih pravaša, Prodan je osnovao zasebnu, [[Čista stranka prava|Čistu stranku prava]] (1898.)
 
Supilo je pak bio načisto s tim da je originalno pravaštvo samo narodno vjerovanje. Želio je Starčevićev radikalizam zamijeniti realnom politikom, koja bi vodila samostalnoj Hrvatskoj. Htio je stvoriti uvjete da suvereni hrvatski narod stvori vlastitim snagama svoju samostalnu državu.
 
==Pravaštvo u Istri==
 
{{glavni|Pravaštvo u Istri}}
 
== Put prema raskolu i kraju ==
Početkom [[1890-ih]] pravaška politika naišla je na pozitivan odjek u Dalmaciji. Nakon završetka Narodnog pokreta kada je osnovana posebna [[Srpska stranka (Dalmacija)|Srpska stranka]] i kad je [[1882]]. u [[Narodna stranka (Dalmacija)|narodnjačke]] ruke pala i [[split]]ska općina, stvoreni su uvjeti za razvoj pravaštva. Pravaštvo je zapravo bilo odgovor na narodnjački neuspjeh u sprečavanju gosposdarske stagnacije. Sam Starčevićev nauk u Dalmaciji nije bio poznat, pa se pravaštvo pojavilo kao kombinacija Starčevića i narodnjaka [[Mihovil Pavlinović|Mihovila Pavlinovića]]. Ta ideja imala je izrazit utjecaj na mlade intelektualce i srednjoškolce među kojima je bio i [[Frano Supilo]]. Mladi svećenik [[Ivo Prodan]] prvi se javno izjasnio kao pravaš. On je stavio pravaštvo u okvir [[klerikalizam|klerikalizma]] kao težnje za vodstvom organizirana katoličkog svećenstva na čelu s biskupima na svim područjima društvenog života. Prodan je objavio i svoj politički program koji nije imao dodirnih točaka s Starčevićevim naukom. Mladi Supilo bio je načisto s tim da je originalno pravaštvo samo narodno vjerovanje. Želio je Starčevićev radikalizam zamijeniti realnom politikom koja bi vodila do samostalne Hrvatske. Htio je stvoriti uvjete da suvereni hrvatski narod stvori vlastitim snagama svoju samostalnu državu.
 
PredPrije krajkraja Starčevićeva života kristaliziraju se razlike i sukobi sljedbenika pravaške ideologije. Stari i bolesni Starčević postao je oruđe u rukama Franka, što je izazivalo ljutnju i osude Barčića, Supila i drugih. Usto, je u jeku je bila borba za njegovo nasljedstvo te je raskol unutar stranke bio neminovan, jer su i Folnegović i Frank pretendirali na to mjesto. Prvo suje iz stranke istupiliistupio Rukavina, koji je bio predsjednik klubaKluba, ia nakon njega i David Starčević zbog nezadovoljstva politikom. Negodovanje su očitovali i dalmatinski odbori. Djelatnost „kolovođa“ Stranke u [[Zagreb]]u jasno pokazuje da njihova aktivna politika stoji u očitoj oprecioprjeci s prošlošću i s tradicijama Stranke prava, jer vodi političkompolitičkomu oportunizmu. Pri otvaranju Starčevićeva doma glavnu riječ imao je Folnegović, o kojem sam Starčević nije imao pozitivno mišljenje. Taj govor donio mu je prednost u odnosu na Franka, pa je do raskola moralo doći.
 
Za vrijeme posjeta Franje Josipa Zagrebu, 1895., skupina studentske mladeži [[Spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića 16. listopada 1895.|spalila je pred Jelačićevim spomenikom [[zastava Mađarske|mađarsku zastavu]]. Među njima bili su i Frankovi sinovi, a i [[Stjepan Radić]]. Frank i Folnegović su se razilazili po pitanju vodstva stranke, a od [[1894]]. i različitih taktičkih položaja. Dok je Frank, pod dojmom sukoba mađarske Liberalne stranke i dinastije, računao na promjene i nije se htio više vezati uz postojeći sustav, Folnegović je ostajao striktno u dualističkim okvirima i htio je udobrovoljiti upravo stupove sustava i otvoriti put režimskoj dualističkoj Stranci prava. U skladu sa svojim stavovima Folnegović je osudio čin omladinemladeži, iako je znao da je sva javnost uzuza nju i da Frank samo čeka takav istup. Naravno da su i svi pravaši osudili izjavuFolnegovićevu Folnegovićaizjavu. Dan nakon Folnegovićeva govora Ante Starčević, zajedno s Frankom, [[Eugen Kumičić|Eugenom Kumičićem]] i [[Mile Starčević|Milom Starčevićem]], su istupiliistupa iz strankeStranke i osnovaliosniva novu stranku vlastitu '''[[Čista stranka prava|Čistu stranku prava]]'''. KadFolnegović dobiva potporu većine u Stranci prava, a njegova frakcija, koja je Frankostala savoditi Starčevićemstranku, istupionaziva izse strankedomovinašima, Folnegovićprema višesvojem nijeglasilu mogao''Hrvatska ostatidomovina''. uDomovinaši grupinisu njegovihimali protivnikavođu, iveć moraosu sebili skupina različitih povućishvaćanja.
 
== Nova stranka i politički zaokret==
Devedesetih godina Stranka prava, ujedinjena s Obzorašima, kreće korak dalje od isključive državnopravne politike. Na izborima [[1897]]. izabrana su samo dva poslanika Čiste stranke prava - Frank i Mile Starčević -, dok je koalicija domovinaša i obzoraša dobila 26 mjesta. Domovinaši nisu imali vođu već su bili grupa prvaka različitih shvaćanja. Zaslugom Napredne omadine, hrvatska opozicija domovinaša i obzoraša konstituirala se u siječnju [[1903]]. kao Hrvatska stranka prava na temelju programa iz [[1894]]. Poradi nepovećanja budžeta punih 6 godina i drugih problema sazvana je skupšina koja je uspjela u svojim naumima, no zabranjeno je djelovanje oko 50 skupština koje su bile sazivane izvan Zagreba, pa je nezadovoljstvo ubrzo izašlo na vidjelo.
 
{{glavni|Narodni pokret 1903. godine}}
Demonstracije počinju u [[Zagreb]]u i [[Osijek]]u, a onda se šire na druge gradove i sela tako da je uznemireno Hrvatsko primorje, [[Gorski kotar]], Hrvatsko zagorje, [[Križevci|križevačko]]-[[bjelovar]]ski kraj, pa i [[Međimurje]]. Sustavno gušenje od strane vlasti nije uspjelo dok se pokret nije sam smirio. Narodni je pokret imao izuzetne posljedice: povezao je političke i nacionalne snage Hrvatske i Slavonije s onima u Dalmaciji, otvorio vrata suradnji između hrvatske i srpske buržoazije, bio dio procesa koji je postavio na dnevni red južnoslavensko pitanje kao cjelinu, potaknuo pojavu novih političkih grupa. [[1905]]. godine dolazi do spajanja Stranke prava s Narodnom hrvatskom strankom pod nazivom „Hrvatska stranka prava.“ Oni žele sjedinjenje Hrvatske, ali i jedinstvo [[Hrvati|Hrvata]] i [[Srbi|Srba]]. Pod parolama Starčevića nastupali su još samo [[frankovci]], [[Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava]] u Banskoj Hrvatskoj i Prodanova Čista stranka prava u Dalmaciji.
 
Starčevićevom smrću (1896.), previranja u pravaškom pokretu, koja su ga slabila, samo su se produbila. Sve struje pozivale su se na Starčevića, ali jedni su izlaz vidjeli u čvršćem povezivanju s [[Beč]]om, radikalizirajući odnos prema Srbima u Hrvatskoj, a drugi su tražili povezivanje s [[Južni Slaveni|Južnim Slavenima]], gledajući u Austro-Ugarskoj najvećeg neprijatelja.
Velikoaustrijski krug oko [[Franjo Ferdinand|Franje Ferdinanda]] počeo je djelovati još 1905. kada je kriza dualističkog uređenja bila na vrhuncu. Franjo Ferdinand bio je onaj vladar o kojem je sanjao Josip Frank od početka svoje političke karijere. No Frankovi snovi podilaženja i u skladu s tim uspona i vlastitog probitka nisu se obistinili. Frankova djelatnost je bila otežana jer se potkraj [[1906]]. njegova stranka nalazila pred novim raskolom, za što je bilo mnogo razloga. Protivnici Franka bili su [[Mile Starčević]] i [[Ante Pavelić (stariji)]], koji su težili da se Frank povuče zbog svog djelovanja za vlastite interese, a ne stranačke. Frank kojem su vlastiti ljudi okrenuli leđa podilazi velikoaustrijskom krugu i poduzima razne akcije da se u Hrvatsku uvede vojna [[diktatura]]. Tada se kod Frankovih suradnika pojavljuje želja za „povratkom“ Anti Starčeviću suradnika, Dalmatinskih pravaša i omladine.
 
Devedesetih godina Stranka prava, ujedinjena u stalnu izbornu koaliciju s [[obzoraši|Neovisnom narodnom strankom]] (obzoraši, prema listu ''Obzor''; odvojili su se od Narodne stranke zbog njezina mađaronskog zaokreta), kreće korak dalje od isključive državnopravne politike. Na izborima [[1897.]] izabrana su svega dva zastupnika Čiste stranke prava – Frank i Mile Starčević, dok je koalicija domovinaša i obzoraša dobila 26 mjesta. Zaslugom [[Napredna omladina|Napredne omladine]], koalicija domovinaša i obzoraša konstituirala se je u siječnju [[1902.]] kao jedna stranka, nazvana '''[[Hrvatska opozicija]]'''. Želeći zbiti redove i jedinstveno nastupiti protiv bana Khuena i promađarskog režima, novoj stranci se priključuje i Čista stranka prava, zajedno s dalmatinskim i istarskim pravašima, u siječnju 1903., a nova stranka se je nazvala '''[[Hrvatska stranka prava (1903.)|Hrvatska stranka prava]]'''. Kao program uzet je već postojeći program iz 1894.
[[1908]]. dolazi do raskola stranke na [[Frankovci|Frankovce]] i Starčevićance (milinovce). Starčevićanci su morali voditi računa o frankovačkoj propagandi koja ih je dugo označavala kao srbofile, gotovo veleizdajnike. Oni su uskoro najavili pravi povratak Starčeviću. U želji da ugodi velikoaustrijskim krugovima, Frank se zalaže za rješenje hrvatskog pitanja tako da se Hrvatske zemlje te Bosna okupe unutar monarhije kao upravna, a ne državna jedinica. Nakon toga mnogi frankovci napuštaju stranku. U sljedećem razdoblju tijekom i nakon [[aneksija Bosne i Hercegovine|aneksije Bosne i Hercegovine]], Stračevićanska stranka se konsolidira dok frankovci otvoreno služe Rauchovu režimu. Frankizam s vremenom tone unatoč podilaženju vlasti, te Frank mora stupiti u koaliciju s klerom u „Kršćansko socijalnu stranku prava.“ [[1911]]. konačno se konstituira svepravaška organizacija za hrvatske zemlje i Bosnu. Za predsjednika je izabran Mile Starčević te je odmah progalašeno da unutar stranke glavnu riječ ima Starčevićanska struja.
 
Uslijed općeg nezadovoljstva i sve većeg, poglavito financijskoga mađarskog pritiska dolazi do tzv. narodnog pokreta 1903. godine. Zbog nepovećavanja proračuna punih šest godina i drugih problema, u Zagrebu se je okupila javna skupština, tražeći odlazak bana. Istodobno je zabranjeno djelovanje oko 50 skupština koje su bile sazivane izvan Zagreba, pa je nezadovoljstvo ubrzo izišlo na vidjelo. Došlo je do demonstracija i otvorene pobune diljem Banske Hrvatske. Sustavno gušenje od strane vlasti nije uspjelo dok se pokret nije sam smirio, nakon čega je ban bio prisiljen odstupiti.
Na izborima 1911. najviše je glasova odnjela ujedinjena Stranka prava te taj rezultat dovodi novog bana, [[Slavko Cuvaj|Slavka Cuvaja]]. Time je počelo razdoblje novog otvorenog apsolutizma. U ujedinjenoj Stranci prava starčevićanci su bili jači od frankovaca, a podupirali su ih i dalmatinski i istarski pravaši. Pravaši tad zahtjevaju sjedinjenje, no od Franje Josipa ne dobivaju nikakva odgovora. Tijekom [[1912]]. trebalo je srediti odnose između Svepravaške organizacije i Sveslovenske pučke stranke radi stvaranja zajedničke grupacije. Do sastanka je došlo u [[Beč]]u te je odlučeno da su Hrvati i [[Slovenci]] jedan narod i da Sveslovenska pučka stranka prihvaća program Stranke prava. Uskoro nakon toga svepravaška organizacija bila je pred razbijanjem od strane režima jer je ocijenjeno da nije oslonac prijestolonasljednika.
 
Narodni pokret je imao izuzetne posljedice: povezao je političke i nacionalne snage Hrvatske i Slavonije s onima u Dalmaciji, otvorio je vrata suradnji između Hrvata i Srba, bio je dio procesa koji je postavio na dnevni red južnoslavensko pitanje kao cjelinu, a potaknuo je i pojavu novih političkih skupina. Na temelju [[Riječka rezolucija|Riječke]] i [[Zadarska rezolucija|Zadarske]] rezolucije započinje tzv. politika novoga kursa, koja se temelji na suradnji Hrvata sa Srbima, koji su dotad podupirali mađarone, ali i zajedničkog oslanjanja na Ugarsku. Tako nastaje [[Hrvatsko-srpska koalicija]] ([[1905.]]) između hrvatskih i političkih stranaka u Hrvatskoj, a predvodi ju Hrvatska stranka prava. Za HSP je to potpun politički zaokret jer se Srbi sad priznaju kao politički narod u Hrvatskoj i govori se o zajedničkoj državi Južnih Slavena, a ne više o samostalnoj Hrvatskoj. Na temelju zbivanja u Banskoj Hrvatskoj, 1905. godine dolazi i u Dalmaciji do spajanja [[Stranka prava (Dalmacija)|Stranke prava)]] s [[Narodna hrvatska stranka|Narodnom hrvatskom strankom]], pod nazivom [[Hrvatska stranka (1905.)|Hrvatska stranka]]. Ona traži sjedinjenje Hrvatske, ali i jedinstvo [[Hrvati|Hrvata]] i [[Srbi|Srba]].
 
== Novi raskoli i nove pravaške stranke ==
 
Ne mogavši se složiti s novim političkim smjerom i ideologijom, pripadnici Čiste stranke prava iste godine istupaju iz HSP-a i dalje djeluju kao samostalna stranka, pod Starčevićevim parolama. Te iste, 1905. godine, okuplja se oko [[Franjo Ferdinand|Franje Ferdinanda]] tzv. velikoaustrijski krug, nesklon Mađarima. Tom krugu okreće se Josip Frank, kao Starčevićev nasljednik na čelu Čiste stranke prava, očekujućin podršku protiv Mađara i "srbofila", ako je nazivao koalicionaše. Frankova djelatnost je bila otežana jer se potkraj [[1906]]. njegova stranka nalazila pred novim raskolom, za što je bilo mnogo razloga. Protivnici Franka bili su Mile Starčević i [[Ante Pavelić (stariji)]], koji su težili da se Frank povuče zbog svog djelovanja za vlastite interese, a ne stranačke. Frank kojem su vlastiti ljudi okrenuli leđa podilazi bečkom dvoru i poduzima razne akcije da se u Hrvatskoj intervenira carska vojska.
 
Tada se kod Frankovih suradnika i radikalne pravaške mladeži, zvane [[Mladohrvati]], pojavljuje želja za „povratkom“ Anti Starčeviću, jer im se Frankovi postupci čine kao izdaja. Do stvarna raskola Čiste stranke prava, na [[Frankovci|frankovce]] i [[milinovci|milinovce]] (prema njihovom vođi Mili Starčeviću), dolazi [[1908.]] godine. Milinovci se nazivaju još i starčevićanci, a oblikuju se kao nova stranka: '''[[Starčevićeva stranka prava]]'''. Oni su uskoro najavili pravi povratak Starčeviću. Frank pak, u želji da ugodi velikoaustrijskim krugovima, zalaže se za rješenje hrvatskog pitanja tako da se hrvatske zemlje, što je uključivalo i Bosnu i Hercegovinu okupe unutar Monarhije kao upravna, a ne državna jedinica. Nakon toga mnogi frankovci napuštaju stranku. U sljedećem razdoblju tijekom i nakon [[aneksija Bosne i Hercegovine|aneksije Bosne i Hercegovine]], Starčevićeva stranka se konsolidira, dok frankovci otvoreno služe režimu novoga mađaronskog bana, [[Pavao Rauch|Pavla Raucha]].
 
Također se na Starčevićevim osnovama 1908. godine ponovo stvara Stranka prava u Dalmaciji, u koju se uključuje i dalmatinska Čista stranka prava.
 
U međuvremenu nastaje i Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava (1906.), kao oblik političkoga katolicizma u Banskoj Hrvatskoj, na pravaškim osnovama i Starčevićevim načelima. Čista stranka prava se nalazi u teškom položaju, pa odluči "utopiti" se u Kršćansko-socijalnu stranku prava ([[1910.]]). Poslije Frankove smrti ([[1911.]]), konačno se stvaraju uvjeti za ujedinjenje istinskih pravaša, do čega dolazi odmah. Novoj zajedničkoj stranci, nazvanoj '''[[Svepravaška organizacija]]''', pristupaju gotovo sve pravaške stranke: Starčevićeva stranka prava i Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava iz Banske Hrvatske, Stranka prava iz Dalmacije, istarski pravaši te [[Hrvatska katolička udruga]] i [[Hrvatska narodna zajednica]] iz Bosne i Hercegovine, osim koalicionaške Hrvatske stranke prava. Za predsjednika je izabran Mile Starčević te je odmah proglašeno da unutar stranke glavnu riječ ima starčevićanska struja.
 
Ponovo ujedinjena Stranka prava dobiva najviše glasova na izborima 1911. te taj rezultat dovodi novog bana, [[Slavko Cuvaj|Slavka Cuvaja]], a s njim dolazi [[apsolutizam]]. Pravaši traže sjedinjenje cijele Hrvatske, ali od [[Franjo Josip|Franje Josipa]] ne dobivaju nikakva odgovora. Tijekom [[1912]]. trebalo je srediti odnose između Svepravaške organizacije i Sveslovenske pučke stranke radi stvaranja zajedničkog nastupa. Do sastanka je došlo u [[Beč]]u te je dogovoreno da su Hrvati i [[Slovenci]] jedan narod i da Sveslovenska pučka stranka prihvaća program Stranke prava.
 
No ubrzo nakon toga Svepravaška organizacija bila je pred razbijanjem od strane režima, jer je ocijenjeno da sjedinjenje Hrvatske niti trijalizam ne dolaze u obzir. Razbijanju su pogodovale unutarnje napetosti. Nakon raspada, [[1913.]] godine, pojedine sastavnice su opet samostalne stranke: Starčevićeva stranka prava, Čista stranka prava, Kršćansko-socijalna stranka prava i ostale, izvan Banske Hrvatske.
 
==U jugoslavenskoj monarhiji==
[[Sarajevski atentat]] koji je otvorio vrata dugo pripremanog rata iznenadio je mnoge, pa i pravaše. Starčevićanci u razdoblju rata teže rješavanju hrvatske sudbine bez „skrbnika.“ [[29. listopada]] [[1918]]. raspuštena je Čista stranka prava. Starčevićanci su išli putem koji je trebao rezultirati novom jugoslavenskom državom. Bolesnog Milu Starčevića koji je preminuo [[1917]]. na kormilu stranke naslijedio je Ante Pavelić. Hrvatski sabor formalno je proglasio prekid svake državno-pravne veze Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austrijom (29. listopada), te pristup [[Država Slovenaca, Hrvata i Srba|Državi Slovenaca, Hrvata i Srba]]. Narodnom vijeću priznao je vrhovnu vlast. U raspravama o ujedinjenju Starčevićanci su se pozivali na hrvatsku državnopravnu tradiciju. Ante Pavelić je čak bio u odboru koji je izradio prijedlog da se ujedinjenje odmah provede i naputke za izaslanstvo koje je imalo poći u Beograd i zahtjevati da [[Ustavotvorna skupština]] odluči o uređenju države. Sam Pavelić predvodio je to izaslanstvo kad je regent Aleksandar [[1. prosinca]] [[1918]]. proglasio ujedinjenje što je označilo i kraj većeg utjecaja pravaša na politički život. Ulogu nacionalne integracione ideologije u novim državnim okvirima preuzala je Radićeva Seljačka stranka.
 
{{glavni|Hrvatska stranka prava (1919.)}}
U [[Zagreb]]u je [[1. ožujka]] [[1919]]. godine objavljen Republikanski program, prema kojem se stranka naziva „Hrvatska stranka prava“, a potpisali su ga predsjednik HSP dr. V. Prebeg i tajnik dr. [[Ante Pavelić (stariji)|A. Pavelić (stariji)]]. Rad stranke zabranjen je 6. siječnja 1929., uvođenjem [[Šestosiječanjska diktatura|Šestosiječanjske diktature]]. Jedan dio članova stranke odlazi u emigraciju pod vodstvom [[Ante Pavelić]]a koji je osnovao [[Ustaše|Ustaše - Hrvatsku revolucionarnu organizaciju]]. Jedan od istaknutijih pravaša u tom razdoblju bio je [[Milan Šufflay]] koji će [[19. veljače]] [[1931.]] biti ubijen na kućnom pragu, a ubojice, policijski agenti, neće nikad biti uhićeni, već će naći utočište u [[Beograd]]u.
 
[[Starčevićeva stranka prava|Starčevićanci]] u razdoblju [[prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]] teže rješavanju hrvatske sudbine „bez skrbnika“. Međutim poslije smrti Mile Starčevića, [[1917.]], pošli su putem koji je trebao rezultirati novom jugoslavenskom državom. Kormilo stranke naslijedio je [[Ante Pavelić (stariji)]]. Hrvatski sabor formalno je proglasio prekid svake državno-pravne sveze Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austrijom ([[29. listopada]] [[1918.]]) te pristup [[Država Slovenaca, Hrvata i Srba|Državi Slovenaca, Hrvata i Srba]]. Narodnom vijeću priznao je vrhovnu vlast. Isti dan raspuštena je Hrvatska stranka prava, jer je "ostvarila svoj program". Mada su se u raspravama o ujedinjenju Starčevićanci pozivali na hrvatsku državnopravnu tradiciju, Ante Pavelić st. je čak bio u odboru koji je izradio prijedlog da se ujedinjenje odmah provede i naputke za izaslanstvo koje je imalo poći u Beograd i zahtijevati da ustavotvorna skupština odluči o uređenju države. Sam Pavelić predvodio je to izaslanstvo kad je regent [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandar]] [[1. prosinca]] [[1918]]. proglasio ujedinjenje, što je označilo i kraj većeg utjecaja pravaša na politički život, a ulogu nacionalne integracijske ideologije u novim državnim okvirima preuzela je [[Hrvatska pučka seljačka stranka]] [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]].
==Nakon Drugog svjetskog rata==
Starčevićanci se [[1919.]] uključuju u novu stranku – [[Hrvatska zajednica|Hrvatsku zajednicu]]. Međutim Čista stranka prava odbija se raspustiti, kao što odbija i novo državno ujedinjenje i ustrojstvo. U Zagrebu je, [[1. ožujka]] [[1919.]], godine objavljen ''Republikanski program'', prema kojem se stranka naziva [[Hrvatska stranka prava (1919.)|Hrvatska stranka prava]], a potpisali su ga predsjednik dr. [[Vladimir Prebeg]] i tajnik dr. [[Ante Pavelić]] (mlađi), kasniji vođa HSP-a. Rad te stranke, kao i svih ostalih za neko vrijeme, bio je zabranjen [[6. siječnja]] [[1929.]], uvođenjem [[Šestosiječanjska diktatura|Šestosiječanjske diktature]]. Jedan dio članova stranke odlazi u emigraciju, pod vodstvom Ante Pavelića ml., koji osniva [[Ustaše|Ustaše – Hrvatsku revolucionarnu organizaciju]].
Nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] stranačko je djelovanje onemogućeno, a pravaške ideje nastavljaju živjeti u emigraciji. Tek [[25. veljače]] [[1990]]. godine skupina građana pravaških uvjerenja održat će u [[Zagreb]]u „Obnoviteljski sabor“, čime je utemeljena suvremena [[Hrvatska stranka prava]].
 
==Suvremeno pravaštvo==
==Izvori==
 
*Jasna Turkalj: "Stranka prava i izbori za Hrvatski sabor na području bivše Vojne krajine 1883. godine", ''Časopis za suvremenu povijest'', 36 (2004), 1016-1037.
[[25. veljače]] [[1990.]] godine skupina građana pravaških uvjerenja održava u [[Zagreb]]u „obnoviteljski sabor“, čime je utemeljena suvremena [[Hrvatska stranka prava]], koja je bila zastupljena u [[Hrvatski sabor|Hrvatskom saboru]] sve do [[2011.]] [[Hrvatska čista stranka prava]] osniva se [[1992.]] godine, a kasnije odjeljivanjem od HSP-a nastaje više političkih stranaka s pravaškim predznakom, od kojih parlamentarni status, 2011. godine, zadobiva jedino [[Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević]].
*Stjepan Matković: "Političke borbe i prijepori: Čista stranka prava i panoramski pogled na 1903. godinu", ''Časopis za suvremenu povijest'', 37 (2005), 609-623.
 
*Tihomir Cipek - Stjepan Matković: ''Programski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914.'', Disput: Zagreb, 2006.
==Pravaštvo u Bosni i Hercegovini==
* Mirjana Gross: ''Izvorno pravaštvo'', Zagreb, 2000., ISBN 953-6168-82-0
 
{{glavni|Pravaštvo u Bosni i Hercegovini}}
 
==Izvori i literatura==
 
*Turkalj, Jasna: "Stranka prava i izbori za Hrvatski sabor na području bivše Vojne krajine 1883. godine", ''Časopis za suvremenu povijest'', 36 (2004.), 1016 – 1037.
 
*Matković, Stjepan: "Političke borbe i prijepori: Čista stranka prava i panoramski pogled na 1903. godinu", ''Časopis za suvremenu povijest'', 37 (2005.), 609 – 623.
 
* Gross, Mirjana: ''Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret'', Zagreb, 2000.
 
* Gross, Mirjana: ''Povijest pravaške ideologije'', Zagreb, 1973.
 
* Rohaček, Goran: ''Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća'', Čakovec, 2009.
 
* Cipek, Tihomir – Matković Stjepan: ''Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.–1914.'', Zagreb, 2006.
 
* Šidak, Jaroslav – Karaman, Igor: ''Povijest hrvatskog naroda 1860.–1914.'', Zagreb, 1986.
 
== Vidi još ==
 
*[[Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija]]
*[[Hrvatsko državno pravo]]
*[[Velika Hrvatska]]
*[[Hrvatski nacionalizam]]
*[[Hrvatska stranka prava]]
*[[Čista stranka prava]]
*[[Starčevićeva stranka prava]]
*[[Kršćansko-socijalna stranka prava]]
 
{{Hrvatske pravaške stranke}}
 
[[Kategorija:Hrvatske političke stranke do 1918.]]
[[Kategorija:Hrvatske političke stranke u prvoj Jugoslaviji]]
[[Kategorija:Hrvatski pravaški pokret]]
 
1.731

uređivanje